Gospodine, oprosti meni grešniku..!!
Često u svojim životnim putevima izabiremo nešto što nas udalji od Istinske Ljubavi.!
Polazak našeg putovanja je bio u skrovitosti našeg samog početka u kojem nas je Onaj koji nas je znao i prije nego smo bili, stvorio…On nas stvori u skrovitosti naše majke, pod njenim srcem…znao nas je i dao nam je vječni život…došli smo ovdje u porođajnim mukama, nije bilo lako, ali nas je izveo…prvi udah nam dao da po svome glasu možemo Njega hvaliti, Njega poštivati i voljeti jer spominje se napisano da smo prašina bez Njega…!
Ali naše odluke i naslijeđeni problemi nas odvajaju od Njegove Božanske Ljubavi…!
Zato sada iz svega srca, iz svega glasa, iz svega svog uma, iz svega onoga što jesmo, recimo: oprosti meni grešniku
– za sva lutanja po zemaljskim putevima.
– za sve izgovorene laži
– za svako okretanje dobrog na loše
– za sve one trenutke kad nismo pomogli svom bližnjem u potrebi
– za svaki trenutak kada smo te odbacili
– za sve čime smo povrijedili tvoje Božansko srce
– za postavljanje sebe na prvo mjesto
– za teške riječi prema svojim roditeljima
– za zatvaranje očiju pored potrebe onih koje si nam dao
– za sve ono što smo izabrali u ne znanju, a pogotovo za ono što smo znali da je grijeh
– za svaki onaj put kad smo osudili svoga bližnjeg
– za mnoge uvrede koje smo nanijeli tvojoj dragoj Majci
– za mnoge trenutke u kojima smo povrijedili tvog i našeg nebeskog OCA

Isuse, tebi je sve znano, molim te oprosti meni grešniku . Daj mi snage da pogledam u svoju nutrinu tvojim očima i da vidim sve ono što me udaljava od tvoje predragocjene Ljubavi…da to uz tvoju pomoć odbacim i sve greške ispravim, nadajući se u Tvoju pomoć i pomoć tvoje predobre Majke koja je uvijek spremna stati uz nas da izmoli tvoju milost za nas…!
Ako je potrebno i nešto više, daj nam svoju dragocjenu Ljubav da spoznamo sve ono što smo napravili loše da nas je odvojilo od tvoje predragocjene Ljubavi.!

ISUSE, OPROSTI MENI GREŠNIKU…!

Što je to zrno…zrno utjehe.??
Zrno utjehe je jedan mali dio naše slobodne volje koju dobismo…dobismo je da bi mogli razumjeti Božju Ljubav…
Kad bi mogli razumjeti nešto tako veliko moramo prvo razumjeti nešto jako malo…
Naime, bilo koje zrno iz nama znanih biljaka je neko malo zrno koje smo pronašli slučajno, namjerno, dobili itd. Kad promotrimo bilo koje zrno..prvo vidimo da je došlo od nekud…netko ga je iznio, dao, poklonio…Ako bi to isto zrno pogledali unutra odnosno zdrobili ili otvorili da vidimo što je unutra…našli bi najčešće ..ništa…baš ništa…malo neke prašine određene boje i to je to…Pa onda pitanje: kako zrno pavši u zemlju zna sljedeće:
– koliko visoko treba narasti
– koje boje mora biti njegovo stablo ili biljka
– koliko plodova odnosno zrna donijeti
– koje bolje plod mora i koje veličine
– kad izaći iz zemlje, koliko ostati u zemlji
– i tako u nedogled sa sasvim jednostavnim pitanjima, a ujedno i sa jako teškim pitanjima o kojima ni struka koja ih proučava nema baš nekih odgovora..!
A vidi što je čovjek dobio sa tim zrnom…dobio je vlast da otkopa rupu u zemlji i stavi to zrno u zemlju…da ga s vremena na vrijeme obiđe…da mu da vode, da ga okopa i otkloni od njega štetne ili druge biljke da bi mogao nesmetano rasti, da gleda čudo o kojem nema pojma, jer od kud zemlji znanje da primi to zrno i drži ga u svojoj nutrini odnosno njegove korijene dok ono vani u svijetu pokazuje svoja umijeća, odakle hrana zemlji da hrani tu biljku i tako bi mogli nabrajati sve nepoznanice i čuda o kojima nemamo pojma…

Netko, Nešto je to sve posložilo i dalo nam vlast nad tim…baš čudno, tko je čovjek da ga i zemlja i biljke dodvoravaju, ali bolje pitanje od kud čovjeku hrabrosti da to sve zaniječe…pored tolikih čudesa koja ga okružuju, a ovdje govorimo o jednom malom zrnu.. koje je sve samo ne malo…jer kako rekoh, znanja i umijeća ima i previše u tom malom zrnu, pa čak i ono je dano čovjeku pod noge..!
Zrno utjehe nam se dade samo odnosno pokloni nam se…! A da mi o tome pojma nemamo, pa čak i ne želimo vidjeti ta velika čudesa u tako malim stvarima

Zaključak je sljedeći:
sve što nas okružuje su čudesa Božja htjeli mi to priznati ili ne….sve je podesio i dao čovjeku…ne tamo nekom anđelu, ne tamo nekom uzvišenom biću…nego čovjeku, pa samo možemo reći…Bože naš jedini..HVALA…
Hvala ti za to malo zrno utjehe, jer kad bi bili iskreni gledali stvari onakve kakve jesu vidjeli bi tebe u svemu i tvoju jako veliku povezanost s nama ljudima:
– mogli bi te prepoznati u tom malo zrnu koje je jednostavno, a ima toliku moć i znanje
– mogli bi te prepoznati u zemlji koja je toliko jaka i spremna to malo zrno nahraniti i dati mu sve ono najbolje od sebe da bi izrastao u što veće i kvalitetnije stvorenje
– mogli bi te prepoznati u nama ljudima kako nas obilaziš, zalijevaš, čistiš nas od korova da nas ne uguši i zalijevaš svojim darovima da budemo veliki i jaki
– mogli bi te prepoznati u svemu ako bi se otvorili tvome Duhu koji nas žarko želi poučiti tvojima malim zrnima utjehe i svim ostalim tvojim darovima

Bože Dobri Oče…hvala ti na svemu čime si nas nagradio i posebno ti hvala na svemu onome čega nismo ni svjesni, oprosti nam naša lutanja u nezahvalnosti…!!!

Opet sam tu nakon dugo vremena..!
U našem svakodnevnom životu postoje ispiti…nekad lakši, nekad manje lakši…da bi imali vremena za testove i znali ih rješavati moramo učiti…! Kako učiti..!??
Bog je za to se pobrinuo na sebi jako svojstven način:!!!
Naši nas postupci uvijek obilježe, nekad smo jako pravedni radeći ono što sami izaberemo i bježimo od pravog puta jer je tako lakše…nekad je lakše misliti da radimo nešto za Boga iako nas On nije na to naveo i dao znak da mu je to želja…radimo i bježimo od odgovornosti koja nam treba da budemo ono što Bog od nas traži…Što to On od nas traži…pa recimo jako puno toga…toliko je to želio zamrsiti da je dao čak 10 zapovijedi da nas zbuni, jer tako izgleda gledajući po onome kako se ponašamo…Svaka zapovijed ipak ima svoju težinu evo recimo od njih 10 uzeti ćemo onu.. Poštuj oca i majku da dugo živiš i bude ti dobro na zemlji…!
Koji otac…???…koja majka…???
otac ovozemaljski naš je nekad osoba koja je krenula na put s Bogom i nekad na nekim ispitima nije prošla…borila se ta osoba koju smo zvali otac, ali se umorila—baterije se potrošile…pa nas je uvrijedio, omalovažio, progonio, tjerao da budemo nešto što nismo…stvorile se rane duboke i teške…taj otac je samo čovjek koji je živio i radio s ljudima koji su možda napravili to od njega…možda i sam nije htio nešto od tih stvari , ali je bio isključen sa puta koji je netko drugi htio za njega…kada idemo stazama koje nisu za nas onda nastaju problemi koji nas obilježe za sva vremena..
majka ovozemaljska je nekad osoba koja nije bila u početku, ali isto tako hodajući svojim putevima i noseći rane od prije i rane koje je dobila samo zato što je bila u krivo vrijeme na krivom mjestu—nije kriva iako nam se čini da je…ona je samo čovjek na putu ovozemaljsko koji je prepun zamki i rupa dubokih…! tako da našim roditeljima koji su ljudi trebamo dosta toga oprostiti kao što se nama oprašta…ali…moramo znati da naš istinski Otac i Majka su nešto sasvim drugo…:
Mnogo nas živi u neznanju o naše postanku, mnogi su se upleli u razne mreže zabluda i lažnih uvjerenja!!!
Istinski Otac nas je znao prije negoli smo postali ovdje na zemlji..On nas je stvorio, On nas je želio više nego bilo tko drugi…! taj Otac nikad neće napraviti rane, nikad neće nas odbaciti…toliko je vjerovao u nas da nam je dao slobodnu volju koju nekad olako shvaćamo..! dao nam je i mnogo toga lijepog onog nevidljivog oku, ali bez toga nas nebi bilo.. ako misliš da te je stvorio tvoj otac kojeg se sjećaš ovakvog ili onakvog, mnoga se varaš…on je samo bio sudionik u puno većem planu za tebe…
Istinski Otac je pravi i jedini Otac koji nas uvijek želi na pravom putu i nikad ne želi da nam bude teško, ali rane koje nasljedišmo od naših i koje zaradišmo svojim lutanjima On želi zacijeliti, ali mi bježimo u svom ne znanju, pa te rane postaju sve veće…
Vratimo se Istinskom Ocu, priznajmo sve što nas guši, sve što nas pritišće uz dno blata našeg života…vratimo se pognute glave da nas On izliječi od svih stvari koje nisu od Njega..
Jer On to može i hoće, samo mu vjeruj i podaj sebe cijelog i gledaj čudesa i veća negoli tvoj postanak..!! jer On to može i hoće..!

Cijeli naš vijek ovozemaljski je prožet nekim pronalascima, gubitcima…
Postoje dani kad imamo dosta toga i gledamo i čekamo da da bude još bolje ili nešto nama bitno…

Takav je jedan slučaj bio i u našoj povijesti, osobi koja je puno toga znala i imala, ali nekako užurbanost i potreba tadašnjeg vremena ju je izmorila…Naime, svima nama se to događa, ali nismo toga svjesni, tražimo nešto na mjestima gdje to nije…

Nekad davno kad su Isus, Marija i Josip išli u Jeruzalem da “obave” što je bilo zakonom propisano, da ispoštuju sve ono što se od njih tražilo u to vrijeme…desilo se baš to…
Nakon što su sve to nešto napravili, krenuli su kući…kao i obično, ali ovog puta zbog nekih nama ne znanih razloga su se previše prepustili masi i gomili koja je krenula nekuda…kući valjda, pa su tako izgubili Isusa iz svog kruga….”mislili” su da je i on krenuo kući s njihovim bližnjima ili daljnjim rođacima. Pa su tako prešli dosta puta svog putovanja u uvjerenju da je Isus “tamo negdje”, ali to nije bilo tako….Oni su krenuli ga tražiti i nije ga bilo na mjestima za koje su mislili da je tamo….i onda nakon potrage…tjeskoba, strah, čuđenje i još dosta osjećaja na tragu beznađa…odlučiše se u svojoj muci vratiti odakle su krenuli, od onog zadnjeg trena kad su ga “vidjeli”….Žurno…nazad…u panici traže…
Čak i u ovim riječima i mislim se ne može do kraja prikazati Marijina briga i žalost…nema tih riječi za opisati takvo nešto…plač, muka, gorko, svi nepoželjni okusi i osjećaji…!

Kad su u toj “agoniji” došli nazad do točke posljednjeg susreta, tražeći uokolo …nađoše Ga..! U brizi i tuzi…zasja pogled oka Marijina…i pitanje koje je čula… 
“Zašto ste me tražili niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega” …!???
Možemo se samo zamisliti kako je bilo Mariji u tom trenu..!???

Tako je i danas među nama…putujemo u nekoj svojoj komociji i mislimo da je Isus tu negdje, da je On tamo gdje mi mislimo da bi trebao da bude, da je ON dužan se uklopiti u naše okvire…putujemo u takvom okruženju svijetla lažnog i tražimo Ga na krivim mjestima…
U tom bunilu vjerujemo svemu i svačemu, klanjamo se svemu i svačemu….!
I nama je potrebno isto što i Mariji…da se vratimo na zadnje mjesto gdje nas je držao za ruku….taman to bilo i krštenje naše ili bilo koji drugi događaj našeg posljednjeg susreta s Isusom…bez obzira koliko se budemo morali “unazaditi”, odnosno vratiti, nemojmo se bojati, jer susret i boravak s Kristom je nešto najljepše što možemo imati u životu…!!
Na tom mjestu nema više..tuge, žalosti, bola, i svih onih teški osjećaja beznađa, već samo:
Ljubav, Mir, Radost, Blagost, Veselje….pa gdje ćeš ljepše od toga…!
Ne boj se “unazaditi” zbog Isusa…!!!!!!!!!!!! AMEN.

Svaki tren je borba dali sa samim sobom ili okolinom i nema tu vremena niti trena za uzmak.! Kako reći okolini koja je stavila pogrešne programe na svoj program učenja…Kako reći pojedincu da nije u pravu..!? Kako reći sebi…idi dalje, bit će bolje..!??

Onog dana kada potražimo snagu u Onom koji jača..on će nam dati…besplatno..!
Onog dana kada priznamo da smo i sami grešni i potražimo oprost…dobiti ćemo i to …besplatno
Onog dana kad padnemo na koljena pred Njegovim preuzvišenim Srcem i priznamo da nemamo više snage…dobiti ćemo nadljudsku snagu od onog koji je daje u izobilju….besplatno—!
Onog dana kad se više ne budemo vidjeli iz blata naših grijeha i sveg ono što ne učinismo, a trebali smo…tražimo Ruku iscjeljiteljicu…da nas izvadi, očisti…dobiti ćemo haljinu najljepšu potpuno besplatno i opet….sve što nam treba, moramo samo zamoliti iz srca bez skrivanja ičega i dobiti ćemo opet sve to besplatno…ipak piše da smo Njegovi…!

Od tog trena nećemo se bojati nikoga, ničega, pa čak ni sebe samih….tih dana nakon što se očistimo…nećemo se više “ustručavati” reći:
JA SAM KRISTOV I KRIST JE MOJ…!!!!!
Od tog dana biti ćemo toliko hrabri da ćemo moći čak i običnim danom otići na misu,
biti ćemo toliko jaki da ćemo sa svojom obitelji svaki dan izmoliti molitvu BOGU OCU,
biti ćemo toliko jaki da ćemo se poželjeti opet sresti svaki dan s Gospodinom,
biti ćemo toliko jaki da ćemo pjevati na glas o Ljubavi kojoj nema kraja,
biti ćemo toliko jaki da se nećemo sramiti plakati u javnosti
biti ćemo toliko jaki da ćemo gledati onog svog bližnjeg u potrebi i skočiti u pomoć bez imalo razmišljanja zašto, što i kako
biti ćemo toliko jaki da će nas svaki susret s Njegovom bezgraničnom ljubavi oslobađati nas samih i naših bilo kakvih navezanosti na bili što osim Njegove Ljubavi

I nećemo morati nikom ništa govoriti, jer ćemo svojim putem pokazati i reći više nego bilo kojom riječju ili pričom…Teško je reći ljudima da je Isus živ, ali je puno lakše pokazati svojim djelima da ISUS je tu…, onda, sad i u vijeke..! AMEN.

Početak kraja ili kraj početka…završetak…strah od nečeg, bilo da je početak ili kraj uvijek neki strah…mi ljudi često smo otvoreni nekom strahu od nečeg: novog, nepoznatog, neizvjesnog, stranog, teškog, lakog, dalekog, onog što je blizu…uglavnom neki strahovi..i nije loše ponekad imati strah ,ali od čega i zbog čega ovisi i nama…!
Mnogi su propali u samom početku kada su nešto htjeli poduzeti, pa su ih ljudi zbog straha savjetovali i plašili zbog svog straha…prenosili su strah na druge i tako u krug…nekako se uvuklo to među nas…!
Što je to što nas plaši…najčešće ono prije navedeno, ali opet najviše strah dolazi jer se ne želimo pouzdati u Onog kod koga nema straha…On je već odavno pobijedio sve strahove, ne samo jedan ..neki u nizu…nego sve do kraja

Sve što je napravio je i dao da se zapiše, tako da mi možemo i danas vidjeti kroz čitanje svakodnevno i ustrajno, nešto kao molitva…onog dana kad budemo spoznali onu pravu istinu u kojoj nema straha, bit ćemo nepobjedljivi u svojoj ne pokobljebljivosti…ne trebamo biti pokoljebljivi, jer nas to umara i razdvaja od bitnog…od potrebnog..!
Strah nas tjera da uzmaknemo, da napustimo bitku, koja je već dobivena..samo treba ustrajati u toj bitci..!

Neka nam strah ne bude nešto strano već povod da strah odredimo da nas drži blizu Boga, da nas bude strah da se ne udaljimo od Stvoritelja, po kome je sve stvoreno i posloženo…onda čega se drugog imamo bojati….!
Predati mu svoje misli, djela, probleme, nedoumice, neshvaćanja i sve ostalo što nas tjera u strah…Njemu se otvoriti i zajedno ići s Njim i svi će putevi ako ne odmah, ali poslije biti kristalno jasni..!
U to možemo i moramo biti sigurni, jer sve ne jasnoće u početku naše borbe sa samim sobom i okolinom kasnije će biti jasne, ali je bitna vjera u Njega i briga odnosno strah da se ne udaljimo od Njega i njegove Ljubavi…!

Mnogi od nas ljudi ovdje, ima dosta toga oko sebe čega po prilici nije niti svjesno..!
Svi smo utonuli u neki svoj nemir smatrajući ga kao mir, jer smo se na to navikli ..!
Puno nas luta stazama, jer smo uvjereni kako smo na pravom putu, uvjereni smo toliko da čak ni svojim unutarnjim glasovima ne damo da nam pokušaju pomoći …
Pomoć… što je to…jedna mala riječ, ali ako je počnemo koristiti na sve moguće načine, onda ćemo se iznenaditi, a i mnogi drugi će isto to osjetiti..!
Pomoć sebi je kad :
– Molitvom tjeraš svoj nemir i buku koja ga stvara, jer nije dovoljno se “samo” moliti…recimo, imamo jake nemire u sebi i shvatimo da previše vremena slušamo glazbu koja nas unemiruje….onda moramo prestati slušati tu glazbu i nastaviti se moliti da uspijemo u tome, da je na kraju u potpunosti izbacimo kao jedan od uzroka naših nemira….
ako postoje druge stvari koje nas tjeraju u nemir….onda ih skupa s našim Isusom-liječnikom za sve bolesti izbaciti i nastaviti u molitvi da ustrajemo…
– Molitvom želiš sve ono što te muči , maknuti od sebe…!

Mi smo jako sretni ljudi, ali najčešće nismo toga svjesni….imamo Isusa-liječnika…On nije samo liječnik…On je ….:
– Prijatelj koji nikad neće izdati…!
– Susjed koji nikad neće govoriti bilo što iza naših leđa…!
– Poznanik koji neće samo proći pored nas…!
– Savjetnik koji nikad neće dati loš ili ne istinit savjet…!
– Doktor za sve bolesti duše, tijela, uma i razuma…!
– Sudac koji zna sve što je oko nas, i u nama…!
– Učitelj koji nas uvijek uči onome što je za nas najbolje…!
…ON JE SVE ono najbolje što nam se moglo dogoditi ovdje i sada…! AMEN..!

Nijedan dan nije pravi dan za započeti promjene, pogotovo one promjene kojima treba “mene” promijeniti…!. teško je naći pravi tren za promjenu na bolje, nema ga…!
Taj tren treba biti SAD i ovog malog trena početi misliti o sebi kao nekom, kome je potrebna riječ za nastavak…
Često tražimo razumijevanje na krivim mjestima, savjet od krivih ljudi…itd
Da bi bio shvaćen i prihvaćen, nemoj se moliti krivim Bogovima…!
Kad tražiš savjet za sebe od nekog, onda dobro razmisli kome postavljaš pitanje…npr:

Ako želiš promjenu za sebe onda pitaj onoga koji se promijenio …na bolje..!
Ako želiš biti dobar otac onda pitaj svoga Oca za savjet…!
Ako želiš biti dobar poslodavac onda se stavi na mjesto radnika koji ima veliku obitelj i koji ima jako velike potrebe…pa svojim odgovorima daj pitanja..!
Ako želiš biti dobar sin onda pitaj Sina…kuda i kako..!
Ako želiš biti dobar supružnik onda pogledaj svoju izabranicu i pitaj se dali je sretna s tobom i s tvojim postupcima u vašem zajedničkom životu…!
Ako želiš nekoga osuditi dobro razmisli što ćeš reći, jer samo i samo njemu trebaš sve reći..!
Ako želiš biti bilo što nađi svoja pitanja u dnu sebe, za koja samo ti znaš i budi ono što misliš da je najbolje, za tebe i za drugog..!

Jer ako želiš nešto, treba prvo naći sebe, ispraviti sve moguće “kvarove”, krenuti putem Istine, govoriti Istinu, svjedočiti za Istinu….onda će odgovori dolaziti po Istini…!

Često mi ljudi govorimo o onome što nas ispunja…pa tako :
– pijanac …o pijanstvima
– luđak… o ludostima
– prevarant…o prevarama
– lažac…o lažima
– nevjernik… o nevjerama,
pa tako u nedogled, a u biti svatko iznosi ono čega ima u izobilju unutar sebe…!

Ako dakle želimo nešto onda moramo dobro pogledati unutar sebe i dobro razmisliti kojim putem krenuti, što izabrati i kome vjerovati…!
Po prilično je jednostavno, ali baš zato jer je tako, mnogo ljudi nas katolika gleda “svoja” posla, a to nije dobro, niti za nas, niti za ljude oko nas…

ODVAŽI SE….reci svima da je Bog živ, pogledaj u svoju džunglu unutar sebe, sve izbaci van ostavi samo Njega, ostavi samo Njegov nauk reci sve Njemu…budi hrabar…ne boj se, jer naš Bog je Bog živih ne mrtvih…svaki tren..!

Nastavak…
Priređuje se veliki događaj…rođendan od našeg Spasitelja…svi su pozvani samo Slavljenik nije…možda je malo čudno, ali je ipak tako…!
Okitili smo svoje domove, uredili ih….sve je tako lijepo…izvana…!
– pripremili smo novo rođendansko ruho, ali Slavljenik nije pozvan
– kupili smo puno pića i hrane tako ukusne, ali Slavljenik nije pozvan..!
– upalili smo puno svjetlećih objekata, ali Slavljenik nije pozvan..!
– pozvali smo puno uzvanika, želim samo najbolje, ali Slavljenik nije pozvan..!
– očistili smo sve dijelove svojih domova, ali Slavljenik nije pozvan..!
– pozvali smo najbolje svirače i zabavljače, ali Slavljenik nije pozvan..!
– uredili smo i svoj izgled izvana, ali Slavljenik nije pozvan..!
– trudimo se da bude sve na nivo, da se “priča”, ali Slavljenik nije pozvan..!
– želimo sve zadivi, da nam zavide, ali Slavljenik nije pozvan..!
– čak smo i sebe uspjeli prevariti, ali Slavljenik nije pozvan..!

U tuzi i nevjeri promatram Slavljenika, koji se ipak raduje da će možda nekad …ako nije već u ovih 2000 godina…da će MOŽDA nekad u budućnosti biti pozvan na svoj rođendan…!
Pitajmo se sada svi, a gdje nam je danas SLAVLJENIK..!???????

Ovih dana pred rođenje Gospodinovo….zapitah se malo…Kako je to bilo onda..!’
Dali bi bi danas bilo drugačije..!?
Onih dana kad se Marija trebala poroditi, obilazili su ona i Josip mnogo domova da ih netko primi, ali bijahu nepoželjni..bili su možda pomalo čudni…tražiti da ih netko primi u toplinu svoga doma …u “mirnoću” svojih navika…u svoju odaju, gdje samo oni mogu biti…pomalo čudno od Marije I Josipa—pitam se dali bi danas bilo drugačije…!?
Dali bi danas ja i ti ustupili tako nekome svoj dom…!?
Tražio je Josip i kucao u nadi da će naći za Mariju i Isusa nekakav “dom” dostojan njihove malenosti…i danas traže odnosno traži Josip od nas da se probudimo i pogledamo što to oni nama nude…nekako mi se čini da smo jako lijepo uredili svoj dom i pripremili puno toga, ali za koga…!?…kome bi ustupili dio svog doma, dio svoje tišine…puno smo svjetala upalili i čini se kao da smo ostavili trag odnosno obasjali put ka svome domu, ali za koga..:!?

U ono vrijeme nije bilo toliko “lampica” za nečiji rođendan, za radost nečijeg dolaska, jedina “lampica” bio je Josip koji je išao u nadi da će naći, ali nije našao—pitam se dali bi danas našao da dođe kod mene i tebe…!?
Pitam se s pravom …tko je toliko dostojan da mu ja ustupim dio svoga doma…ipak je to moj dom, moj “mir”…moja navika…moj “nešto”…!
Josip je bio skroman…tražio je malo mjesta za Mariju, ali nije našao nigdje, pitam se adali bi danas bilo drugačije..!
Danas bi bilo možda još i gore…jer smo mi danas spremni na prokazivanje, spremni smo na osudu, spremni na tužbu, spremni na sve samo da bi nam bilo ugodno…
I tako nakon nekoliko dana obilaženja, traženja, moljenja i mnogo poniženja…ostao je Josip u čudu gledajući na sva ta toliko vrata koja su ostala zatvorena, jer nije bilo mjesta…pitam se kako bi bilo danas,,,sad …!? Možda još i gore.!
Teško je bilo biti Josip onda…teško je bilo puno toga znati, a ne moći reći, jer nitko neće da posluša, svi su bili zauzeti….!

Danas znam da bi bilo “drugačije”:
– svi bi rado učinili uslugu nekome za koga znaju sigurno da im ne može vratiti
– svi bi rado ustupili svoj dom nekome tko nema svoj dom
– svi bi rado dali svoj obrok kojeg su pripremali danima nekome tko nema ništa
. svi bi rado svaki dan ustajali rano i išli od svoje kuće da vide gdje je taj čovjek koji traži
– svi bi rado uredili svoje domove i zvali trudnu mladu djevojku na zajednički obrok
– svi bi rado upalili mnogo lampica da nepoznati gosti mogu doći po mraku
– svi bi rado puno toga podijelili sa ljudima koji su bili vidno u potrebi
– svi bi rado puno toga napravili…
ipak se nadam, jer onda ljudi nisu znali da im na njihova vrata dolazi netko tko je za njih spreman učiniti sve…danas znaju, čuli su već mnogo puta da je Isus tu…da dolazi svaki tren, zato i je sve tako svečano….!!!…ili mi se samo čini…!?