Mi ljudi na ovozemaljskom putu često učinimo određene stvari koje nas obilježe. I spremni smo, gotovo uvijek, okriviti drugoga za te naše odluke i propuste. Kada okrivimo drugoga – već smo to ranije spominjali – okrivljujemo u biti sebe. Ali, za sve dobre stvari znamo sebe uzdignuti na prvo mjesto kao najbitnijeg sudionika, dok za ono loše znamo reći: “To je Božja volja, to je tako, to je sudbina…” I tako unedogled, okrivljavajući druge, pa i samoga Boga, čak najviše Njega.

Mi ljudi pričamo o Isusu Kristu koji je živio prije nekih 2000 godina, koji je radio to i to, koji je išao, liječio, činio čuda. Imamo zapise o Njemu u Bibliji, u izvještajima Njegovih apostola. U Starom zavjetu imamo Njegovo nagovještenje gdje su proroci spominjali da će doći, a u Novom zavjetu opisan je Njegov život, kako je živio i što je činio. I na kraju Njegovog ovozemaljskog života – on raspet.

Mi ljudi često okrivljujemo opet druge za to. Da su ga drugi razapeli, tamo neki ljudi prije 2000 godina. Ali, Isus na jednom mjestu izgovara rečenicu kojom daje do znanja da to baš i nije tako. Kaže: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Najmanja braća, odnosno najmanji. On spominje “jednog od ovih najmanjih”.

Tko je nama najmanji? Najmanji je onaj čovjek koji po našim kriterijima najmanje vrijedi. To je netko tko po našim mjerilima ne vrijedi ništa, tko je jedna nula – najmanji. Njega smo spremni vrijeđati, govoriti mu svašta i ružno, dok za nekoga tko je u našim očima “najveći”, ne koristimo tako ružne fraze i riječi. Za njega imamo samo lijepe riječi. A kad se vratimo na ovog malog – za njega govorimo svašta.

Pa nije li Isus rekao: “Meni učiniste”? Mi kažemo da su Isusa razapeli neki tamo ljudi prije 2000 godina. Stvarno? A ti danas, svojim odlukama, svojim djelima, ne razapinješ Isusa? Nisi li ti taj koji svojim rječnikom bičuje Isusa? Kada bičuješ onoga najmanjega, iz svoga nekog prijestolja kao “veliki”, pošto je on za tebe “mali”, ti njega bičuješ. Ti njega osuđuješ na smrt svojim riječima. Zato, čovječe, pazi na svoje riječi! Ono što izgovaraš – to te obilježava, i to govori o tebi više nego o onima o kojima pričaš.

Čovjek često zna reći: “Ovaj je ovakav, onaj je onakav, to mi se dogodilo zato što je taj netko to napravio.” Stvarno? Ti nisi ništa kriv? Pa da nisi ništa kriv, ne bi okrivljavao nikoga drugog i skidao ljagu sa sebe. Čak smo toliko bezobrazni, toliko bezobrazni prema sebi, da smo u stanju osuditi i Boga, Isusa Krista. On je kriv. Stvarno? Za tvoje odluke je Bog kriv?

Sjeti se, čovječe, da imaš slobodnu volju. Sjeti se da je tvoj rječnik samo tvoj i da ti izgovaraš te riječi. Ako su to riječi hvale, lijepe riječi, riječi zahvaljivanja i pomaganja drugima – to je dobro. Ali, ti isto tako znaš i što su loše, ružne riječi. Nemoj misliti da su Isusa razapeli tamo neki ljudi koji su živjeli onda, farizeji, ovakvi, onakvi. Ne, ne, ne. I danas, ovaj tren, svojim odlukama, riječju i djelom, ti razapinješ Isusa, ti ga bičuješ! Ti, čovječe! Nemoj misliti tamo na one ljude, ti si taj danas koji radi to isto. Tebi su ruke krvave.

Pogledaj na križ, pogledaj u svoje krvave ruke i shvati – ti si sudionik tog brutalnog čina. Nemoj se izdvajati. Ako si u stanju danas izreći ružne riječi za onog “najmanjeg”, sjeti se da je Isus rekao: “Meni učiniste.”

Zato pazi, čovječe. Pazi, čovječe, na svoj alat, na jezik kojim izgovaraš. Neka to što izgovaraš ne bude osuđivanje, neka to ne bude bičevanje, krunidba trnovom krunom, prebacivanje križa na nekoga drugog ili zabijanje čavala u bezgrešne ruke onog najmanjeg. Isus kaže: “Meni učiniste.”

Pazi se, čovječe, što govoriš. Upotrijebit će se protiv tebe. Zato neka tvoj rječnik bude ono što smo učili još u osnovnoj školi – oprosti, hvala, molim i izvoli. Daj se do kraja za Isusa Krista. Onda će se, kroz Njegovu žrtvu kojom je otkupio svijet, On dati i za tebe. Ne brini.