Evo što je potrebno vjerovati. I točka! – kratka i jednostavna osnova vjere za svakoga
Jedna od najtraženijih knjiga o vjeri u posljednje vrijeme knjiga je Manfreda Lütza: „Bog – mala povijest Najvećega“, nedavno objavljena u izdanju nakladne kuće Verbum. Postoji mnogo knjiga o Bogu, ali ova je različita od svih ostalih. Rijetko koja knjiga o vjeri govori na tako napet, duhovit i mudar način, istodobno dovitljiv i pun poštovanja. Autor se prihvatio pisanja ove knjige jer je vidio da nema knjige o Bogu svima razumljive. Prije objavljivanja su je pročitali i nekoliko teologa i filozofa ali je zeleno svjetlo za tisak dobila tek kad su je kao razumljivu ocijenili i autorov mesar (vjernik) i poznanik električar (ateist). Tako je objavljena ova vrlo važna knjiga o najvažnijoj stvarnosti, koja je postala veliki bestseler, s pravom noseći odrednicu „Obvezno štivo za ateiste, agnostike i vjernike“. Ekskluzivno vam donosimo jedan dio knjige koji progovara o tome što je bit kršćanske vjere.
„Što je Bog učinio? Najprije nas je stvorio tako da svim svojim silama svjesno ili nesvjesno ne samo da čeznemo za Bogom, nego da također imamo sposobnost čuti ga i zaista ga susresti ako želimo. To ni u kojem slučaju nije samo po sebi razumljivo. On je onda čovjeku u svojoj pedagogiji tisućljećima, korak po korak, u svim još tako primitivnim religijama postupno približavao predodžbu o božanskome. Naposljetku je u svojoj povijesti sa svojim izabranim narodom Izraelom, ne samo Židovima nego svim ljudima koji mogu doživjeti povijest ovoga naroda, priopćio konkretnu predodžbu o sebi. U svojih je svetih deset zapovijedi od svojega naroda zahtijevao ne samo čašćenje Boga nego, pomalo neobično, i poštivanje ljudi. No sve je to u njegovoj pedagogiji bila samo predigra, priprava na jedan gotovo nevjerojatan događaj. Kako se ljudi ne bi pred tim događajem zatekli samo zbunjeni i začuđeni ne shvaćajući baš ništa, nego da bi ga mogli zahvatiti i svojim razumom, nastupali su židovski proroci – i poganske sibile, dodao bi pobožni Michelangelo – koji su proricali određene aspekte toga događaja. To je i bilo nužno jer tko bi kod najosobnijega pojavka vječnoga svemogućeg Boga na ovomu svijetu – mogao očekivati “patnika Slugu Božjega”, slaba “Sina Čovječjega”, “Jaganjca Božjega”, Boga koji dopušta da bude mučen?
I onda se dogodilo. Bog je poslao svojega Sina, Isusa Krista. Tako je Bog postao čovjekom. Za nas. On sam. Ništa manje. Posve osobno. Ne baš potpuno neočekivano. Ali svakako iznenađujuće. Veličanstveno. Jedinstveno. Kao i svaki izričaj ljubavi. On se nije objavio kao demon. Bog Staroga zavjeta objavio se je konačno kao Bog ljubav. Kao Bog neograničene, pouzdane, strpljive ljubavi. Trebamo ga zvati svojim Ocem, Isus ga čak nježno i s puno strahopoštovanja naziva tata, Abba. I nije bilo tako jako važno ono što je on rekao. Bog je već bio puno rekao. Važno je bilo ono što je on, što je Isus činio.
Rođen je u siromaštvu, u štali. Naviještao je nazočnost kraljevstva Božjega koje oslobađa. Govorio je kako Bog želi da ljudi ne budu samovoljni nego nesebični. Govorio je da se Boga časti najbolje tako da se bližnjega ljubi kao sama sebe. Govorio je nešto nečuveno: da se u bližnjemu, u siromahu, bolesniku, patniku, osamljenome, umirućemu susreće samoga Boga. Mi to danas više ne doživljavamo tako neobično jer smo to već toliko puta čuli. Ali ako promislite da ste možda nemarno prošli pored samoga Boga, onda je to možda i danas nešto prilično nevjerojatno. Tu se ne misli na nešto simbolično. Isus sve to kaže posve ozbiljno i prilično izravno. I onda on, Bog, posve osobno pokazuje kako treba živjeti po Božjemu naumu. Ne treba samo dio svojega paketa dionica uložiti za ljude, nego sve; ako treba, i svoj život. On sam to čini. Umire nevin na križu. Dragovoljno. Gotovo nevjerojatan događaj: Bog ponižen na gubilištu. Ničega sličnog nije bilo ni u jednoj drugoj religiji. Bila je to krajnja posljedica njegove ljubavi. Doduše, nije umro kao mnogi drugi prividno slomljeni nevini ljudi: Isus je uskrsnuo treći dan od mrtvih kako bi ljudima pokazao da će i oni, ako ga nasljeduju, biti spašeni i postići vječni život. Isus tada još tumači da je Božja odluka za spasenjem ljudi neopoziva i da će im Duh Sveti, koji i njega pokreće, pomagati do konca vremena da mogu vjerovati, nadati se i ljubiti.
To je bilo to. To je odgovor. I točka.
Ali čemu onda sva kršćanska teologija, ta beskrajna hrpa učenih spisa, te dogme, to vječno pravdalaštvo? Sve to nema što reći. Barem ne ništa stvarnoga. Ništa drugo i osobito, ništa novo. Božjim utjelovljenjem, rođenjem, životom, smrću i uskrsnućem Kristovim objava je definitivno završena. Sve drugo nisu ni produžetci ni jedanaesterci. To naučavaju sve kršćanske Crkve! Mi sada živimo u vremenu odluke. Svatko sada mora odlučiti hoće li vjerovati poput proroka Izaije, Jeremije i Jone, poput apostola Petra, Andrije i Pavla; to znači pouzdati se u utjelovljenoga Boga. Ili će tu Božju ponudu oholo odbiti te ostati sam za sebe i onda jednom u sebi samome nestati u ništavilu.
Crkva tome, po kršćanskomu vjerovanju najvećemu, događaju u povijesti svijeta ne može dodati ništa novo. To kaže ona sama. Ni dogme, teologija i veliki crkveni naučitelji događaju Božjega utjelovljenja ne mogu ništa dodati. Zbog toga ona blaga i nimalo svadljiva stara bakica, koja možda ne zna ni čitati ni pisati, ima potpuno pravo ako samo ide u crkvu, redovito se moli i s puno ljubavi, skromno i nespektakularno vodi brigu o susjedima i obitelji. Ništa više nije potrebno. Na ovomu mjestu sada mogu svi oni koji ne znaju čitati ni pisati prekinuti s čitanjem.
Ipak, apostol Pavao kaže da treba imati razumijevanja i za slabe. Ima ljudi kojima nedostaje samorazumljiva duhovna i ljudska širina stare bakice. To su veoma inteligentni i posve nenadareni ljudi, pretjerano brižni i tvrdokorni, tankoćutni i grubijani. I njima je obećano spasenje. Tim “slabima” pripadao je genijalni Aurelije Augustin, o kojemu smo već čuli. Na početku ga je odbijala jednostavnost biblijskih izvješća, slično kao kasnije Alberta Einsteina. Ali kada je upoznao alegorijsko tumačenje teologa, veliko je bilo njegovo divljenje nad Biblijom. Takvi ljudi trebaju više tumačenja, oni bi onaj jedan odgovor htjeli bolje razumjeti preko puno odgovora za svoj razum, za svoje znanje, za svoju osjetilnost. Vjera traži razum, rekao je Anselmo Canterburyjski u 12. stoljeću.“
Ako i vi tražite odgovore, posegnite za knjigom „Bog – mala povijest najvećega“. Ima li duhovnu i ljudsku širinu stare bakice ili inteligenciju sv. Augustina (ili pak oboje ili ništa od toga) ta knjiga Manfreda Lütza (izvadak iz koje ste upravo pročitali) sigurno će vas obogatiti, jer kao nijedna do sada na jednostavan i duhovit način progovara o najvažnijim pitanjima – za što zapravo treba živjeti i kako se može ostvariti radost i istinski smisao. Uostalom, kako kaže autor knjige: “Tko ne vjeruje u Boga, treba se u skladu s time i ponašati. Život je kratak, smrt neizbježna. Svaka neodlučnost oduzet će dio neponovljiva životnoga vijeka. Ako, međutim, Bog postoji, ateizam je kobna zabluda – s jednom glupom posljedicom: cijelo ste vrijeme proveli u krivome filmu – sa zastrašujućim posljedicama… Svijet s Bogom odvija se na drukčiji način nego svijet bez njega. Ova knjiga omogućuje dublju spoznaju te činjenice.” Knjigu možete virtualno prelistati i više o njoj saznati na linku ovdje.