Svaki trenutak čovjekovog postojanja ovdje na zemlji je ispunjen nekakvih osjećajima.! često nas ti osjećaji i određuju odnosno određuju naš položaj u obitelji, crkvi, društvu, na poslu itd…! Ima tako svakakvih osjećaja i stanja u kojima se nalazimo. Nekako najteže stanje je osjećaj tuge, odbačenosti, nepoštovanja, bolesti i tome sličnih osjećaja. Nismo stvoreni da bi patili iako nekad ispitujemo sami sebe i okolinu zašto je to tako….nekako nam se čini da onaj drugi pored nas bolje prolazi..! Čovjekova nutrina “žeđa” za mnogim stvarima i stanjima..!..očekujemo da bi se nekako stvari i osjećaji trebali sami posložiti, sami doći na svoje mjesto…očekivanje je zaista nekada bolno…čak nepodnošljivo..!
Zašto je to sve tako..!??
Odgovor je često na početku naše priče ili na samim počecima života…sami biramo kad postanemo toga svjesni..ali dok nismo svjesni sami sebe drugi odlučuju umjesto nas, naši roditelji, kumovi, rodbina itd..! Pa onda imamo puno tih stvari i osjećaja koji nisu naš nego su nam nametnuti…nekako na neki način..!
Blago čovjeku koji spozna ili dopusti da mu se kaže i pokaže, što od drugih ljudi, što od naše nutrine..! Često nam Bog stavi na naš put neke ljude ili događaje da nas nekako probude od sna odnosno da nam pokažu da se nalazimo tamo gdje ne pripadamo..!
Čovjek u sljepoći svoga srca koju je možda naslijedio ili sam zaradio pogrešnim odabirima ne želi vidjeti…nekako se navikne na sve te pomalo loše stvari i događaje..!
Bog nam nije uskratio slobodnu volju…na taj način nas učini sebi sličnima…samo što nismo toga svjesni…! Često tu svoju slobodnu volju koristimo na pogrešnim mjestima i na pogrešan način…znači na sve moguće načine koji nisu od Boga…!

Blago čovjeku koji uspije dati sebi šansu da spozna svoju udaljenost od Boga…često tu prazninu ispunimo svjetovnim smećem koje nas udalji poprilično od Boga…! Ali Bog nas čeka i čeka…prvi korak prema Njemu je izreći u dubini svoga bića ovu rečenicu iz naslova
“Smiluj se meni grešniku, Bože, Oče moj”…!
Teška odluka i vapaj!!…ali nas ipak usmjerava prema Bogu, taj put povratka ovisi o nama samima…odnosno na količini “smeća” koje moramo izbaciti iz svog života…da bi u njega mogao ući Otac…! Zato kreni što prije na put povratka, jer je jedino to bitno u cijelom postojanju i životu…zadobiti Ljubav nazad koju smo odbacili zbog svih tih nekih gore navedenih situacija…vratimo se Bogu svjesni da je jedino On vrijedan naše ljubavi..!

Ljudi smo i imamo mnogo nekakvih mana,,,trljamo se u blatu iz kojeg je jako teško izaći pomoću svojih snaga…patnje nas dovode da moramo postavljati pitanja na koja nemamo baš odgovor..
Jedno od pitanja je izvanjska ljepota, savršenost, sklad crta lica, sve to nešto da bi nas svijet mogao zabilježiti kao “lijepe”.
Mnogo puta smo uvidjeli iz raznih priča drugih osoba koje su ispunile ovozemaljske kriterije za ljepotom…kako nije sve onako kako izgleda…recimo primjer
Osoba A: od malih nogu odrasta uz oca i majku koji naglašavaju njenu vanjsku ljepotu, kupuju joj mnogo lijepih stvari, odjeće da bi to naglasili…nastavlja tako i u školskim danima da se to naglasi, pa ide dalje…odrastanje na kojekakvim “izborima” ljepote, pa ide dalje sve dok ne postane zapažena na “svjetskoj sceni” i onda u većini slučajeva postane predmetom raznih organizacija…i najčešće završe u ovozemaljskom paklu prostitucije, paklu droga, paklu teroriziranja i svim ostalim što je slijed…takva osoba je prazna, na dnu, ne poznaje i ne vidi izlaz…bori se, sve dok na neki način ne umre dali za ovaj svijet ili za sebe..!
Takva osoba je već u ovozemaljskom paklu u koji su je gurnuli odbiri ispočetka od roditelja, te je i sama nastavila s tim odabirima, ne znajući zašto..!
Osoba B: od malih nogu odrasta uz oca i majku koji vide njenu unutarnju ljepotu, ne govore puno o tome, šute…vode je na mjesta da vidi veličinu u malim stvarima…kad poraste kupuju joj poklone tako da joj posvete svoje vrijeme, pa čak i nedjeljom uz misu, poslije mise…
Ovozemaljski mediji je uopće ne vide, jer nije bila na nikakvom “izboru”…njeni roditelji joj poklanjaju sliku vjere u Gospodina, darujući joj recepte za razne stvari po uzoru na Gospodina.
Osoba A i osoba B su među nama, dva različita svijeta, koji su nastali odabirima predaka, pa i njih samih…! Prava ljepota dolazi u onome koji nas stvori..!!!!
Moramo znati da svi mi imamo pravo znati da nam nitko ne brani da se branimo na neke od ovih načina i da damo jasnu poruku sebi i okolini
– odreci se svih grijeha svoga rodoslovnog stabla
– odreci se svih tuđih riječi koje te prate putem dok hodaš ovuda ili onuda
– odreci se svih pogleda koje si u ne znanju izmamio/la od drugih svojim postupcima
– odreci se svega onoga što si čuo na svoje uši, a protiv tebe je i tvog Gospodina
– odreci se navezanosti na bilo što
– odreci se potrebe za prolaznim stvarima i događajima
– odreci se svega što nije od Gospodina…!
U ovom svijetu je puno toga što nas može odvojiti od istinske Ljubavi, odrecimo se svega toga ma koliko god teško bilo jer nas na kraju puta čeka onaj koga smo izabrali…čeka nas skup naših odabira….teško je sebi i svijetu priznati da si slab, ali nakon priznanja dolazi Branitelj koji će vas uvesti u svu Istinu…korak po korak..! Pripazimo na odabire..!

Pitamo li se od kud nam pravo..!
Ako nekada i da…ipak je to samo površno i krajnje ne iskreno.
U početku bijaše……

Čovjek svaki je pozvan da pomogne nekad i nekome…a najviše vrijedi pomoć kada sam sebi pomogne na način da si prizna da je samo prolazan i za ovaj svijet nebitan…!
sve što imamo i jesmo je od Boga, pa od kud nam pravo da si damo misli da je nešto naše…da smo to mi nekako stvorili…da smo bitni..!
Čovjeku je puno toga, pa čak i sve ipak dano na korištenje/upravljanje…tako odluči ON….!
Ako bi imao hrabrosti čovjek sebi priznati da je Bog Stvoritelj svega i da ON najbolje zna sve..! pa bila bi ludost nešto odlučivati i kreirati bez Boga, glavnog kreatora..!

Ali ipak svi mi nekako preuzimamo i postavljamo sebi za pravo da smo mi glavni, e to je zamka od protivnika Stvoriteljevog ….tu on dolazi na svoje…
u današnjem “modernom” svijetu je uspio kod nekih da sve prikaže onako kako nije…skrivajući od nas Istinu, ali ima toga puno što bi se trebalo desiti da se to razotkrije, ali ipak sve to počinje sa povjerenjem u Stvoritelja…!
Kad Njemu daš “svojih” nekoliko minuta od cijeloga dana počne se mijenjati onim tempom u skladu s “našim” minutama…ako mu damo puno vremena ON će to brže sve razjasniti, ako Mu damo malo vremena onda ide to puno sporije…ali moramo znati…da brzina Božja ide onom brzinom koliko Mu damo mi da ide…Bog ništa ne radi na silu, ipak nam je dao slobodnu volju..!

Tako na današnji dan kad je svetkovina Uzašašća Gospodinova…moramo imati na umu puno toga, ali je jedna stvar u svemu tomu najbitnija, a to je pogled našeg Spasitelja Isusa prema Bogu Ocu kada mu dolazi sa spoznajom da je sve što mu Otac dade u potpunosti izvršio…nadajmo se i mi tom pogledu, a kao i kod Isusa…sve kreće od nas…!
Nemojmo razočarati Oca…!!!

Gospodine, oprosti meni grešniku..!!
Često u svojim životnim putevima izabiremo nešto što nas udalji od Istinske Ljubavi.!
Polazak našeg putovanja je bio u skrovitosti našeg samog početka u kojem nas je Onaj koji nas je znao i prije nego smo bili, stvorio…On nas stvori u skrovitosti naše majke, pod njenim srcem…znao nas je i dao nam je vječni život…došli smo ovdje u porođajnim mukama, nije bilo lako, ali nas je izveo…prvi udah nam dao da po svome glasu možemo Njega hvaliti, Njega poštivati i voljeti jer spominje se napisano da smo prašina bez Njega…!
Ali naše odluke i naslijeđeni problemi nas odvajaju od Njegove Božanske Ljubavi…!
Zato sada iz svega srca, iz svega glasa, iz svega svog uma, iz svega onoga što jesmo, recimo: oprosti meni grešniku
– za sva lutanja po zemaljskim putevima.
– za sve izgovorene laži
– za svako okretanje dobrog na loše
– za sve one trenutke kad nismo pomogli svom bližnjem u potrebi
– za svaki trenutak kada smo te odbacili
– za sve čime smo povrijedili tvoje Božansko srce
– za postavljanje sebe na prvo mjesto
– za teške riječi prema svojim roditeljima
– za zatvaranje očiju pored potrebe onih koje si nam dao
– za sve ono što smo izabrali u ne znanju, a pogotovo za ono što smo znali da je grijeh
– za svaki onaj put kad smo osudili svoga bližnjeg
– za mnoge uvrede koje smo nanijeli tvojoj dragoj Majci
– za mnoge trenutke u kojima smo povrijedili tvog i našeg nebeskog OCA

Isuse, tebi je sve znano, molim te oprosti meni grešniku . Daj mi snage da pogledam u svoju nutrinu tvojim očima i da vidim sve ono što me udaljava od tvoje predragocjene Ljubavi…da to uz tvoju pomoć odbacim i sve greške ispravim, nadajući se u Tvoju pomoć i pomoć tvoje predobre Majke koja je uvijek spremna stati uz nas da izmoli tvoju milost za nas…!
Ako je potrebno i nešto više, daj nam svoju dragocjenu Ljubav da spoznamo sve ono što smo napravili loše da nas je odvojilo od tvoje predragocjene Ljubavi.!

ISUSE, OPROSTI MENI GREŠNIKU…!

Što je to zrno…zrno utjehe.??
Zrno utjehe je jedan mali dio naše slobodne volje koju dobismo…dobismo je da bi mogli razumjeti Božju Ljubav…
Kad bi mogli razumjeti nešto tako veliko moramo prvo razumjeti nešto jako malo…
Naime, bilo koje zrno iz nama znanih biljaka je neko malo zrno koje smo pronašli slučajno, namjerno, dobili itd. Kad promotrimo bilo koje zrno..prvo vidimo da je došlo od nekud…netko ga je iznio, dao, poklonio…Ako bi to isto zrno pogledali unutra odnosno zdrobili ili otvorili da vidimo što je unutra…našli bi najčešće ..ništa…baš ništa…malo neke prašine određene boje i to je to…Pa onda pitanje: kako zrno pavši u zemlju zna sljedeće:
– koliko visoko treba narasti
– koje boje mora biti njegovo stablo ili biljka
– koliko plodova odnosno zrna donijeti
– koje bolje plod mora i koje veličine
– kad izaći iz zemlje, koliko ostati u zemlji
– i tako u nedogled sa sasvim jednostavnim pitanjima, a ujedno i sa jako teškim pitanjima o kojima ni struka koja ih proučava nema baš nekih odgovora..!
A vidi što je čovjek dobio sa tim zrnom…dobio je vlast da otkopa rupu u zemlji i stavi to zrno u zemlju…da ga s vremena na vrijeme obiđe…da mu da vode, da ga okopa i otkloni od njega štetne ili druge biljke da bi mogao nesmetano rasti, da gleda čudo o kojem nema pojma, jer od kud zemlji znanje da primi to zrno i drži ga u svojoj nutrini odnosno njegove korijene dok ono vani u svijetu pokazuje svoja umijeća, odakle hrana zemlji da hrani tu biljku i tako bi mogli nabrajati sve nepoznanice i čuda o kojima nemamo pojma…

Netko, Nešto je to sve posložilo i dalo nam vlast nad tim…baš čudno, tko je čovjek da ga i zemlja i biljke dodvoravaju, ali bolje pitanje od kud čovjeku hrabrosti da to sve zaniječe…pored tolikih čudesa koja ga okružuju, a ovdje govorimo o jednom malom zrnu.. koje je sve samo ne malo…jer kako rekoh, znanja i umijeća ima i previše u tom malom zrnu, pa čak i ono je dano čovjeku pod noge..!
Zrno utjehe nam se dade samo odnosno pokloni nam se…! A da mi o tome pojma nemamo, pa čak i ne želimo vidjeti ta velika čudesa u tako malim stvarima

Zaključak je sljedeći:
sve što nas okružuje su čudesa Božja htjeli mi to priznati ili ne….sve je podesio i dao čovjeku…ne tamo nekom anđelu, ne tamo nekom uzvišenom biću…nego čovjeku, pa samo možemo reći…Bože naš jedini..HVALA…
Hvala ti za to malo zrno utjehe, jer kad bi bili iskreni gledali stvari onakve kakve jesu vidjeli bi tebe u svemu i tvoju jako veliku povezanost s nama ljudima:
– mogli bi te prepoznati u tom malo zrnu koje je jednostavno, a ima toliku moć i znanje
– mogli bi te prepoznati u zemlji koja je toliko jaka i spremna to malo zrno nahraniti i dati mu sve ono najbolje od sebe da bi izrastao u što veće i kvalitetnije stvorenje
– mogli bi te prepoznati u nama ljudima kako nas obilaziš, zalijevaš, čistiš nas od korova da nas ne uguši i zalijevaš svojim darovima da budemo veliki i jaki
– mogli bi te prepoznati u svemu ako bi se otvorili tvome Duhu koji nas žarko želi poučiti tvojima malim zrnima utjehe i svim ostalim tvojim darovima

Bože Dobri Oče…hvala ti na svemu čime si nas nagradio i posebno ti hvala na svemu onome čega nismo ni svjesni, oprosti nam naša lutanja u nezahvalnosti…!!!

Opet sam tu nakon dugo vremena..!
U našem svakodnevnom životu postoje ispiti…nekad lakši, nekad manje lakši…da bi imali vremena za testove i znali ih rješavati moramo učiti…! Kako učiti..!??
Bog je za to se pobrinuo na sebi jako svojstven način:!!!
Naši nas postupci uvijek obilježe, nekad smo jako pravedni radeći ono što sami izaberemo i bježimo od pravog puta jer je tako lakše…nekad je lakše misliti da radimo nešto za Boga iako nas On nije na to naveo i dao znak da mu je to želja…radimo i bježimo od odgovornosti koja nam treba da budemo ono što Bog od nas traži…Što to On od nas traži…pa recimo jako puno toga…toliko je to želio zamrsiti da je dao čak 10 zapovijedi da nas zbuni, jer tako izgleda gledajući po onome kako se ponašamo…Svaka zapovijed ipak ima svoju težinu evo recimo od njih 10 uzeti ćemo onu.. Poštuj oca i majku da dugo živiš i bude ti dobro na zemlji…!
Koji otac…???…koja majka…???
otac ovozemaljski naš je nekad osoba koja je krenula na put s Bogom i nekad na nekim ispitima nije prošla…borila se ta osoba koju smo zvali otac, ali se umorila—baterije se potrošile…pa nas je uvrijedio, omalovažio, progonio, tjerao da budemo nešto što nismo…stvorile se rane duboke i teške…taj otac je samo čovjek koji je živio i radio s ljudima koji su možda napravili to od njega…možda i sam nije htio nešto od tih stvari , ali je bio isključen sa puta koji je netko drugi htio za njega…kada idemo stazama koje nisu za nas onda nastaju problemi koji nas obilježe za sva vremena..
majka ovozemaljska je nekad osoba koja nije bila u početku, ali isto tako hodajući svojim putevima i noseći rane od prije i rane koje je dobila samo zato što je bila u krivo vrijeme na krivom mjestu—nije kriva iako nam se čini da je…ona je samo čovjek na putu ovozemaljsko koji je prepun zamki i rupa dubokih…! tako da našim roditeljima koji su ljudi trebamo dosta toga oprostiti kao što se nama oprašta…ali…moramo znati da naš istinski Otac i Majka su nešto sasvim drugo…:
Mnogo nas živi u neznanju o naše postanku, mnogi su se upleli u razne mreže zabluda i lažnih uvjerenja!!!
Istinski Otac nas je znao prije negoli smo postali ovdje na zemlji..On nas je stvorio, On nas je želio više nego bilo tko drugi…! taj Otac nikad neće napraviti rane, nikad neće nas odbaciti…toliko je vjerovao u nas da nam je dao slobodnu volju koju nekad olako shvaćamo..! dao nam je i mnogo toga lijepog onog nevidljivog oku, ali bez toga nas nebi bilo.. ako misliš da te je stvorio tvoj otac kojeg se sjećaš ovakvog ili onakvog, mnoga se varaš…on je samo bio sudionik u puno većem planu za tebe…
Istinski Otac je pravi i jedini Otac koji nas uvijek želi na pravom putu i nikad ne želi da nam bude teško, ali rane koje nasljedišmo od naših i koje zaradišmo svojim lutanjima On želi zacijeliti, ali mi bježimo u svom ne znanju, pa te rane postaju sve veće…
Vratimo se Istinskom Ocu, priznajmo sve što nas guši, sve što nas pritišće uz dno blata našeg života…vratimo se pognute glave da nas On izliječi od svih stvari koje nisu od Njega..
Jer On to može i hoće, samo mu vjeruj i podaj sebe cijelog i gledaj čudesa i veća negoli tvoj postanak..!! jer On to može i hoće..!

Cijeli naš vijek ovozemaljski je prožet nekim pronalascima, gubitcima…
Postoje dani kad imamo dosta toga i gledamo i čekamo da da bude još bolje ili nešto nama bitno…

Takav je jedan slučaj bio i u našoj povijesti, osobi koja je puno toga znala i imala, ali nekako užurbanost i potreba tadašnjeg vremena ju je izmorila…Naime, svima nama se to događa, ali nismo toga svjesni, tražimo nešto na mjestima gdje to nije…

Nekad davno kad su Isus, Marija i Josip išli u Jeruzalem da “obave” što je bilo zakonom propisano, da ispoštuju sve ono što se od njih tražilo u to vrijeme…desilo se baš to…
Nakon što su sve to nešto napravili, krenuli su kući…kao i obično, ali ovog puta zbog nekih nama ne znanih razloga su se previše prepustili masi i gomili koja je krenula nekuda…kući valjda, pa su tako izgubili Isusa iz svog kruga….”mislili” su da je i on krenuo kući s njihovim bližnjima ili daljnjim rođacima. Pa su tako prešli dosta puta svog putovanja u uvjerenju da je Isus “tamo negdje”, ali to nije bilo tako….Oni su krenuli ga tražiti i nije ga bilo na mjestima za koje su mislili da je tamo….i onda nakon potrage…tjeskoba, strah, čuđenje i još dosta osjećaja na tragu beznađa…odlučiše se u svojoj muci vratiti odakle su krenuli, od onog zadnjeg trena kad su ga “vidjeli”….Žurno…nazad…u panici traže…
Čak i u ovim riječima i mislim se ne može do kraja prikazati Marijina briga i žalost…nema tih riječi za opisati takvo nešto…plač, muka, gorko, svi nepoželjni okusi i osjećaji…!

Kad su u toj “agoniji” došli nazad do točke posljednjeg susreta, tražeći uokolo …nađoše Ga..! U brizi i tuzi…zasja pogled oka Marijina…i pitanje koje je čula… 
“Zašto ste me tražili niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega” …!???
Možemo se samo zamisliti kako je bilo Mariji u tom trenu..!???

Tako je i danas među nama…putujemo u nekoj svojoj komociji i mislimo da je Isus tu negdje, da je On tamo gdje mi mislimo da bi trebao da bude, da je ON dužan se uklopiti u naše okvire…putujemo u takvom okruženju svijetla lažnog i tražimo Ga na krivim mjestima…
U tom bunilu vjerujemo svemu i svačemu, klanjamo se svemu i svačemu….!
I nama je potrebno isto što i Mariji…da se vratimo na zadnje mjesto gdje nas je držao za ruku….taman to bilo i krštenje naše ili bilo koji drugi događaj našeg posljednjeg susreta s Isusom…bez obzira koliko se budemo morali “unazaditi”, odnosno vratiti, nemojmo se bojati, jer susret i boravak s Kristom je nešto najljepše što možemo imati u životu…!!
Na tom mjestu nema više..tuge, žalosti, bola, i svih onih teški osjećaja beznađa, već samo:
Ljubav, Mir, Radost, Blagost, Veselje….pa gdje ćeš ljepše od toga…!
Ne boj se “unazaditi” zbog Isusa…!!!!!!!!!!!! AMEN.

Svaki tren je borba dali sa samim sobom ili okolinom i nema tu vremena niti trena za uzmak.! Kako reći okolini koja je stavila pogrešne programe na svoj program učenja…Kako reći pojedincu da nije u pravu..!? Kako reći sebi…idi dalje, bit će bolje..!??

Onog dana kada potražimo snagu u Onom koji jača..on će nam dati…besplatno..!
Onog dana kada priznamo da smo i sami grešni i potražimo oprost…dobiti ćemo i to …besplatno
Onog dana kad padnemo na koljena pred Njegovim preuzvišenim Srcem i priznamo da nemamo više snage…dobiti ćemo nadljudsku snagu od onog koji je daje u izobilju….besplatno—!
Onog dana kad se više ne budemo vidjeli iz blata naših grijeha i sveg ono što ne učinismo, a trebali smo…tražimo Ruku iscjeljiteljicu…da nas izvadi, očisti…dobiti ćemo haljinu najljepšu potpuno besplatno i opet….sve što nam treba, moramo samo zamoliti iz srca bez skrivanja ičega i dobiti ćemo opet sve to besplatno…ipak piše da smo Njegovi…!

Od tog trena nećemo se bojati nikoga, ničega, pa čak ni sebe samih….tih dana nakon što se očistimo…nećemo se više “ustručavati” reći:
JA SAM KRISTOV I KRIST JE MOJ…!!!!!
Od tog dana biti ćemo toliko hrabri da ćemo moći čak i običnim danom otići na misu,
biti ćemo toliko jaki da ćemo sa svojom obitelji svaki dan izmoliti molitvu BOGU OCU,
biti ćemo toliko jaki da ćemo se poželjeti opet sresti svaki dan s Gospodinom,
biti ćemo toliko jaki da ćemo pjevati na glas o Ljubavi kojoj nema kraja,
biti ćemo toliko jaki da se nećemo sramiti plakati u javnosti
biti ćemo toliko jaki da ćemo gledati onog svog bližnjeg u potrebi i skočiti u pomoć bez imalo razmišljanja zašto, što i kako
biti ćemo toliko jaki da će nas svaki susret s Njegovom bezgraničnom ljubavi oslobađati nas samih i naših bilo kakvih navezanosti na bili što osim Njegove Ljubavi

I nećemo morati nikom ništa govoriti, jer ćemo svojim putem pokazati i reći više nego bilo kojom riječju ili pričom…Teško je reći ljudima da je Isus živ, ali je puno lakše pokazati svojim djelima da ISUS je tu…, onda, sad i u vijeke..! AMEN.

Početak kraja ili kraj početka…završetak…strah od nečeg, bilo da je početak ili kraj uvijek neki strah…mi ljudi često smo otvoreni nekom strahu od nečeg: novog, nepoznatog, neizvjesnog, stranog, teškog, lakog, dalekog, onog što je blizu…uglavnom neki strahovi..i nije loše ponekad imati strah ,ali od čega i zbog čega ovisi i nama…!
Mnogi su propali u samom početku kada su nešto htjeli poduzeti, pa su ih ljudi zbog straha savjetovali i plašili zbog svog straha…prenosili su strah na druge i tako u krug…nekako se uvuklo to među nas…!
Što je to što nas plaši…najčešće ono prije navedeno, ali opet najviše strah dolazi jer se ne želimo pouzdati u Onog kod koga nema straha…On je već odavno pobijedio sve strahove, ne samo jedan ..neki u nizu…nego sve do kraja

Sve što je napravio je i dao da se zapiše, tako da mi možemo i danas vidjeti kroz čitanje svakodnevno i ustrajno, nešto kao molitva…onog dana kad budemo spoznali onu pravu istinu u kojoj nema straha, bit ćemo nepobjedljivi u svojoj ne pokobljebljivosti…ne trebamo biti pokoljebljivi, jer nas to umara i razdvaja od bitnog…od potrebnog..!
Strah nas tjera da uzmaknemo, da napustimo bitku, koja je već dobivena..samo treba ustrajati u toj bitci..!

Neka nam strah ne bude nešto strano već povod da strah odredimo da nas drži blizu Boga, da nas bude strah da se ne udaljimo od Stvoritelja, po kome je sve stvoreno i posloženo…onda čega se drugog imamo bojati….!
Predati mu svoje misli, djela, probleme, nedoumice, neshvaćanja i sve ostalo što nas tjera u strah…Njemu se otvoriti i zajedno ići s Njim i svi će putevi ako ne odmah, ali poslije biti kristalno jasni..!
U to možemo i moramo biti sigurni, jer sve ne jasnoće u početku naše borbe sa samim sobom i okolinom kasnije će biti jasne, ali je bitna vjera u Njega i briga odnosno strah da se ne udaljimo od Njega i njegove Ljubavi…!