Iako sam već umoran i želio bih sasvim nešto drugo imati na umu, ipak nije ako.!!, tjeram se dalje…idem , ali kao da imam neki ogroman uteg oko sebe, oko tijela, ned mi disati, misliti , pričati, jesti,   ništa…! muk…najčešće…!!

Postoji dan i postoji vrijeme, nije to tako daleko kao što sam mislio nekda…prolazili su dani, a ja nisam mogao vidjeti vrijednost u njima, nekako sam bio slijep, bez vida pored očiju..!, pogledi su nam se susretali i imali onu iskru, želju za pričom, i teklo je to nekako, sad dok gledam u ogledalo , mislim koja je to boja pogleda kada shvatiš da više ništa nije isto, da više neće moći biti onih ttrenutakak, ovdje na zemlji,za koje bi vrijedilo živjeti……………………….!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

ALI….!

Onda se javi glas iz potpune tišine i kaže: NE BOJ SE…:!, VIDIM TE,..!

Taj me glas vrati na putove, na kojima sam nekada bio, shvatim da su ti putovi ipak najbolji, najbrži, najbliži…i tako nastavim u nerazumijevanju od okoline dalje….svojim tokom..!

Savladan tugom i ohrabren mislima pozitivnom o tvojoj ljubav, idem na počinak. Ležeći razmišljam …što je to u nama lludima toliko slabo da smo spremni izgubiti puno da bi dobili malo…MALO nečega, ili ničega. Ljubav koju dobivam je prevelika da bi je mi opisali, sudimo u žalosti i srditosti i svim i svemu i svačemu…! tugujemo, žalujemo, tražimo ,,, a ne damo..nikome ništa…

Tužan u polu snu plačem za svim onim propalim susretima i svjestan svego onoga što proizlazi iz ne dolaska nekeada, negdje…netko nas je čekao, jer smo mu obećali, ali mi se nismo pojavili iz nekog nama znanog razloga..možda..!

POstoji li veća žalost od one koja nas vrati na početak u shvaćanju da smo izigrani od nekoga, ili nečega…zbog nekoga ili nečega,.

Zamisli se nad činjenicom da nekoga voliš i više od života, a da ti taj ne uzvrati…teške li žalosti.! Tako mi svaki dan ne uzvraćamo ljubav, niti malo od tolike količine.
Shrvan snom razmišljam kako je u snu sve moguće i jednostavo, pa molim za uzvraćanjem ljubavi neke koja se ugasila već odavno, zbog naših ne dolazaka, ali….uvijek postoji jedan mali …ALI…mi sami po sebi kao što osjećam smo grešni i ponekad svjesno to opovrgavamo iako naša djela govore sasvim suprotno…radujemo se u radosti i žalujemo u žalosti, a da nismo bili toga svjesni.

Naš OTAC ima ljubavi na pretek…voli nas onako kako samo ON zna, ali mi niti ja toga nismo niti svjesni. Vrijeđamo Ga…ne uzvraćajući ljubav, niti malo, a baš tolkio od nas traži…..malo….vrlo…!! Svjesni da ga trebamo, sami sebi to opovrgavamo jer zanmo da nam je tako lakše…teško je priznati poraz, pružiti ruku, reći oprosti, pogriješio sam, e baš to je ono što nas čini drugačijima , od svijeta koji sve dozvoljava na sve moguće načine pod izlikom,,”jednom se živi”…

Postoje razni nedostaci u nama, jedan je ljubav uzvratiti. Ali kome.!’? MOGLI BI SE PITATI…!, ali nećemo , jer znamo da kao što ni sami ne volimo da nam se ne uzvrati ljubav tako nemojmo očekivati da se netko drugi osjeća slično. Ali mi ovdje govorimo o OCU koji je sama ljubav….na početku , sada i uvijeke, ON nas traži da budemo svoji, jednostavni i veseli kao djeca prihvaćajući baš sve onako kako nam samo on može dati…Jer sve što nam se trenutno čini kao gubitak ili poraz, ipak je to samo lekcija i dio jedne jako lijepe priče, u stvarnosti odigravane, bez proba, bez isječaka, nego trenutno i sada je najbitnije, a sve ostalo je dobro , ali samo kao lekcija,.!

LJubav je došla i prije nas, sada se svaki dan razvija u nešto veoma lijepo, ali sada sam već u snu kojeg živim, jer znam da je sve moguće u onome koji nas stvori i koji nas voli..Ako si kao ja da vjeruješ da je samo u snovima sve moguće onda živi svoje snove svki dan, pretvori ih u sada i ovdje, nema veze što će mnogi biti protiv tebe, budi svoj u Gospodinu, njemu se povjeri i uzvrati mu istom mjerom LJUBAVI, pa neka se i ON raduje u tebi, kao i ti u NJEMU . Zajedno da kraja ovoga sna u javi, bez oklijevanja daj mu znak da ga voliš i da ti je stalo do NJEGOVE ljubavi i nemoj da mu bude ne uzvraćena, nego istom mjerom se vodi, jer sve je moguće onome koji vjeruje.!

Osjećaj kao i svaki drugi…samo što ovaj osjećaj je jedini u kojem osjećamo da ništa ne osjećamo.Pratimo put ..gledamo…ali nažalost ništa ne vidimo..pravimo se da nam nije ništa , a iznutra gorimo…plačemo, ali nitko da nas čuje,,,probavao sam svašta i bio na dosta mjesta ali osjećaji koji me sada razdiru su nešto što je puno veće od onoga što bih mogao izdražati nekada prije…ovo sad je stvarno…bez maski,,,bez ulizivanja…bez dokazivanja…samo stvarna patnja ali najviše iznutra…Stvoritelj ima neki plan, ja ga nevidim , ali znam da je najbolji za mene…ipak znam barem to… i to je ono što me na neki način tjera da budem tih donekle izvana iako je olujno nevrijeme iznutra..tvrđave se ruše …sva uvjerenja padaju i nestaju kao lišće na vjetru,,krikovi koji su trenutno u glavi bili bi neizdrživi bez svakodnevne molitve..koja je u zadnje vrijeme…blago rečeno slaba..!!!..tjeram se da pomislim kako je sve normalno…ali kad pogledam ništa nije tako..znam da je to najbolje za mene , ali nemogu se pomiriti da je ovo za moje dobro,,,a uvjerio sam se mnogo puta da nakon oluje ide lijepo vrijeme…i evo tako nosim se sa stvarnošću koja je nestvarna..koja izgleda kao neki film gdje svi gube nešto i gdje nitko nije sretan..postoje trenuci kad shvaćam ulogu moje trenutne patnje…ali su tako kratki da ih se rijetko sjetim…

ovako to izgleda:

stojim sam negdje u pustoši..tišina je…u daljini čujem glasove koji dolaze prema meni…stoji i dalje i čekam…neznam dali mi je gore čekanje ili neznanje tko i što dolazi.,,ali ipak držim se iza sebe čujem sve one savjete mudrih i umnih…mješaju se sa glasovima koji dolaze…pored mene mašta o novcu i lakom životu..tamo negdje na obali nekog mora u vili u kojoj imam sve što poželim materijano..u izobilju..maštam..sa druge strane…stoji blato  u njemu je zvjerad i neman koju i negledam,,ali ih ipak čujem…žele mi pomoći, jer kažu što prije dođeš lakše ćeš savladati…u najmenju ruku sam zbunjen…stojim i dalje..gledam i slušam, ali ništa nečujem,,,razmišljam ali mi misli odlaze i ne dolaze više… možda bi bilo sve drugačije kakd bih čuo glasove koji dolaze o čemu pričaju, ali nečujem…slike stvarnih ljudi nestjaju…brišu se…na trenutak mi se plače, ali suze neidu…stoje,,,..čekaju…peku, ali neidu,,..osjećaju ih tjeraju do granice boli , ali sve znanje od mudrih i umnih im neda da idu van,,,da čiste…da odnose…tresem se , ali ne od hladnoće nego od nemoći koja vlada u meni..razdire me moja nemoć koje se okrenula protiv mene…u trenu kao da čujem jasnije glasove koji dolaze, ali ove nemani ih tjeraju od mene…još je tu na MILIONE..stvari koje me muče..koje vidim da mi izmiču i odlaze u nepovrat…kajem se , ali bi bilo lakše pokazati suzama moje raskajanje…ali neide…stoje i dalje..šum je ogroma…vjetar je čudan …vrijeme se mjenja…tlo se raspada…sva saznanja o meni kao dobrome nestaju odnosno pokazuju se kao lažne slike…mojim venama se krv lagano pretvara u bolnu tkućinu…stojim i čekam…sve me boli iako izvana ništa se nevidi…kada bih pokaušao objasniti stanje..nebih znao..najlakše bih rekao …ZBUNJENOST….

Svi smo mi ponekad zbunjeni i tražimo neke odgovore koji bi nas mogli ispuniti..tražeći oko sebe nevidimo bit problema koji se nalazi negdje u nama…mi smo krhki..i iz te slabosti nismo u mogućnosti pravilno rasuđivati i donosti potrebne odluke..koje bi nam mogle promjeniti naše stanje….stanje je odraz naših odluka i prenosi se na sgve oko nas…tako kad smo tužni onda oko nas bude dosta zabrinutih i tužnih i naprotiv kada smo veseli oko nas počinje+u se ljudi veseliti…pazi zbog toga…jer naše stanje je rezultat naših odluka, odluke stanje naše okoline..i opet sve tako u krug..!
Krug veći ili manji znači da smo uvijek nekad na početku nečega što nas odvodi negdje…a gdje..to je već stvar naših odluka i naše okoline….pa se opet vraćamo i počinjemo da pokušavamo da budemo ono što nismo, jer nam je tako ponekad lakše..možda i je, ali dali je to pravilno, to je već pitanje,…

Dobro je ako si možemo često postavljati pitanja paralelno ista koja upućujemo našem Spasitelju i OCU, jer ponekad nađemo odgovor na pitanje tek kada ga postavimo, i počnemo sami na njega odgovarati..i otkrijemo kako nas naš razum odvede polagano ponukan OCEM da sami sebi damo ono što smo tražili…!!!

nije uvijek lako za pronaći kvalitetno pitanje, ali je odgovor uvijek bitan…!!

Jednom pišući tekst koji mi je onako dolazio sam po sebi…primjećujem nešto u svojoj blizini…nešto rukom izrađeno…nešto što ima svoju priču….razmišljam….

Ponekad mi ljudi i ja osobno tražimo sreću negdje daleko…tražeći je i dajući joj u tome traženju neki oblik koji bi nama odgovarao kao sreća, ne primjećujemo kako je sreća već pored nas odavno…sreća da imaš nekoga pored sebe kome si ti kao neki uzor u svemu…a ti tražiš nešto što nema uzroka…sreću tražiš…???

poklonjena pažnja jednom običnom cvijetu rukom čovječjom izrađenom…ime mu je ruža..pobuđuje u meni osjećaje koji neprimjećujem svaki dan….ruža je rađena od otpada…ali iz ljubavi i sa idejom….od otpada je i ima ipak neku svoju toplinu…u nju je netko uložio jedan dobar dio svoga vremena…i svojih zapažanja…stvorio je nešto što pobuđuje pitanje…ako dijete može napraviti nešto od smeća i da bude lijepo….kako onda nediviti se tomu djetetu ili čovjeku kojega stvori Bog iz ljubavi….svako od nas je priča za sebe, ali smo svi povezani u ljubavi Božjoj…, pa kako onda ipak mi nedopustimo drugima da naprave nešto lijepo od smeća…možda nas iznenade…

ruže još pričaju o tome kako ih je netko vidjeo još dok su bile smeće…dok su bile u kanti za smeće….i sad su svoj svojoj punini i ljepoti tu na stolu i svjedočekako je ipak moguće biti dobar iimati svoju svrhu…samo ako si stvoren iz ljubavi i sa svrhom

Pa i mi smo stvoreni iz ljubavi, ali jedne puno, puno veće…stvoreni smo sa svrhom ..da drugima i našem Stvoritelji napravimo radost, bez puno dokazivanja da smo nešto drugo, već samo ono što jesmo….ruže stoje i pričaju svoju priču, pa stanimo i mi i ispričajmo svoju priču bez puno nekih očekivanja,ali iskreno i sa pouzdanjem u Gospodina i vjeri u Gospodina…koji nas stvori i koji od nas traži samo da budemo ono za što nas je On stvorio…jer i ove ruže kad bi htjele da budu nešto drugo…nebi mogle…izmjenile bi se i postale ne baš lijepe, jer ih je njihov stvoritelj stvorio onako kako mu se svidi….kao i nas naš Stvoritelj…baš takve kakvi jesmo…i ne trebamo biti netko drugi…već se opustiti i prepustiti onome tko nas stvori baš onakve kakvima nas vidje i prije negoli smo došli ovdje…pokazati svoju svrhu, a to je LJUBAV….prvenstveno prema Stvoritelju i prema stvorenome…baš onakvo kakvo je….