Ovih dana nas je potreslo…sve…neke više, a neke manje ..možda.!
Prije dva dana..nastavak na sve ovo od ove godine…počelo je tlo da se trese opet…svi su bili zabrinuti ili nisu …nije bilo baš definirano…jučer 29.12.2020. desilo se nešto što me na prvi pogleda malo više protreslo… ali sve to je počelo…i zamišljeno je do samo savršenosti…kako…??…pa ovako..!
Do jučer je bilo sve uobičajeno..svi su bili u svojoj zoni komfora, svi su gledali svoja posla..počevši od vladajućih..do ovih što žele da vladaju našim umom…preko ovih što nameću svoja razmišljanja…do onih (nas) koje nije briga..!
Desio se potres …jak…sve je stalo…naizgled…!
I onda buuuum….cijela Hrvatska, svi narodi, svi oni kojima je bilo ili je bilo malo manje stalo su se udružili i vrlo kratkom vremenu, napravili toliku pomutnju na društvenim mrežama, svima onima koji su mislili da nas mogu odvojiti jedne od drugih…
Sada stojim i gledam i pomalo sa suzama izmješanim od tuge i veselja…jer je to ipak sve tako i zamišljeno:
Svi koji su mogli pomoći jedni drugima su pomogli na sve moguće načine do te mjere da graniči s nadnaravnim, od svih strana stiže pomoć u svim mogućim oblicima, na nemoguće načine. na sve ono koje graniči s nečim što ni sam ne mogu objasniti.!
Svi su stali jedni uz druge…mi Hrvati…mi malo manje Hrvati…mi koji ni nismo Hrvati, zar je u ovom trenu to uopće kome bitno….sve ovo gledajući…imam svoj neki “čudan” zaključak…!
A to je ovo: Bog, dobri otac, preko nas želi pokazati “onima” drugima da smo mi njegovo najveće oružje, da smo mi kad nas nešto napadne spremni sve učiniti i pomoći bez ustupka.
Želi da pokaže da se s nama mogu igrati do jedne granice i kada je prijeđu shvate da mi Hrvati imamo nešto što se zove Ljubav u kojoj smo okupani od našeg krštenja, u kojoj smo odrasli i nitko i ništa nam ne može oduzeti to naše zajedništvo….I svi oni koji nas žele rastaviti na mnoge načine, bit će jako iznenađeni kad vide što smo spremni napraviti za sve ono u što vjerujemo…bolje im je da ostanu…tamo gdje već jesu ..!
Nisam fanatik, možda i jesam ne znam, ali ovo mi je jako slično mnogim stvarima koje su se desile u prošlosti iz kojih smo izašli kao pobjednici, sa vjerom i molitvom, protiv toga nitko nikad nije pobijedio.:!
Evo sad je najbitnije ono što nije bilo bitno…čovjek, a ne materijalne stvari..!
(toliko toga u meni vrije, ali to ne mogu izbaciti, jer bi ovaj tekst bio beskonačan.!)
Samo mogu reći…Bogu hvala, na svemu..!
Category Archives: Neodređeno
Po šutnji…ćete ih prepoznati
Živimo u svijetu glasne promidžbe svega što nije dobro…Nije normalno biti normalan.!
kako objasniti čovjeku koji nema sluha, koji pored zdravog razuma i sluha nema ništa od toga dvoga..Kako..!!…čuju, a ne čuju, gledaju, a ne vide.! Zvukovi grmljavine su blizu o neće biti čovvjeka koji ihi neće čuti i vidjeti…neće…..i shvatiti će tad -….SVE…!!
Pitati će se tada …pa što nam bi..!?
Danas gledajući prolaznike kako gledaju u svoje “pametne sprave”…i kako ne vide ono što je bitno, a to je:
– Sunce je ustalo bez našeg znanja i pomoći
– Trava raste, bez mene i bez tebe…
– Zrak je tu, i čist je…..!
– Toplina je tu, srce ju tjera.!
– Ne vidimo evo oko nas mnogo toga…..!!!!!!!!!!!!!!
Ali evo bliži se vrijeme buđenja već sam pisao o tome, dolazi isto tako bez da nas pita dali smo spremni ili ne….imamo slobodnu volju raditi što hoćemo…!!! KAKO SMO TO ZASLUŽILI…?????
Pitanja postoji i odgovori su tu, povjereno nam je sve, što ćemo napraviti s tim, do nas je..!!!
Možemo što želimo..!!!, Nada nas tjera, na nama je da odaberemo tko nam je Nada…!!!!!?
Zalutasmo..!
Veliki ili mali problemi koje smo si stvorili…odvedoše nas od srži od Biti.!
Ali, ne brinite, imate kome se vratiti.!! Samo iskreno priznajte i ne boj te se.!!
Poruka u ….
pokušavajući otkriti tko je tko…gubimo se, jer vvrijeme je ograničeno, a mi ga koristimo na traženje nečega u blatu….blato……jer sve u usporedbi sa njegovim vremenom je blato….blatooo….!
Tražimo u vinu, tražimo u nekim drugim elemantima nešto čega nema, a mi ga želimo tamo gdje nije….i nekako s eopet čudimo..!…čudimo se , tražimo nastavk suradnje kao da je do Njega…Kao ….kao d aje On kriv…možda i je , jer nas voli VIŠE OD IČEGA, KAD NAM JE SVE DAO….!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!krivimo GA,iako smo sami krivi za sve…
Nismo prepoznali ono što je bilo očito…!
Sad je vrijeme da napokon ustanovimo sebi za baštinu ono što je već odavno očito, tu smo s razlogom, nekim, nevidljiv je , on je osjećajan mislim on se osjeti uvijek u svakom udisaju. Udisaj, od koga je,,,..?????? Mžmoj nije,jer dok spavam, tko me potiče na disanje(možda ONAJ koji je za sve kriv) ako ni sam neznam KAKO..???
UKRATKO: Sunce sije bez nas, trava raste bez nas, kiša pada bez nas, dali da nabrajam više…????????????????????????????
Sve ide i bez nas, ali eto po milosti dobismo neko vrijeme, kako ćemo ga iskoristiti ovisi isključivo o nama…..!!!
Hvala ti Gospodine na svakoj minuti..!!!!!!!
Vidimo što osjećamo..ili…?
Dali vidimo što osjećamo ili osjećamo ono što vidimo..neznam, pomješano je , ali znam da sve što vidimo i osjećamo i sve što osjećamo i vidimo… nije toliko problem biti slijep, ako nisi i ako jesi, ali je puno gore praviti se slijep pored lijepih stvari koje prolaze pored nas….nismo svijesni koliko je ljepota pored nas…traje danima, traje noćima…prolazi , a mi najviše od toga se pravimo slijepi…!!!!
ali evo dolaze dani, kad više nije bitno dali imaš vid ili nemaš, jer se među ljude uvuklo toliko toga što ih zasljepljuje, da ni oni sami nisu toga svijesni..!,Prodaja ide i traje, sve se prodaje,,ljubav je nestala, i nastao je tu problem, jer je ona jedina koja može da vidi u mraku, da osjeti, da čuje, da prepozna …i sve to bez očiju….nama oči ostaše zatvorene, ljubav smo protjerali i sada se nadamo nekom čudu…..nema ni čuda ni ničega, samo čuđenje, kako smo uspjeli..!! kako smo uspjeli…!’?
kako smo uspjeli ljepotu jedne livade i njenog cvijeća i njenih mirisa i tišine, boje, njihanja trave na povjetarcu, i još mnogo lijepih trenutaka, zamjeniti sa nečim što je beznačajno, slova, svjetla, igrice, puste isprazne priče, sve to nije dostojno jedne travke sa livade, livade Božje koju On posadi za nas da uživamo u njoj svim svojim bićem.!
Mi pobjegošmo u sebe želeći se staviti na mjesto Boga, određujući pravila igre u svome životu, napravili smo svoju livadu, a niesmo je uspjeli napraviti da u njoj imamo, mir,mirise, ljubav, nježnost, razumijevanje, složnost, i sve ostalo što smo ostavili na Božjoj Livadi, očekujući to u našem “skromnom domu” koji nazvasmo Božja Livada.!
Ruke peremo, čekajući priznanje, ali priznanja nema.!
Značenje u obratnom smislu.!
Razmišljam o tome što je to ono što vidim..!?
Koja je svrha života i kako kroz život proći putevima koji nas mogu dovesti kod Gospodina. I eto čudom vidim Križ i nacrtam ga i gledam i gledam…..i gledam….kad odjednom ….BUM….! Križ, kad se zakrene u smjeru kazaljke na satu…izgleda kao mač….shvatih da po križu dobisno oružje za borbu, ali ne onako kako izgleda na prvu…
MaČ je zamišljen inače kad nas ljudi da ima svrhu ….SJEĆI…PROBADATI…ODSJECATI….U KRAJNJEM SLUČAJU OD ONOGA KOGA TRETIRAMO S MAČEM…ima za svrhu..onesposobiti, dali skroz ili djelomično..:!
Pa eto tako mi navire i misao kako kad se križamo svojom rukom, mi u biti pravimo znak mača koji od nas tjera sve ono što se boji KRIŽA,….ja neću nabrajati tko se sve boji Križa, jer nas ima dosta koji smo bježali i koji i sad bježimo od znaka križa, razumjeli ga ili ne, ali ipak bježimo na razne načine…!
KRIŽ je tu da nas podsjeti da nismo samo, da nismo bespomoćni, da nismo jadni, već baš naprotiv…dobili smo alat za sve…samo ga prilagodiš.. za namjenu koja dođe….bilo d aje molitva, bilo d aje borba, bilo da je pokazivanje pripadnosti, sve govori taj znak, ja bih ga nazvao KRIŽ-MAČ. Naš Gospodin ga je nosio i donio nam ga da nam bude na spasenje.
Od znaka križa bježi sve što nije Božije, pa zato nemojmo bježati, jer smo ipak mi Božija djeca. Uzmimo taj Mač i ponosno hodimo kroz život u znanju da nismo sami….NIKADA..!!
Znam, a pogriješim.!
Znam da znam, ali evo opet kao uz potpuni san pogriješih, sam, bez ikoga.!Postojanje me tjera da mislim kako dosta toga znam, ali evo uviđam kako iz znanja dođu veće greške nego iz ne znanja.! ni sam neznam objasniti položaj svojih misli koje neprestano nešto traže i stalno .!
Postoji vjerai saznanje u meni da stvari nisu onakve kakve se čine na prvi pogled, neznam zašto se taj prvi pogled često spominje, ali znam da ima problema oko njega..!
Vjera u nešto nas čini razumnim, recimo, ja vjerujem u Gospodina, s kojim sam se tek povezao prije nekoliko godina , kad sam na ne objašnjiv način čuo nešto što se toliko urezalo u moj razum da jednostavno ni dan danas ne mogu to zaboraviti
“NE ŽELIM IĆI SAM, ŽELIM IĆI S TOBOM”.!
To je bilo nešto kako i rekoh…neopisivo
Postojanje nas čini grešnim, ako mislimo da smo za sve dovoljno pametni i da mi znamo najbolje…kakva zamka. tek sad uviđam….onog trena kad pomislim da sve znam i to sam sebi podsvjestim, tog trena nemam pojma koliko sam daleko od bitnog. Jer tako sebe stavljam na prvo mjesto., a zna se tko nam treba biti na prvom mjestu na prvom pogledu u danu, na prvom udisaju je došao kod nas i prtiti će nas do zadnjeg.!
Želio bih…
Dani su prošli…čekam, odlazim na mjesta na kojima si boravio….nema te, čekam ja i dalje…..čekam, iako zna, da si sad na puno boljem mjestu i gledaš ono u čega si se vezao i po čemu si živio…onaj tvoj mir i poniznost…bez kuknjave….!!!..samo radost.
Ta radost te je odvela na mjesto o kojems i sanjao..!
Ja i dalje odlazim na mjesta na kojima si provodio svoje vrijeme….gledam sve ono što si ti stvorio svojim rukama i voljom…i zaključujem…!….da je to jedini pravi put koji bi i nama trebao biti osnova..! Vjera, Obitelj, rad…i tako u krug, plodovi dolaze kasnije..!!! Tvoji plodovi su svagdje i u svakom tko te je poznavao..:!!
To je je ona neiscrpna snaga koju si pokazivao kroz svoj rad, šale, zgode i nezgode.!
desilo ti se to što se desilo već prije je počela tvoja borba sa ovim svijetom ovdje i njegovim poznatim okrutnostima prema čovjeku koji želi ići nekim drugim putem..!! putem koji nema cijenu, koji nije shvatljiv, koji je sam po sebi malo sulud, pogotovo u novije vrijeme…!!!
Znam da si na boljem mjestu, na kojem nema više patnje, borbe, nesloge, nema više ničega što bi te moglo zadesiti, pogoditi, tu je sad radost i ljubav, ono tvoje najjače oružjhe kojim si “mahao” ovdje…i čujem te kako govoriš..:NE BOJ SE..!…svako jutro pošalješ nju da mi to kaže…čujem je jasno možda i previše jasno, ali nekako to tokom dana pomalo zaboravim..!..ali svejedno, opet ju čujem..!
Ponekad malo kao da zažalim za trenucima koje sam proveo pored tebe u šutnji…kojima nisam davao važnost, ti si znao..!…da i šutnja nekad dosta toga kaže…nisi bio zahtjevan…čekao si prigodu da svima pokažeš tko si i što si..:!
Od svoga postanka si se borio na neke druge načine nego ostali…imao si svoj stav prema svemu, ali ga nikad nisi nametao, nisi ga htio nikomu nametnuti, ali ipak je to bilo uvijek najbolje riješenje za sve…nas…!
koliko još vremena moram čekati na ponovni susret s tobom ne znam, ali znam da ću probati tvoj stav slijediti i tvoj način primjenjivati u svewmu, bez obzira što govorio svijet..! jer ti si znao..! ja ću čekati…a ti se zauzmi za sve nas koje si doveo do ovdje gdje smo sada, da i mi dođemo tamo gdje si ti sada….ostavio si nam sve što nam treba da dođemo tamo…sav svoj trud i znanje si ostavio i hvala ti na tome….više nego što mogu reći i pokazati…Hvala ti na svemu…ali ovo nije kraj….!…nadam se da ću moći provesti život kao i ti…! Čekam..!
Iz mog “ćoška”
SAD… Volio bih razumjeti stvari, činjenice i sve ostalo što se dešava..sada…
jer došli dmo do toga da više nije normalnbo što je nekad …recimo bilo normalno…zašto…neznam..sam stojim, gledam i ne vjerujem.!
Poniznost je pobjegla negdje daleko od svih nas…kao normalnih, jer je normalno da starac umre u bolovima sam, bez igdje ikoga, jer svi mi imamo svoj stav prema nečemu…Dobro je …znamo reći…a da imamo i trunku poniznosti, nebi nam bilo OK…!
Postojim ne po svojoj volji, ali postojim u svojoj volji…teško za shvatiti, možda.!
Nisam u skladu s današnjim dogođanjima, poslovima, “filmovima”…itd
Neznam reći ono što osjećam, kada gledam oko sebe…unutra velika borba…izvana još veća…brodolomi…srce puca kada vidim gdje odošmo…kako se sami sebi opravdavamo, bez imalo poniznosti…hvatamo s eu koštac s problemima…što,gdje,kako.!’?
I opet je normalno da gledamo i buljimo , a ništa ne vidimo..čudimo se nad našim problemima, smatrajući da je netko drugi kriv…vjerovatno i je…samo neznam tko…
Dali onaj starac, možda onaj što više nije tu..?…netko je kriv, ali ne znamo tko, tražeći tako okolo i upirući prstom okrivljujući, ne shvaćamo da je pravi krivac za sve JA…JA…JA. Onaj što sam donosi odluke bez da posluša sam svoju savjest, koja najčešće govori ono što JA ne odgovara.!
Slušamo sve i svašta, nemamo vremena za BIT i SRŽ…!
Tko su oni tamo koji nas u nevjerici osluškuju, jer ni sami sebe ne čujemo..!
Tko je se odlučio pomoći samome sebi..?
Tko je se odlučio promjeniti….ITD…..nitko..!!!!!!!!!!!!!!!!
Evo opet stojim …..sad se već pomalo čudim, kako smo uspjeli sve to iskomplicirati….tražeći lagodu i ugodu…na mjestim gdje je samo blato i prljavština…očekujući da netko drugi se makne i napravi ono što ja mislim da je za njega najbolje…JA mislim…JA znam…JA…JA…makni to što prije….i stavi ONI….ONI…, pa će se početi dešavati čuda…On…onaj starac koji umire u mukama, njemu ne treba ništa, jer je došao do kraja….do kraja muka…, ali ON treba nama da shvatimo koliko je sve brzo prošlo, da ispravimo grške prije nego nastanu, da živimo ponizno, jer ipak je najbolje biti negdje drugdje…!
Zašto idem tamo gdje idem..?
Dani prolaze i svaki dan nekako mi s ečini da nema pomaka ,ali kad pogledam n apromjenu smjera…ipka se vidi razlika iako dosta puta svakog dana osjetim kako upadnem u nekakve zamke i zamkice koje me žele odvojiti od nekako po meni dobroga puta. Puta istine i mira ponajprije istine prema sebi i mira u samoj biti čovjeka , a to je kod Gospodina, jer on jedini je taj koji zna da smo mi takvi kakvi jesmo, sami smo sebi iskomplicirali tako jednostavne stvari. Ali stvarno do kraja.A li uz sve to ON zna koliko smo izloženi tome i sličnome i želi nam biti blizu…Božja blizina je neupitna, upitan je samo moj odnos prema našem odnosu kao OCA i djeteta….
Pitaju me tako zašto ići na SVETU MISU kad je Bog uvijek pored nas i kad nas čuje u svakom trenu naše patnje ili sreće(iako GA kad smo sretni nekako ostavimo sastrane i pripišemo sebi svu zahvalu)..i tako i sam zbunjen, raznišljam…i nekako mi dođe,ovo: Bog je sve prisutan i sve zna i sve mu je znano …isto taako recimo igrači nogometa biu mogli igrati nogomet bilo gdje jer imaju loptu , znaju igrati, imaju trenera, imaju dresove…sve imaju da bi mogli igrati bilo gdje, ali ipak svaki put igraju na nekom 
stadionu, gdje je sve uređeno i pripremljno za njih i njihove navijače i sve ovo ostalo što svakako imaju….
isto tako i bilo koja reprezentacija bi mogla igrati na bilo kojem terenu…recimo vaterpolo bi se mogao igrati bilo gdje …bitno je samo da ima vode…zar ne?….isto tako formula bi se mogla voziti bilo gdje gdje ima asfalt….zar ne..?….isto tako svi sportovi bi se mogli odvijati na nekim drugim mjestima, ali se uvijek igraju ondje gdje je za to predviđeno i podređeno….zar ne?……..
Onda je isto tako i sa našom CRKVOM….mogli bi se moliti bilo gdje…što je sigurno dobro i nije za izbjegavati, ali nekako je nabolje napraviti to pod svetom misom, jer je to vrijeme i mjesto za susret Gospodina sa svojom djecom…da oni NJEGA dožive u onome što ON jest.!
Usporedba je onako simbolična ali je itekako važna…ili da nebi išli u detalje, jer kaže : Ako se grijeha budeš spominjao, Gospodine tko će se spasiti…!??
Na nama je da odlučimo “OPET” dali ćemo igrati ondje gdje je za to predviđeno ili ćemo odabrati bilo koje mjesto..!