Ostavi za poslije

Iako sam već umoran i želio bih sasvim nešto drugo imati na umu, ipak nije ako.!!, tjeram se dalje…idem , ali kao da imam neki ogroman uteg oko sebe, oko tijela, ned mi disati, misliti , pričati, jesti,   ništa…! muk…najčešće…!!

Postoji dan i postoji vrijeme, nije to tako daleko kao što sam mislio nekda…prolazili su dani, a ja nisam mogao vidjeti vrijednost u njima, nekako sam bio slijep, bez vida pored očiju..!, pogledi su nam se susretali i imali onu iskru, želju za pričom, i teklo je to nekako, sad dok gledam u ogledalo , mislim koja je to boja pogleda kada shvatiš da više ništa nije isto, da više neće moći biti onih ttrenutakak, ovdje na zemlji,za koje bi vrijedilo živjeti……………………….!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

ALI….!

Onda se javi glas iz potpune tišine i kaže: NE BOJ SE…:!, VIDIM TE,..!

Taj me glas vrati na putove, na kojima sam nekada bio, shvatim da su ti putovi ipak najbolji, najbrži, najbliži…i tako nastavim u nerazumijevanju od okoline dalje….svojim tokom..!

Želio bih…

Dani su prošli…čekam, odlazim na mjesta na kojima si boravio….nema te, čekam ja i dalje…..čekam, iako zna, da si sad na puno boljem mjestu i gledaš ono u čega si se vezao i po čemu si živio…onaj tvoj mir i poniznost…bez kuknjave….!!!..samo radost.
Ta radost te je odvela na mjesto o kojems i sanjao..!

Ja i dalje odlazim na mjesta na kojima si provodio svoje vrijeme….gledam sve ono što si ti stvorio svojim rukama i voljom…i zaključujem…!….da je to jedini pravi put koji bi i nama trebao biti osnova..! Vjera, Obitelj, rad…i tako u krug, plodovi dolaze kasnije..!!! Tvoji plodovi su svagdje i u svakom tko te je poznavao..:!!
To je je ona neiscrpna snaga koju si pokazivao kroz svoj rad, šale, zgode i nezgode.!

desilo ti se to što se desilo već prije je počela tvoja borba sa ovim svijetom ovdje i njegovim poznatim okrutnostima prema čovjeku koji želi ići nekim drugim putem..!! putem koji nema cijenu, koji nije shvatljiv, koji je sam po sebi malo sulud, pogotovo u novije vrijeme…!!!

Znam da si na boljem mjestu, na kojem nema više patnje, borbe, nesloge, nema više ničega što bi te moglo zadesiti, pogoditi, tu je sad radost i ljubav, ono tvoje najjače oružjhe kojim si “mahao” ovdje…i čujem te kako govoriš..:NE BOJ SE..!…svako jutro pošalješ nju da mi to kaže…čujem je jasno možda i previše jasno, ali nekako to tokom dana pomalo zaboravim..!..ali svejedno, opet ju čujem..!

Ponekad malo kao da zažalim za trenucima koje sam proveo pored tebe u šutnji…kojima nisam davao važnost, ti si znao..!…da i šutnja nekad dosta toga kaže…nisi bio zahtjevan…čekao si prigodu da svima pokažeš tko si i što si..:!

Od svoga postanka si se borio na neke druge načine nego ostali…imao si svoj stav prema svemu, ali ga nikad nisi nametao, nisi ga htio nikomu nametnuti, ali ipak je to bilo uvijek najbolje riješenje za sve…nas…!

koliko još vremena moram čekati na ponovni susret s tobom ne znam, ali znam da ću probati tvoj stav slijediti i tvoj način primjenjivati u svewmu, bez obzira što govorio svijet..! jer ti si znao..! ja ću čekati…a ti se zauzmi za sve nas koje si doveo do ovdje gdje smo sada, da i mi dođemo tamo gdje si ti sada….ostavio si nam sve što nam treba da dođemo tamo…sav svoj trud i znanje si ostavio i hvala ti na tome….više nego što mogu reći i pokazati…Hvala ti na svemu…ali ovo nije kraj….!…nadam se da ću moći provesti život kao i ti…! Čekam..!

Iz mog “ćoška”

SAD… Volio bih razumjeti stvari, činjenice i sve ostalo što se dešava..sada…
jer došli dmo do toga da više nije normalnbo što je nekad …recimo bilo normalno…zašto…neznam..sam stojim, gledam i ne vjerujem.!

Poniznost je pobjegla negdje daleko od svih nas…kao normalnih, jer je normalno da starac umre u bolovima sam, bez igdje ikoga, jer svi mi imamo svoj stav prema nečemu…Dobro je …znamo reći…a da imamo i trunku poniznosti, nebi nam bilo OK…!

Postojim ne po svojoj volji, ali postojim u svojoj volji…teško za shvatiti, možda.!
Nisam u skladu s današnjim dogođanjima, poslovima, “filmovima”…itd
Neznam reći ono što osjećam, kada gledam oko sebe…unutra velika borba…izvana još veća…brodolomi…srce puca kada vidim gdje odošmo…kako se sami sebi opravdavamo, bez imalo poniznosti…hvatamo s eu koštac s problemima…što,gdje,kako.!’?

I opet je normalno da gledamo i buljimo , a ništa ne vidimo..čudimo se nad našim problemima, smatrajući da je netko drugi kriv…vjerovatno i je…samo neznam tko…
Dali onaj starac, možda onaj što više nije tu..?…netko je kriv, ali ne znamo tko, tražeći tako okolo i upirući prstom okrivljujući, ne shvaćamo da je pravi krivac za sve JA…JA…JA. Onaj što sam donosi odluke bez da posluša sam svoju savjest, koja najčešće govori ono što JA ne odgovara.!

Slušamo sve i svašta, nemamo vremena za BIT i SRŽ…!

Tko su oni tamo koji nas u nevjerici osluškuju, jer ni sami sebe ne čujemo..!
Tko je se odlučio pomoći samome sebi..?
Tko je se odlučio promjeniti….ITD…..nitko..!!!!!!!!!!!!!!!!

Evo opet stojim …..sad se već pomalo čudim, kako smo uspjeli sve to iskomplicirati….tražeći lagodu i ugodu…na mjestim gdje je samo blato i prljavština…očekujući da netko drugi se makne i napravi ono što ja mislim da je za njega najbolje…JA mislim…JA znam…JA…JA…makni to što prije….i stavi ONI….ONI…, pa će se početi dešavati čuda…On…onaj starac koji umire u mukama, njemu ne treba ništa, jer je došao do kraja….do kraja muka…, ali ON treba nama da shvatimo koliko je sve brzo prošlo, da ispravimo grške prije nego nastanu, da živimo ponizno, jer ipak je najbolje biti negdje drugdje…!

Zašto idem tamo gdje idem..?

Dani prolaze i svaki dan nekako mi s ečini da nema pomaka ,ali kad pogledam n apromjenu smjera…ipka se vidi razlika iako dosta puta svakog dana osjetim kako upadnem u nekakve zamke i zamkice koje me žele odvojiti od nekako po meni dobroga puta. Puta istine i mira ponajprije istine prema sebi i mira u samoj biti čovjeka , a to je kod Gospodina, jer on jedini je taj koji zna da smo mi takvi kakvi jesmo, sami smo sebi iskomplicirali tako jednostavne stvari. Ali stvarno do kraja.A li uz sve to ON zna koliko smo izloženi tome i sličnome i želi nam biti blizu…Božja blizina je neupitna, upitan je samo moj odnos prema našem odnosu kao OCA i djeteta….

Pitaju me tako zašto ići na SVETU MISU kad je Bog uvijek pored nas i kad nas čuje u svakom trenu naše patnje ili sreće(iako GA kad smo sretni nekako ostavimo sastrane i pripišemo sebi svu zahvalu)..i tako i sam zbunjen, raznišljam…i nekako mi dođe,ovo: Bog je sve prisutan i sve zna i sve mu je znano …isto taako recimo igrači nogometa biu mogli igrati nogomet bilo gdje jer imaju loptu , znaju igrati, imaju trenera, imaju dresove…sve imaju da bi mogli igrati bilo gdje, ali ipak svaki put igraju na nekom stadionu, gdje je sve uređeno i pripremljno za njih i njihove navijače i sve ovo ostalo što svakako imaju….isto tako i bilo koja reprezentacija bi mogla igrati na bilo kojem terenu…recimo vaterpolo bi se mogao igrati bilo gdje …bitno je samo da ima vode…zar ne?….isto tako formula bi se mogla voziti bilo gdje gdje ima asfalt….zar ne..?….isto tako svi sportovi bi se mogli odvijati na nekim drugim mjestima, ali se uvijek igraju ondje gdje je za to predviđeno i podređeno….zar ne?……..

 

 

 

Onda je isto tako i sa našom CRKVOM….mogli bi se moliti bilo gdje…što je sigurno dobro i nije za izbjegavati, ali nekako je nabolje napraviti to pod svetom misom, jer je to vrijeme i mjesto za susret Gospodina sa svojom djecom…da oni NJEGA dožive u onome što ON jest.!

Usporedba je onako simbolična ali je itekako važna…ili da nebi išli u detalje, jer kaže : Ako se grijeha budeš spominjao, Gospodine tko će se spasiti…!??

Na nama je da odlučimo “OPET” dali ćemo igrati ondje gdje je za to predviđeno ili ćemo odabrati bilo koje mjesto..!

Piši – reci ono što znaš.!

POnekad dok razmišljam o tome gdje sam i gdje sam mogao biti misli me odvuku na razne lokacije. Jedan od takvih lokacije je svakako mjesta poput adreas astanovanje moje boitelji od braće i sestre do ostalih rodbinskih adresa.! Moji osjećaju tu postaju sasvim drugačiji, mjenjaju se , odlazei i vraćaju se. Nada da može biti bolje uvijek je tu, ali postaojenj u ovome trenutku n aovome mjestu je ipak nešto što me čini tako da moram zastati razmisliti o svemu što je bilo i što će biti, ali je ipak najvažniji ovaj tren i ovo ovdje.! Radeći i služeći se dobrim znači da sam živ i da mi je dodjeljeno dosta ovlasti od samog stvoritelja svega.

Pred počinak

Savladan tugom i ohrabren mislima pozitivnom o tvojoj ljubav, idem na počinak. Ležeći razmišljam …što je to u nama lludima toliko slabo da smo spremni izgubiti puno da bi dobili malo…MALO nečega, ili ničega. Ljubav koju dobivam je prevelika da bi je mi opisali, sudimo u žalosti i srditosti i svim i svemu i svačemu…! tugujemo, žalujemo, tražimo ,,, a ne damo..nikome ništa…

Tužan u polu snu plačem za svim onim propalim susretima i svjestan svego onoga što proizlazi iz ne dolaska nekeada, negdje…netko nas je čekao, jer smo mu obećali, ali mi se nismo pojavili iz nekog nama znanog razloga..možda..!

POstoji li veća žalost od one koja nas vrati na početak u shvaćanju da smo izigrani od nekoga, ili nečega…zbog nekoga ili nečega,.

Zamisli se nad činjenicom da nekoga voliš i više od života, a da ti taj ne uzvrati…teške li žalosti.! Tako mi svaki dan ne uzvraćamo ljubav, niti malo od tolike količine.
Shrvan snom razmišljam kako je u snu sve moguće i jednostavo, pa molim za uzvraćanjem ljubavi neke koja se ugasila već odavno, zbog naših ne dolazaka, ali….uvijek postoji jedan mali …ALI…mi sami po sebi kao što osjećam smo grešni i ponekad svjesno to opovrgavamo iako naša djela govore sasvim suprotno…radujemo se u radosti i žalujemo u žalosti, a da nismo bili toga svjesni.

Naš OTAC ima ljubavi na pretek…voli nas onako kako samo ON zna, ali mi niti ja toga nismo niti svjesni. Vrijeđamo Ga…ne uzvraćajući ljubav, niti malo, a baš tolkio od nas traži…..malo….vrlo…!! Svjesni da ga trebamo, sami sebi to opovrgavamo jer zanmo da nam je tako lakše…teško je priznati poraz, pružiti ruku, reći oprosti, pogriješio sam, e baš to je ono što nas čini drugačijima , od svijeta koji sve dozvoljava na sve moguće načine pod izlikom,,”jednom se živi”…

Postoje razni nedostaci u nama, jedan je ljubav uzvratiti. Ali kome.!’? MOGLI BI SE PITATI…!, ali nećemo , jer znamo da kao što ni sami ne volimo da nam se ne uzvrati ljubav tako nemojmo očekivati da se netko drugi osjeća slično. Ali mi ovdje govorimo o OCU koji je sama ljubav….na početku , sada i uvijeke, ON nas traži da budemo svoji, jednostavni i veseli kao djeca prihvaćajući baš sve onako kako nam samo on može dati…Jer sve što nam se trenutno čini kao gubitak ili poraz, ipak je to samo lekcija i dio jedne jako lijepe priče, u stvarnosti odigravane, bez proba, bez isječaka, nego trenutno i sada je najbitnije, a sve ostalo je dobro , ali samo kao lekcija,.!

LJubav je došla i prije nas, sada se svaki dan razvija u nešto veoma lijepo, ali sada sam već u snu kojeg živim, jer znam da je sve moguće u onome koji nas stvori i koji nas voli..Ako si kao ja da vjeruješ da je samo u snovima sve moguće onda živi svoje snove svki dan, pretvori ih u sada i ovdje, nema veze što će mnogi biti protiv tebe, budi svoj u Gospodinu, njemu se povjeri i uzvrati mu istom mjerom LJUBAVI, pa neka se i ON raduje u tebi, kao i ti u NJEMU . Zajedno da kraja ovoga sna u javi, bez oklijevanja daj mu znak da ga voliš i da ti je stalo do NJEGOVE ljubavi i nemoj da mu bude ne uzvraćena, nego istom mjerom se vodi, jer sve je moguće onome koji vjeruje.!

Male oči

Dan za danom vrijeme prolazi u tišini i u buci….ide nestaje…
Možda nije dovoljno biti hrabar…kao naprimjer lavica…možda nije dovoljno biti nešto posebno…možda je dan bliži nego noć…sve se to možda bitne stvari…
Oči koje nemaju kad željeti nešto od ovoga su oči naše djece…one su uvijek i uvijek male sa puno znatiželje, jer mnogo iskrene ljubavi nam daju ,,,,a pitanje koliko smo im mi u stanju vratiti..????…??!?…dali ima stignemo vratiti neiskvarenu ljubav od silnih naših “obaveza”…oči male samo žele ljubav na tako jednostavne načine..!!!…mi smo ti koji smo to iskomplicirali…zadali smo si ciljeve koji su nebitni….više vrememna provodimo gledajući u ekrane svojih uređaja…negoli u oči svoje djece……ekrani nam pruzaju nešto što se može kupitii…naša nam djeca daju nešto neprocjenjivo…vrijeme i ljubav-… mi smo ti koji ju odbacuju pod izgovormo da nemamo vremena…zar stvarno???…nemamo vremena ???..nadam se da nije to sve što im imamo za reći, jer bi to bilo najodurnija laž ikad izgovorena na ovome našemu svijetu….netraže te oči vječnost, več trenutak koji će ostati u vječnosti…jedan mali tren da pogledamo i zapitamo se što je u pogledu toliko toplo i kako to da smo mi izgubili osjetilo za toplinu..????????…zašto n e osjetimo to..????…tko j ekriv…???pogled nas čeka ..!!!…uzvrat ili ne na nama je..!!!…mi smo ti koji odabiremo..!!!..Oči male pune topline nas čekaju dok vrtimo prstima po ekranima našim “svemoćnih” ..?..uređaja…!..nadaamo se da ćemo naći vremena…a prosipamo kao da ga imamo previše….tko je lud::???…neznam…!!!…sami ćemo doći do odgovora, ali on nije nigdje zapisan i nemozemo ga naći nigdje na našim ekranima , već u pogledu djeteta…koje nema ništa osim ljubavi i vremena….i čeka da nam da sve bez obzira koliko mi to zaslužujemo…!!!!!!!!!!

Zbunjenost

Osjećaj kao i svaki drugi…samo što ovaj osjećaj je jedini u kojem osjećamo da ništa ne osjećamo.Pratimo put ..gledamo…ali nažalost ništa ne vidimo..pravimo se da nam nije ništa , a iznutra gorimo…plačemo, ali nitko da nas čuje,,,probavao sam svašta i bio na dosta mjesta ali osjećaji koji me sada razdiru su nešto što je puno veće od onoga što bih mogao izdražati nekada prije…ovo sad je stvarno…bez maski,,,bez ulizivanja…bez dokazivanja…samo stvarna patnja ali najviše iznutra…Stvoritelj ima neki plan, ja ga nevidim , ali znam da je najbolji za mene…ipak znam barem to… i to je ono što me na neki način tjera da budem tih donekle izvana iako je olujno nevrijeme iznutra..tvrđave se ruše …sva uvjerenja padaju i nestaju kao lišće na vjetru,,krikovi koji su trenutno u glavi bili bi neizdrživi bez svakodnevne molitve..koja je u zadnje vrijeme…blago rečeno slaba..!!!..tjeram se da pomislim kako je sve normalno…ali kad pogledam ništa nije tako..znam da je to najbolje za mene , ali nemogu se pomiriti da je ovo za moje dobro,,,a uvjerio sam se mnogo puta da nakon oluje ide lijepo vrijeme…i evo tako nosim se sa stvarnošću koja je nestvarna..koja izgleda kao neki film gdje svi gube nešto i gdje nitko nije sretan..postoje trenuci kad shvaćam ulogu moje trenutne patnje…ali su tako kratki da ih se rijetko sjetim…

ovako to izgleda:

stojim sam negdje u pustoši..tišina je…u daljini čujem glasove koji dolaze prema meni…stoji i dalje i čekam…neznam dali mi je gore čekanje ili neznanje tko i što dolazi.,,ali ipak držim se iza sebe čujem sve one savjete mudrih i umnih…mješaju se sa glasovima koji dolaze…pored mene mašta o novcu i lakom životu..tamo negdje na obali nekog mora u vili u kojoj imam sve što poželim materijano..u izobilju..maštam..sa druge strane…stoji blato  u njemu je zvjerad i neman koju i negledam,,ali ih ipak čujem…žele mi pomoći, jer kažu što prije dođeš lakše ćeš savladati…u najmenju ruku sam zbunjen…stojim i dalje..gledam i slušam, ali ništa nečujem,,,razmišljam ali mi misli odlaze i ne dolaze više… možda bi bilo sve drugačije kakd bih čuo glasove koji dolaze o čemu pričaju, ali nečujem…slike stvarnih ljudi nestjaju…brišu se…na trenutak mi se plače, ali suze neidu…stoje,,,..čekaju…peku, ali neidu,,..osjećaju ih tjeraju do granice boli , ali sve znanje od mudrih i umnih im neda da idu van,,,da čiste…da odnose…tresem se , ali ne od hladnoće nego od nemoći koja vlada u meni..razdire me moja nemoć koje se okrenula protiv mene…u trenu kao da čujem jasnije glasove koji dolaze, ali ove nemani ih tjeraju od mene…još je tu na MILIONE..stvari koje me muče..koje vidim da mi izmiču i odlaze u nepovrat…kajem se , ali bi bilo lakše pokazati suzama moje raskajanje…ali neide…stoje i dalje..šum je ogroma…vjetar je čudan …vrijeme se mjenja…tlo se raspada…sva saznanja o meni kao dobrome nestaju odnosno pokazuju se kao lažne slike…mojim venama se krv lagano pretvara u bolnu tkućinu…stojim i čekam…sve me boli iako izvana ništa se nevidi…kada bih pokaušao objasniti stanje..nebih znao..najlakše bih rekao …ZBUNJENOST….

Posebno svjetlo

Svi smo mi ponekad zbunjeni i tražimo neke odgovore koji bi nas mogli ispuniti..tražeći oko sebe nevidimo bit problema koji se nalazi negdje u nama…mi smo krhki..i iz te slabosti nismo u mogućnosti pravilno rasuđivati i donosti potrebne odluke..koje bi nam mogle promjeniti naše stanje….stanje je odraz naših odluka i prenosi se na sgve oko nas…tako kad smo tužni onda oko nas bude dosta zabrinutih i tužnih i naprotiv kada smo veseli oko nas počinje+u se ljudi veseliti…pazi zbog toga…jer naše stanje je rezultat naših odluka, odluke stanje naše okoline..i opet sve tako u krug..!
Krug veći ili manji znači da smo uvijek nekad na početku nečega što nas odvodi negdje…a gdje..to je već stvar naših odluka i naše okoline….pa se opet vraćamo i počinjemo da pokušavamo da budemo ono što nismo, jer nam je tako ponekad lakše..možda i je, ali dali je to pravilno, to je već pitanje,…

Dobro je ako si možemo često postavljati pitanja paralelno ista koja upućujemo našem Spasitelju i OCU, jer ponekad nađemo odgovor na pitanje tek kada ga postavimo, i počnemo sami na njega odgovarati..i otkrijemo kako nas naš razum odvede polagano ponukan OCEM da sami sebi damo ono što smo tražili…!!!

nije uvijek lako za pronaći kvalitetno pitanje, ali je odgovor uvijek bitan…!!

 

ruže na stolu

Jednom pišući tekst koji mi je onako dolazio sam po sebi…primjećujem nešto u svojoj blizini…nešto rukom izrađeno…nešto što ima svoju priču….razmišljam….

Ponekad mi ljudi i ja osobno tražimo sreću negdje daleko…tražeći je i dajući joj u tome traženju neki oblik koji bi nama odgovarao kao sreća, ne primjećujemo kako je sreća već pored nas odavno…sreća da imaš nekoga pored sebe kome si ti kao neki uzor u svemu…a ti tražiš nešto što nema uzroka…sreću tražiš…???

poklonjena pažnja jednom običnom cvijetu rukom čovječjom izrađenom…ime mu je ruža..pobuđuje u meni osjećaje koji neprimjećujem svaki dan….ruža je rađena od otpada…ali iz ljubavi i sa idejom….od otpada je i ima ipak neku svoju toplinu…u nju je netko uložio jedan dobar dio svoga vremena…i svojih zapažanja…stvorio je nešto što pobuđuje pitanje…ako dijete može napraviti nešto od smeća i da bude lijepo….kako onda nediviti se tomu djetetu ili čovjeku kojega stvori Bog iz ljubavi….svako od nas je priča za sebe, ali smo svi povezani u ljubavi Božjoj…, pa kako onda ipak mi nedopustimo drugima da naprave nešto lijepo od smeća…možda nas iznenade…

ruže još pričaju o tome kako ih je netko vidjeo još dok su bile smeće…dok su bile u kanti za smeće….i sad su svoj svojoj punini i ljepoti tu na stolu i svjedočekako je ipak moguće biti dobar iimati svoju svrhu…samo ako si stvoren iz ljubavi i sa svrhom

Pa i mi smo stvoreni iz ljubavi, ali jedne puno, puno veće…stvoreni smo sa svrhom ..da drugima i našem Stvoritelji napravimo radost, bez puno dokazivanja da smo nešto drugo, već samo ono što jesmo….ruže stoje i pričaju svoju priču, pa stanimo i mi i ispričajmo svoju priču bez puno nekih očekivanja,ali iskreno i sa pouzdanjem u Gospodina i vjeri u Gospodina…koji nas stvori i koji od nas traži samo da budemo ono za što nas je On stvorio…jer i ove ruže kad bi htjele da budu nešto drugo…nebi mogle…izmjenile bi se i postale ne baš lijepe, jer ih je njihov stvoritelj stvorio onako kako mu se svidi….kao i nas naš Stvoritelj…baš takve kakvi jesmo…i ne trebamo biti netko drugi…već se opustiti i prepustiti onome tko nas stvori baš onakve kakvima nas vidje i prije negoli smo došli ovdje…pokazati svoju svrhu, a to je LJUBAV….prvenstveno prema Stvoritelju i prema stvorenome…baš onakvo kakvo je….