Napredak, ali prema unatrag!

Čovjek u svojoj svakodnevnoj jurnjavi, rješavajući probleme i pokušavajući zadovoljiti sve one koji ga okružuju – obitelj, prijatelje, rodbinu, kumove – često upadne u nevidljivu zamku. U toj jurnjavi držimo se nekih nametnutih hitnosti; letimo ovamo-onamo, pokušavajući sve stići pod raznim rokovima, trudeći se da svi oko nas budu zadovoljni.

I tako, trčeći i gutajući vlastitu okolinu, čovjek u jednom trenutku udari u zid. Zid pred kojim zastane jer prvi put ne zna o čemu se radi. Taj udarac u zid služi upravo tome – da stane, da bi uopće mogao razmisliti o svemu onome što čini, što je uistinu bitno, a što potpuno nebitno.

Svakom je čovjeku potreban osobni mir i tišina. To povlačenje u osamu ne znači bijeg od ljudi, već bijeg od vlastite prezaokupljenosti gomilom nebitnih stvari. To je trenutak u kojem trebamo ostaviti svu modernu tehnologiju koja nam je dostupna i početi koristiti onu najmoćniju, najnapredniju i najbolju “tehnologiju” koja nam je dana: osobnu molitvu, suradnju s Duhom Svetim i osluškivanje glasa Gospodina. Dobri Otac je taj koji nas uvodi u sve istine.

Kada čovjek ne zastane na vrijeme da bi razlučio bitno od nebitnoga, on će pasti. Ponekad neće ni znati zašto je pao, ali pravi razlog leži u tome što se potrošio pokušavajući svima udovoljiti. Isus nas na to upozorava kroz prispodobu o Marti i Mariji. Dok je Marta trčala pokušavajući sve savršeno pripremiti da svi budu zadovoljni, Marija je jednostavno sjela i osluškivala Njegov glas. Isus joj je tada rekao: “Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.”

Mi danas, poput Marte, letimo tamo-amo. Pokušavamo sve stići, a nitko to zapravo od nas ne traži. Ono što drugi doista trebaju nije naša iscrpljenost, već naš mir. U tom lažnom osjećaju dužnosti gubimo sebe, gubimo dragocjeno vrijeme za obitelj, ali ono najpogubnije – gubimo vrijeme za ono najbitnije: vrijeme s Gospodinom.

Čovječe, probudi se! Vrijeme s Gospodinom je najbitnije i nemoj ga preskakati. Sve ostalo možeš preskočiti, ali to ne. Taj odnos s Njim rješava sve ostalo. To nije popis suhoparnih pravila, već jedan neodvojivi duhovni organizam. Koju god od ovih niti povučeš prvu, ona će za sobom povući sve ostale:

  1. Odnos prije službe: Bog prvenstveno želi mene, a tek onda moj rad.
  2. Pravilo praznog vrča: Ne mogu donositi mir drugima ako sam sam ispražnjen.
  3. Razotkrivanje lažne hitnosti: Nije svaki zahtjev svijeta hitnost na koju moram trenutno reagirati.
  4. Digitalna tišina kao štit: Utišavanje buke svijeta jedini je način da čujem vodstvo Duha Svetoga.
  5. Snaga u prepuštanju: Gubitak ljudske energije prostor je gdje Božja milost preuzima.

Ne smijemo zanemariti taj odnos. Možemo propasti i kao ljudi i u svim drugim ulogama za koje nas je Bog ovlastio – bilo da smo roditelji, kumovi, braća ili prijatelji – ako zaboravimo našu najvažniju titulu: sinovi i kćeri Božje.

Potreban nam je taj razgovor s Ocem kako bismo dobili jasne upute i smjernice za svakodnevni život, kako bismo si olakšali situaciju i funkcionirali onako kako bismo doista trebali. Zato je ponekad jedini pravi napredak – onaj prema unazad, natrag u tišinu, natrag k Izvoru.

Trčanje punom snagom….u mjestu…!!!

Čovjek već od malih nogu ispunjava određene želje. Budi se, ide u školu, školuje se, radi… i život teče svojim tijekom. Međutim, u jednom trenutku čovjek počne tražiti više stvari u sve kraćem vremenu. Tada više ne može samo hodati; prisiljen je trčati za tim stvarima jer ih običnim hodanjem ne može dostići.

Kada krene trčati, sve što mu se događa u životu podređuje tom trčanju prema zadanim ciljevima. Bilo da se radi o boljem autu, izgradnji kuće, nadogradnji, renoviranju ili poboljšanju stambenih uvjeta, čovjek si postavlja visoke ciljeve i trči zgrćući sve što mu dođe pod ruku kako bi ih ostvario. U toj utrci puno puta stavi sebe i svoje zdravlje na zadnje mjesto. Dok je mlad, trči do iznemoglosti – samo da bi vozio bolji auto, imao bolju kuću i zadivio susjede i prijatelje.

Tako trčeći, gubi vrijeme, zdravlje i ono najvrednije što ima – darove. Jedan od najvećih i najljepših darova je vrijeme provedeno sa svojim Stvoriteljem. U toj iscrpljujućoj utrci, čovjek gubi to vrijeme. Nema vremena za molitvu, nema vremena za stati. Njegova molitva prestaje biti tiho zastajanje pred Bogom i postaje samo još jedan dio trčanja. Molimo se kako bismo ostvarili ciljeve koji nas zapravo ne ispunjavaju, već služe isključivo divljenju drugih. Što se više tako moliš, to više shvaćaš da si si zadao ciljeve koji ispunjavaju tuđa očekivanja, a ne tvoje srce.

Sve dok čovjek to ne shvati, on bespotrebno trči. Jer na kraju te iscrpljujuće staze, sve što smo zgrnuli ionako ostavljamo nekom drugom. U trenutku odlaska s ovoga svijeta, čovjek odlazi točno onako kako je i došao – bez ičega, bez ikakve prtljage. Ako zastanemo i u slobodnoj volji razmislimo o tome, shvatit ćemo da smo ganjajući materijalno izgubili ono najvažnije: prijateljstvo, razumijevanje i zajednički jezik sa Stvoriteljem.

Gdje ćemo na kraju završiti ako ne poznajemo Onoga koji nas je stvorio? Čovječe, probudi se! Ne zgrći sebi lažne bogove, blaga ni zlata koja te odvlače na nevažne strane. Zastani. Molitva ti je jako bitna. Ne ona kojom tražiš da ti Bog nešto da, nego ona kojom staneš u tišini, zahvališ i razmisliš treba li ti zaista sve to oko čega se trudiš.

Nije sramota na pola puta odustati, jer kad dođeš na cilj, ono materijalno što si zgrnuo ostaje drugima. Zgrni radije u svoje srce ljubav i milosrđe koje ti je dano od Boga, Oca koji te stvorio i poslao na ovaj svijet. Gol dolaziš i gol ćeš otići. Na početku tvog putovanja drugi te moraju obući, a na odlasku te opet oblače drugi. Ljudi ti trebaju kad dolaziš i kad odlaziš na ovom svijetu. Zato nemoj zanemarivati ljude u svom životu jer će ti trebati, a najviše od svega trebat će ti Onaj koji ti je sve to dao.

Uzvratimo Mu ljubavlju i zahvalnošću, a ne materijalnim bogatstvima poput vila, zgrada i njiva. Vrati se, čovječe, na svoj izvor odakle si krenuo. Budi svjestan svoje prolaznosti i budi prisutan sa svojim Stvoriteljem kad god za to imaš vremena. Nije nam rečeno da ne smijemo ništa stvarati, ali ne trebamo stvarati previše. Za život nam treba puno manje od onoga što nam nameće okolina i lažni standard koji nas odvlači od onog najbitnijeg – našeg Spasitelja Isusa Krista i našeg dobrog Oca koji nas čeka.

Darovano nam je sve.!!!  Na nama je samo da to prihvatimo i budemo Mu zahvalni – svaki dan, svaki tren i svaki udah.!

Hvala ti, Oče, na svemu što imam.! Oprosti mi, što, TI nisam zahvalan za sve ono što mi daješ! Amen. Aleluja.

Nije sramota reći, ne znam…!

Čovjek u svome radu i životnom poslanju uči od malena. Učimo kroz školstvo, kroz obiteljski odgoj i kroz raznorazne tečajeve za koje osjetimo potrebu. Kroz život dolazimo do raznih spoznaja, radimo na sebi i upijamo od drugih – bilo da netko dobro svira violinu ili klavir, obrađuje drvo, radi s betonom ili lijepo pjeva. No, usprkos svemu tom znanju koje skupljamo, kada se u životu dogodi neka nepredviđena stvar ili problem, nije nužno odmah dati odgovor. Nije sramota reći: ne znam!

Kada izgovorimo to “ne znam”, mi zapravo ne uskraćujemo odgovor zato što zaista nemamo pojma, već zato što ne želimo na temelju vlastitog predznanja ili tuđih utjecaja odmah donositi sudove. Dajemo si prostora da to pitanje još malo izanaliziramo, da postavimo dodatna pitanja – kako, zašto, tko i kada se nešto dogodilo. Ako si damo truda i ne odgovorimo na prvu, dobit ćemo puno dublji i točniji odgovor.

Uzmimo konkretan primjer: vidimo čovjeka kako tetura ulicom. Najlakše je složiti se s prolaznicima i osuditi ga, zalijepiti mu etiketu “pijanac”. Ali, jesmo li rekli “ne znam zašto tetura”? Možda je taj čovjek krenuo na put pa mu je pozlilo. Možda je popio neku tabletu jer je bio tužan i pod stresom, pa ga je to pogodilo. Možda je nešto sasvim treće u pitanju. Ako brzo sudimo na osnovu onoga što nam okolina sugerira, donosimo prebrze i pogrešne odluke. Naša riječ ima težinu i ne bismo smjeli žuriti s donošenjem loših etiketa za druge ljude.

Zato nas rečenica “ne znam” oslobađa. Oslobađa nas od površnosti i od davanja pogrešnih statusa drugima. Čovjek koji je slobodan puno bolje razmišlja o svim stvarima, neopterećen vremenskim ograničenjima, tuđim osudama i pritiskom da mora imati spreman odgovor na sve. Nisi obavezan odgovoriti na sve što te netko pita. Ako nisi siguran, jednostavno reci: ne znam.

Živi svoj život u nadi za bolje sutra i tako ga gradi. Ne zgrći sebi vidljivo materijalno bogatstvo, jer je puno važnije ono bogatstvo u srcu koje se očituje kroz dobra djela, dobre misli i dobre riječi. Iskoristi to “ne znam” za sebe, da se oslobodiš. Tko će što misliti o tome, najmanje je bitno, jer tuđe misli ne upravljaju tvojim životom. Tvojim životom upravljaju tvoje misli, riječi i djela.

Zato se ohrabri, daj si prostora i budi slobodan čovjek. Isus Krist je otkupio tu tvoju slobodu i dao ti je, zato je iskoristi.

Amen, Aleluja.

Tko je kriv, krivac…!?

Mi ljudi često u našem životu, kada se neki problem dogodi, pitamo sebe i druge: tko je kriv? Tražimo krivca. U tom traženju često nismo objektivni; želimo ga naći pod svaku cijenu, ne birajući sredstva.
Paradoks ljudskog razmišljanja je u tome što je na kraju te borbe i traženja,
krivac, najčešće – netko drugi.

Kada nastane problem, on najčešće ima tri izvora: prvi je ono što smo naslijedili, drugi izvor smo mi sami, a treći je okolina. U puno slučajeva mi ćemo jednostavno izbaciti sebe kao krivca, jer nam je lakše okriviti okolinu ili nasljeđe. I tako nerijetko pronađemo “krivca” u okolini, nekoga tko uopće nema veze s tim problemom. Ali, pronalaskom tog lažnog krivca nismo riješili problem! Mi smo ga osudili, dodijelili mu status, ali problem i dalje stoji nepromijenjen i neriješen.

Uzmimo za primjer da naslijedimo neki aparat od prijatelja. Uključimo taj uređaj u struju, a on zaiskri i zadimi se. Mi mislimo da to tako mora, ili smo previše lijeni pozvati nekoga tko se razumije da pitamo je li to normalno. Ne riješimo taj detalj. Kada se udaljimo, taj aparat će možda opet zaiskriti i zapaliti se. Izgorjet će neke stvari oko nas. I kada dođu vatrogasci i stručnjaci, mi ćemo reći da je uređaj dobiven i prebaciti odgovornost na nekog drugog. Okrivit ćemo sasvim drugu osobu, ne stavljajući sebe kao krivca ni malo. A da li su naše oči vidjele iskre i dim? Jesu. Što smo poduzeli? Ništa.

Zašto je to tako? Zato što čovjek ne želi priznati sam sebi da je svojim neznanjem, lijenošću i zatvaranjem očiju doprinio da stvari budu još gore. Pronalaženje krivca nije rješavanje problema. Mi želimo da se svi drugi promijene, samo mi ne. Na ovaj svijet je nekada davno došao čovjek koji nije bio ni za što kriv – Isus Krist – pa smo ga osudili.

Glas viče: “Obratite se i vratite se!”. A što mi napravimo? Ništa. Dokle god je u nama takvo razmišljanje i prebacivanje odgovornosti, mi ćemo se gušiti i ugušiti.

Zato shvati: voda nije kriva zato što se čovjek utopio! Nego je čovjekovo neznanje krivo za njegovo gubljenje života u toj vodi. Život kada nas okruži nije kriv, nego naše neznanje i naša lijenost.!

Čovječe, za sve što ti se dešava preuzmi odgovornost i shvati da možda jednostavno nisi naučio plivati. Ne budi lijen i nemoj tražiti krivca drugdje. Postani svjestan toga, budi hrabar, odvaži se i daj si truda da se naučiš barem održavati na vodi, ako već ne znaš plivati.
Amen, Aleluja.!!!

Pjevanje onima koji su “gluhi”…!!!

Ponekad, a možda i stalno…mi ljudi jedni drugima govorimo stvari, ali preko drugih..!
Želimo pomoći, ali ogovarajući .!
Tražimo kod drugih sitnice koje nisu dobre, skačući po svome smeću…!
“Molimo” se na krivim mjestima..!
Trčimo na pokretnoj traci pokušavajući negdje stići..!
Plačemo da nas vide, pa da nam obrišu suze..!
Govorimo bitne stvari na nebitnim mjestima…!
Skačemo iz tople vode u blato…!
Smijemo se na silu, dok bi trebali gledati..!
Postimo, ali da nas vide dok se izobličujemo zbog posta..!
Gledamo bitne stvari “zatvorenih” očiju..!
Prolazimo pored brata u potrebi, jer kažemo: “sam si je kriv”..!!
Kupujemo vrijeme novcem koji smo zaradili trošenjem vremena..!!
Veselimo se tuđem uspjehu skoro pa nikad..!
Tražimo od drugih savršenost iz svoje bijede..!
Koristimo sve oko sebe da bi dobili ono što je daleko..!
Gledamo se u ogledalo sa naglaskom na savršenost…!
Žalujemo s drugima zbog njihovih problema gledajući “televizor besrama”..!
Radimo s užitkom ono što nam stvara tugu..!
Poklanjamo ono bitno da bi dobili nebitno..!

Zamisli da si najbolji pjevač koji sve svoje pjevačke kvalitete pokazuje onima što su gluhi..pa nije li to uzaludno, jer tko ima uši neka čuje…!!!

“Salo” na srcu: Nepokornost i samovolja

Čovjek na svome putu donosi brojne odluke jer mu je od Gospodina dana slobodna volja. Naši postupci i naše odluke nas obilježavaju. Iako često znamo prebaciti krivicu na nekog drugog, na one ispred ili iza nas, na kraju se nekako uvijek snađemo. No, ono što je najbitnije jest to da ponekad u životu radimo stvari koje nam stvaraju “salo” na srcu.

To “salo” na srcu je nešto što se ne vidi, ali stvara ogroman teret. Dok srce obavlja ono najvažnije – održava nas na životu – to nevidljivo salo stvara pritisak sa svih strana i otežava mu njegovu primarnu zadaću. Duh Sveti nas potiče da slušamo glas Gospodnji, ali srce ima problema jer od tog tereta ne može obavljati ono za što je poslano. Natovarili smo na sebe terete koji nisu od Boga, a jedan od najvećih takvih tereta je naša samovolja.

Samovolja je nešto što nas udaljava od Gospodina. Udaljava nas od našeg Oca koji nam želi pomoći i koji je tu dok tek učimo hodati. Čovjek koji provodi samovolju – bez da se pomoli, razmisli ili posavjetuje – jednostavno kaže: “Ma to ću ja napraviti ovako ili onako, to je dobro.” A onda, kada se vrate plodovi takvoga rada, najčešće to ne bude ono što smo doista htjeli.

Zato moramo jako paziti. Iako smo dobili slobodnu volju kako bismo vršili volju Božju i bili Njegova djeca – bez prisile i ikakvog nagona, ispunjeni ljubavlju, razumijevanjem i nadom – samovolja i nepokornost jedni su od najtežih grijeha prema našem Stvoritelju, milosrdnom Ocu nebeskom. To su grijesi koji nas izravno udaljavaju od Njega i Njegove ljubavi.

Kada hodaš ovim putem, zastani. U svojoj iskrenosti, sjedni i popiši sve što imaš. Imaš dan pred sobom, auto, kuću, posao… Imaš obitelj, suprugu i djecu. Imaš krov nad glavom, televizor, kuhinju. Imaš toliko toga za uživanje. Ali ta ista samovolja te toliko udaljila da više ne uživaš ni u čemu. Kroz nju i nepokornost uvukla se krađa tvog mira.

Odbaci samovolju i traži glas Božji iz srca. Barem na jedan trenutak u danu sve stavi sa strane. Sjedni, klekni, lezi… gdje god da jesi. Odi pred najveću svjetlost koju si ikada zamislio, pred svog Oca, i reci: “Oče, sagriješio sam. Udaljio sam se. Oprosti mi.” Odbaci tu nepokornost. Neka to budu samo tri minute tvog dana. Sjedni negdje gdje nemaš ništa i sjeti se: gol si došao, gol ćeš se i vratiti.

Pazi što radiš i pazi na kojem ćeš mjestu završiti. Nije svejedno. Ustraj na putu ljubavi, dobrote i mira. Koliko god te to koštalo, sve je to ništa naspram onoga što nas tek čeka. Amen.

Ovaj razgovor se snima…!

Sve počinje u skrovitosti našeg uma. Nije slučajno da nas duhovna tradicija uči kako se grijeh rađa i razvija jasnim redoslijedom: mišlju, riječju, djelom i propustom. Misao je sjeme. Kada u svom umu dopustimo da proklija tuđa mana, osuda ili gorčina, ona neizbježno prelazi na naše usne, pretvara se u naša djela, ili nas vodi u onaj najsuptilniji grijeh – propust da volimo.!

Kada sjednemo u poznato društvo, s prijateljima ili rodbinom, lako je upasti u zamku ispraznosti. Često se nađemo kako “rješavamo” tuđe probleme i analiziramo živote ljudi koji nisu prisutni. U toj udobnosti tuđe odsutnosti, zavaravamo se mišlju da su naše riječi izgovorene u vjetar. No, istina je duboko otrežnjujuća: ovaj razgovor se snima.! Ne bilježe ga uređaji, već se trajno urezuje u vječnost, u duhovni prostor, i najvažnije – u Božje srce. Sveto pismo nas jasno upozorava da će se “Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.” (Luka 12,3).

Zamisli trenutak u kojem se svaka tvoja riječ, izgovorena u tajnosti o nekom bratu ili sestri, odjednom javno reproducira pred tom istom osobom. Ako ti već i sama pomisao na to tjera rumenilo u lice, stvara grč u želucu i knedlu u grlu, to je jasan glas tvoje savjesti.
To je Duh Sveti koji te opominje i podsjeća na temeljno pravilo ljubavi: ako nismo spremni nešto izgovoriti osobi u lice, u duhu bratske opomene i milosrđa, onda to ne bismo trebali govoriti ni drugima iza njenih leđa.

U duhovnom svijetu vlada savršeni zakon jeke – sve što činiš drugome, zapravo činiš sebi. Kada se u molitvi zauzimamo za nekoga, mi se uzdižemo iznad vlastite sebičnosti. Izlazimo iz okvira svojih osobnih potreba i dopuštamo Duhu da nas širi. U tom činu blagoslova, naša se duša oplemenjuje. S druge strane, kada nekoga ogovaramo, mi ne uništavamo samo ugled te osobe; mi ponajprije prljamo vlastito srce. Svaka osuda drugoga je duhovni uteg koji sami sebi vješamo oko vrata.

Naše su riječi nevjerojatno moćne. One su darovane da budu melem, utjeha i svjetlo. Neka nas spoznaja da pred Bogom nema tajni ne vodi u strah, već u svetu budnost i strahopoštovanje. Neka naši razgovori, čak i oni u najvećoj tajnosti, budu ispunjeni blagoslovima i lijepim riječima za one koji nisu s nama. Jer, kada se taj konačni “snimak” našeg života bude puštao pred licem Gospodnjim, jedino što ćemo željeti čuti jesu odjeci naše ljubavi, praštanja i milosrđa.

Kada sljedeći put osjetiš da svakodnevni razgovor klizi prema osudi nekoga tko nije prisutan, kako bi mogao u tom trenutku, barem u svom srcu, preusmjeriti te riječi u tihu molitvu za tu osobu… Jer ovaj razgovor se snima..!!!

Skretanje pozornosti od pozornosti kroz pozornost

Današnji je čovjek pod stalnim, neumoljivim pritiskom. Taj pritisak napada s dvije strane — lomi ga fizički, a potom nagriza psihički. Na tjelesnom planu to je neprekidna, iscrpljujuća trka: raditi preko granica iznemoglosti, stići na sto mjesta i stvoriti sve ono što je, naizgled, obitelji nužno. Uvjerili smo sebe da će više rada i više imetka donijeti bolji i sretniji dom. No istina je sasvim suprotna..!!!

Obitelji prije svega trebaju otac i majka. Da bi dom opstao i disao punim plućima, nisu mu potrebni gomilanje i pretjerivanje, nego prisutni roditelji. Da bi fizički umor nestao, potrebno je zajedništvo, a ne beskonačno rintanje za stvari. Ipak, suvremeno društvo nam nameće ljestvice vrijednosti koje slijepo prihvaćamo: moramo dostići još ovo, izgraditi još ono, posjedovati još više kako bi nam navodno bilo dobro. A dok nam je već dobro, sami sebi stvaramo teret pod izlikom da može biti bolje. Umor nas lomi dok slijedimo kriterije sustava koji nas je vješto obmanuo — skrenuo nam je pozornost od onoga što je bitno, nudeći nam lažnu pozornost na nebitno.

Tako se čovjek oblikuje u pogrešnom smjeru. Izgrađujemo se kroz obitelj i okolinu, no kad okolina postane plitka utrka za materijalnim, strada nam psiha. Fizički umor brzo prerasta u duhovni krah. Počinjemo se osjećati manje vrijednima ako vozimo star automobil od dvadeset godina dok drugi voze nove, ili ako nam kuća nema savršenu fasadu poput susjedove. Uspoređivanje rađa zavist, a zavist potiče novo iscrpljivanje. Trošimo snagu na fasade umjesto na ljude koji u tim kućama žive.

Do tog sunovrata dolazi zato što smo porušili prave temelje. Na prvo mjesto nismo stavili Boga Oca, nego smo podigli lažne idole u obliku statusa i posjeda. Obitelj formalno nazivamo svetinjom, ali zaboravljamo da je sama riječ obitelj već dovoljna ugodnost. Otac, majka i djeca — stvoreni da žive, da se raduju, da rade s užitkom i plodovima svoga rada, a ne da robuju iluzijama.

U tom slijepom trčanju za novcem često se prenemo i shvatimo da kasnimo, da nam nešto nedostaje i da promašujemo samu bit postojanja. Sve istinski važno čovjek je već primio kao dar od Gospodina: toplinu sunca, zrak koji udiše, zelenilo oko sebe, krov nad glavom i svoje najmilije. Sve to uzimamo zdravo za gotovo, a zapravo je riječ o neprocjenjivim blagoslovima. Žudimo za onim što nam ne treba, a kad to i steknemo, to nam ne donosi mir nego postaje težak teret.

Vrijeme je za buđenje i povratak s pogrešnog puta. Stara mudrost jasno opominje: stavi Boga na prvo mjesto i sve će doći na svoje mjesto. Najveći čovjekov paradoks leži u tome što će gorko žaliti kada izgubi prolazne stvari, a rijetko će zaplakati zato što je izgubio Boga — Onoga koji mu je sve darovao. Ne dopustimo da nas lažni sjaj svijeta oslijepi; pravo bogatstvo već imamo u rukama, samo ga ponovno moramo naučiti vidjeti i na njemu zahvaliti.

Pustinja nije uvijek u pustinji

Postoji pustinja koja nije od pijeska, koja ima karakteristike pustinje, ali se nalazi na mjestu gdje je netko zamislio nešto puno bolje..!
Čovjekov problem je da pored očijju ne vidi…
pored ušiju da ne čuje….
pored glave da ipak koristi nešto manje bitno….!
Postoji vrijeme plakanja i vrijeme smijeha, ali ipak u pustinji je dobar plač jer ćemo dobiti barem malo vode kroz suze…..

Kad nas netko povrijedi svojim djelima, većinom gledamo njega kao problem…gledamo počinitelja kao nekog tko nam je neprijatelj, rado bismo da mu vratimo istom mjerom, jer nam je lakše tako, barem mislimo…..ali kad nekome na njegov problem uzvratimo svojim problemom imamo dva problema i nemamo rješenje, najčešće…!
Pa onda kad te netko povrijedi, ti mu vrati pohvalom….reci mu hvala, bio sam loš i zato odlazim od tebe da te nebih još nečime povrijedio….hvala ti što mi ukaza na moj problem….
tada ostaje samo jedan problem i nešto što je punooooo veće od problema, mi …
Ali kad kažem MI , ne mislim na jedninu nego baš na MI
Ostaješ ti i Duh Sveti, koji kaže, nije tako, pa onda ode ON da ispravi stvar…!
Kada Duh Sveti ispravlja “stvari” onda zbog siline Istine, kreću suze, kreće jauk, ali kod onoga koji je sav u radosti, jer reče “nešto”..—

Nemoj biti žalostan što te netko “povrijedio”, nego reci:
Ja sam i gore zaslužio, jer sam povrijedio Boga svojim postupcima i djelima…
Duh Sveti koji se za nas zalaže naj jačim uzdasima kod Boga će žalost okrenuti u radost…
Na “svoj” način…bolje da ne znamo i da ne sudimo, nego da se udaljimo s pouzdanjem da nam te riječi bijahu upućene da zastanemo, razmislimo i odemo….odemo u pustinju svoga srca i tamo isplačemo svoje suze, neka natope naše pusto srce, pa će iz toga narasti najljepše cvijeće, ne iz riječi kojima bi se branili, nego u spoznaji svoje grešnosti, i oplakivanjem pred Bogom Stvoriteljem, da dopustimo pustinjsku oluju da odnese naše pogreške….A onog našeg koji nam reče ono, da ga pohvalimo i kažemo: Hvala ti što mi otvori oči moje od sljepoće…! A Duh Sveti kad dobije od nas prostor za djelovanje, On će i djelovati na najljepše moguće načine……………………

Pustimo u pustinju našeg srca Onoga tko zna što treba i kada napraviti:
– na problem ne uzvraćajmo problemom
– na viku ne vičimo
– na laži ne pokušavajmo istinom ići
Kad dođe vrijeme pustinje preuzima Duh Sveti i onda će sve doći na svoje mjesto..!!!!!!!

Pranje ruku, ali u prljavoj vodi…!!

Mi ljudi na ovozemaljskom putu često učinimo određene stvari koje nas obilježe. I spremni smo, gotovo uvijek, okriviti drugoga za te naše odluke i propuste. Kada okrivimo drugoga – već smo to ranije spominjali – okrivljujemo u biti sebe. Ali, za sve dobre stvari znamo sebe uzdignuti na prvo mjesto kao najbitnijeg sudionika, dok za ono loše znamo reći: “To je Božja volja, to je tako, to je sudbina…” I tako unedogled, okrivljavajući druge, pa i samoga Boga, čak najviše Njega.

Mi ljudi pričamo o Isusu Kristu koji je živio prije nekih 2000 godina, koji je radio to i to, koji je išao, liječio, činio čuda. Imamo zapise o Njemu u Bibliji, u izvještajima Njegovih apostola. U Starom zavjetu imamo Njegovo nagovještenje gdje su proroci spominjali da će doći, a u Novom zavjetu opisan je Njegov život, kako je živio i što je činio. I na kraju Njegovog ovozemaljskog života – on raspet.

Mi ljudi često okrivljujemo opet druge za to. Da su ga drugi razapeli, tamo neki ljudi prije 2000 godina. Ali, Isus na jednom mjestu izgovara rečenicu kojom daje do znanja da to baš i nije tako. Kaže: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Najmanja braća, odnosno najmanji. On spominje “jednog od ovih najmanjih”.

Tko je nama najmanji? Najmanji je onaj čovjek koji po našim kriterijima najmanje vrijedi. To je netko tko po našim mjerilima ne vrijedi ništa, tko je jedna nula – najmanji. Njega smo spremni vrijeđati, govoriti mu svašta i ružno, dok za nekoga tko je u našim očima “najveći”, ne koristimo tako ružne fraze i riječi. Za njega imamo samo lijepe riječi. A kad se vratimo na ovog malog – za njega govorimo svašta.

Pa nije li Isus rekao: “Meni učiniste”? Mi kažemo da su Isusa razapeli neki tamo ljudi prije 2000 godina. Stvarno? A ti danas, svojim odlukama, svojim djelima, ne razapinješ Isusa? Nisi li ti taj koji svojim rječnikom bičuje Isusa? Kada bičuješ onoga najmanjega, iz svoga nekog prijestolja kao “veliki”, pošto je on za tebe “mali”, ti njega bičuješ. Ti njega osuđuješ na smrt svojim riječima. Zato, čovječe, pazi na svoje riječi! Ono što izgovaraš – to te obilježava, i to govori o tebi više nego o onima o kojima pričaš.

Čovjek često zna reći: “Ovaj je ovakav, onaj je onakav, to mi se dogodilo zato što je taj netko to napravio.” Stvarno? Ti nisi ništa kriv? Pa da nisi ništa kriv, ne bi okrivljavao nikoga drugog i skidao ljagu sa sebe. Čak smo toliko bezobrazni, toliko bezobrazni prema sebi, da smo u stanju osuditi i Boga, Isusa Krista. On je kriv. Stvarno? Za tvoje odluke je Bog kriv?

Sjeti se, čovječe, da imaš slobodnu volju. Sjeti se da je tvoj rječnik samo tvoj i da ti izgovaraš te riječi. Ako su to riječi hvale, lijepe riječi, riječi zahvaljivanja i pomaganja drugima – to je dobro. Ali, ti isto tako znaš i što su loše, ružne riječi. Nemoj misliti da su Isusa razapeli tamo neki ljudi koji su živjeli onda, farizeji, ovakvi, onakvi. Ne, ne, ne. I danas, ovaj tren, svojim odlukama, riječju i djelom, ti razapinješ Isusa, ti ga bičuješ! Ti, čovječe! Nemoj misliti tamo na one ljude, ti si taj danas koji radi to isto. Tebi su ruke krvave.

Pogledaj na križ, pogledaj u svoje krvave ruke i shvati – ti si sudionik tog brutalnog čina. Nemoj se izdvajati. Ako si u stanju danas izreći ružne riječi za onog “najmanjeg”, sjeti se da je Isus rekao: “Meni učiniste.”

Zato pazi, čovječe. Pazi, čovječe, na svoj alat, na jezik kojim izgovaraš. Neka to što izgovaraš ne bude osuđivanje, neka to ne bude bičevanje, krunidba trnovom krunom, prebacivanje križa na nekoga drugog ili zabijanje čavala u bezgrešne ruke onog najmanjeg. Isus kaže: “Meni učiniste.”

Pazi se, čovječe, što govoriš. Upotrijebit će se protiv tebe. Zato neka tvoj rječnik bude ono što smo učili još u osnovnoj školi – oprosti, hvala, molim i izvoli. Daj se do kraja za Isusa Krista. Onda će se, kroz Njegovu žrtvu kojom je otkupio svijet, On dati i za tebe. Ne brini.