Čudo, ali gdje..!

Kada bi mogli na tren izaći iz ovozemaljske buke i čuti i vidjeti ono što nas okružuje…!
Sama pomisao na to već mi nekako govori da bi to bio najljepši događaj u našim životima…kad bi mogli na tren čuti onaj jedan livadski cvijet kako raste…čuti njegove želje kako nam želi ugoditi…on mali cvijetak…poslan od našeg Jedinog i Stalnog…koji nam želi samo ono najbolje dati…Kad bi mogli čuti njegove napore da iz umorne zemlje izvuče još malo onog njenog sjaja da nam pošalje najljepše boje i mirise na naša osjetila da osjetimo u njima prisutnost Njegovu….Njegovu brigu za tako malim…a tako lijepim detaljima i to samo za nas…
O kad bi mogli na tren izaći iz sebe sami i vidjeti se kroz oči Njegove…vidjeli bi da smo mu jako bitni…i da na kraju svakog dana od nas tako lijepih, očekuje zrno zahvale, zrno zadovoljstva….oooo dali ih dobije…pitajmo se..!
O kad bi mogli na tren čuti zvuk tišine u kojoj je najčišći glas ohrabrenja i želje da uspijemo..!
O kad bi mogli ugasiti buku ovozemaljsku i čuti zvuk lista koji se njiše na laganom povjetarcu i koji pjeva hvalu Njemu…kad bi čuli te melodije kakve jesu i kakve trebaju biti…nikad više se nebi zatvarali u ovozemaljsku buku, ispraznosti koja vodi iscrpljenosti… ooo kada bi mogli
O kada bi mogli svoj jezik barem na tren zavezati i poslušati onaj slatki mali glas koji nam govori iz same naše nutrine…koji govori probrane Riječi Njegove…često smo zauzeti nebitnim i nevažnim da bi ga barem malo ukrotili da čujemo ono najbitnije u tišini svojih misli i molitvi …u svom predanju
O kada bi mogli se u potpunosti predati Njemu da nas obraduje sa svim tim svojim željama da nam pokaže kako smo mu bitni…kako Mu je stalo da nas …da ne patimo, već da uživajući u tim “sitnim poklončićima” postanemo svjesni Njegove blizine i brige o nama..!
O kada bi mogli barem malo stati na svojim srljanjima u ispraznosti…vrteći se stalno u krug u svojim beznačajnim željama za onim što nas ispunja samo kratko i površno..pa da zastanemo kraj onog malog cvjetića i u njemu vidimo Njega i Njegovu želju da nam podari ono za što nas je stvorio, a to je Vječnost s Njim, u Njemu i po Njemu…..!
O kako bi bilo kad bi…..!

Bog je velik..!

Tren je dovoljan da shvatimo najveće i najbolje stvari koje imamo..!
Ljubav je….
Neusporediva
Nemjerljiva
Neobjašnjiva
Neistraživa….jednom riječju nevjerojatna…!
Kad smo bili još na početku naše priče koja nam je darovana da je sami skrojimo po našim nadanjima u suradnji s Bogom….i da sami zapišemo najbolje trenutke u našem životu…da po ljubavi darovanoj budemo sama djeca ljubavi…
kroz saznanja, nebitna…izgubismo kompas…izgubismo ono najbitnije, jer nas prevari otac prevare…onog trena kad htjedosmo vidjeti sve od jednom…baš tad smo se izgubili, jer u nevjerici odosmo podalje od bitnog..!
Bog nas stvori na svoju sliku i dade nam izbor slobodan da izaberemo što mislimo da je dobro…ono što mislimo to nas izgrađuje i čini tako posebnim u cijelom poznatom i nepoznatom nam susjedstvu…!
Svijet nam darova sliku da nije dobro biti dobar
Svijet nam pokloni izbor i mogućnosti za onim nebitnim
Svijet nam izabra “suce” i odredi neka nova pravila…
Svijet nam ukrade ono najbolje što dobismo…vrijeme, vrijeme za Boga…
Svijet nam učini još mnogo toga da nas dobro uvjeri i ohrabri u ono nebitno…
Ljubav je oprečna svemu onomu što nas svijet uči…Ljubav je jača od svega nama znanog i poznatog…Ljubav ruši sve zidove koji nas dijele od Onog Koji Je…
Ljubav uvijek stoji sama bez obzira što je nasuprot Nje…Ljubav je takva, neobjašnjiva..!
Kroz nama znanu povijest, na malo mjesta se spominje Ljubav, uvijek neke teške, nebitne teme i teze…kradljivice vremena u Ljubavi….jako dobro zna svijet sakriti ono što Ljubav želi pokazati…!

Ljubav čini razliku…daje da svako jutro sunce opet dođe, da navijesti zora svog pomoćnika…!
Ljubav čini razliku onoliko koliko joj se prepustimo, onoliko koliko joj vjerujemo, onoliko koliko ju želimo….Sve oko nas je stvoreno iz Ljubavi i po Ljubavi…sve dođe po Njoj..
Čovjek koliko god se opirao i stavljao maske, bježao, uvijek ostane tih pred Ljubavi kada je upozna, jer Ljubav je takva…nevjerojatna…!
Ljubav je Bog….i Bog je Ljubav…! AMEN.!

Putevi bez kraja

Sjećam se tog dana kad smo Isusa razapeli.!
Bio je to u početku lijep dan…pomalo bez puno nekih osjećaja…lagan kao povjetarac.!
Tokom jutra dok su još svi spavali i sanjali svoje snove o svojim svakodnevnim poslovima, željama, nadanjima…i svemu ostalom što veseli nas u našim uskovidnim poljima, pojedincima pade na pamet ono o čemu sanjaju danima….pade im na pamet da maknu ono što im ne odgovara u njihovim putovanjima ovozemaljskim putevima…
TREBA MAKNUTI ISUSA….!
Pojedinci se udružiše i skovaše plan…ajmo polako maknuti ono što nam smeta…jer ipak mi sami želimo sebi ono najbolje za nas…novac, moć, putovanja u nigdje, bludnost, uglavnom površna zadovoljstva… . Kovanjem planova tako napraviše predodžbu i drugima da je bolje maknuti ono što nam se ispriječilo u našim mutnim nadanjima i željama…!
Kovali su plan i sve se više dopadao onima koji su mislili kao i oni…
Nakon jutra nastavi se tako lijep dan…milina…idemo maknuti sve ono što nas sprječava da uživamo u danu…! plan napravljen pa skoro savršen…bilo je tu i ljudi koji su ga dobro poznavali, ali nekako im se želja za nečim “drugim” povećala, jer su ovi jako dobro znali zavesti i prikazati stvari jako lijepim i zamamnim za oko…priključilo se nas sve više…sad već horda, koja traži svoja prava….svoje nešto…
Sve to je bilo dobro i pomno isplanirano…i odvilo se jako brzo….u tren…..
ISUS NA KRIŽU…razapet između mnogo toga….!!!
Pomno gledam taj događaj…u tom trenu vidjeh nas ljude…možda bolje reći ili ne reći kakvi smo bili u tom trenu, svi okupirani svojim nekakvim idejama, obećanjima, nadanjima, željama, obvezama, poslom…svi smo stojali i samo gledali…NJEGA….bez ikakve krivnje razapeta zbog nas, za nas…!

Muka me obuze kad sam vidio što smo napravili, i kako smo to tako lagano opravdavali sa mnogo riječi koje su slične…praznini..ničemu…gledam sliku, tren……..
Nebo iznad ISUSA ispunjeno anđelima, arkanđelima…nema im broja…čekaju da čuju zov Onoga koji je između nas i njih, ali on ih zamoljavaše, teškim i ranjenim glasom…Nemojte…nemojte, ne znaju što čine…pa kolika Ljubav treba za to…pod Nogama mu mi ljudi svi u blatu svojih grijeha likujemo kako je tako najbolje…blatni i smrdljivi..čekamo smrt Njegovu, pa da dalje nastavimo…!

Gledam dalje…naša buka u huka za “pravdom” bijaše sve veća i veća…!
Anđela se povećao broj za 10 puta…i čekaju da čuju slovo, riječ, nešto da nas sve zbrišu u jednoj jedinoj sekundi…sve do jednoga….ali sve što su čuli bila je molitva za nas i želja da nas obrane od nas samih…! PUT, ISTINA I ŽIVOT, moli za nas koji smo to napravili….!!..mnogo za razmišljanje..!

Desi se ono najgore…ISUS ispusti dah ovozemaljski….!!
Nama koji smo to snivali od jutra, evo dođe…to što htjedosmo…oslobodio nam se put za naše ovozemaljske želje…nema GA više, ostali smo samo mi u onom istom blatu i borbi sa samima sobom, bez pobjednika, samo gubitnici..!
Stoji Križ, stoje Anđeli, gleda Pradavni…!
sve riječi sada su suvišne, ali ostaje osjećaj i pitanje…tko je tu bitku dobio i za koga…!

Iz dubine, bez krinke..

-Bože Dobri Oče, hvala ti na svim darovima kojima me darivaš svaki dan. Molim te da mi oprostiš za sve one za koje ti nisam zahvalan. Pomozi mi da živim u tvom svjetlu i radosti.!
-Isuse Kriste, neka tvoja Ljubav i Dobrota očisti moje srce, dušu, tijelo, um i razum i neka se nastani se u njima, ali po tvojoj Dobroti i Ljubavi, ne po mojim zaslugama.!
-Duše Sveti, svojom me snagom zaštiti, prati i upravljaj na putevima pravde, ljubavi, mira i istine. Ispuni me darovima svoje ljubavi da mogu hoditi stazama pravde, ljubavi, mira i istine.!
-Anđele Čuvaru, ti koji gledaš Lice Boga Živoga i lice moje, posveti me po Licu Gospodinovu, snage mi daj da budem bolji. Mačem svojim zaštitnim izreži sve okove koji me drže u blatu grijeha ovozemaljskih. Pomozi mi da izađem iz tog blata, da operem svoje haljine i dovedi me pred lice Gospodinovo i pomozi mi da me prepozna kao svoga,!
-Marijo Majko i sveti Josipe, svojom roditeljskom ljubavi zaštite i moju obitelj, te nam pomozite da svi zajedno hodimo stazama pravde, ljubavi, mira i istine.!

Kuda poslije..!

Onog trena kad smo postali ono što smo odabrali…dali smo bili sretni..!??
Pitanje za sve..!…lako je pitanje, ali je odgovor mučan, malo i bučan..! Tragedije životne i putevi koji nam se nekad nametnu odrede jedan dio puta kojeg pređemo ili prođemo, ali opet je jedan dio do nas…odnosno …kako smo se postavili u tom trenu ili vremenu..!
Život i njegovi putevi pred nas stavljaju odabire i to nas određuje… Nije pitanje koliko je veličina toga što je pred nama, nego kako smo mi se ponijeli prema tome…Dali smo samo gledali i govorili da mi za to nismo krivi ili da nas se to ne tiče….ILI..smo dali sve što smo mogli u tome trenu i onako kako smo znali..:!
Postoje razni trenutci kada smo samo gledali sa strane na ono što se zbiva…ti trenutci su nas odredili možda dobro možda loše…sami trebamo o tome razmisliti, ali ne iz naše perspektive , nego iz perspektive onoga kojemu se to nešto događalo….što je on očekivao od nas i koliko…

Primjer: (pročitao sam negdje o tome..!)
Zapalila se štala nekome seljaku…dva goluba sa strane na jednom drvetu gledali što se zbiva…jedan od njih vidjevši da nema nikoga da pomogne gasiti požar, odleti od obližnjeg jezera uzme vode u kljun i baci na vatru…drugi, dok je gledao što taj golub radi…sa podsmijehom reče: pa što ti možeš s par kapi tolikoj vatri…!
Odgovori mu golub: možda ništa, ali je to sve što ja mogu napraviti..!

Naše nedaće u životu su prilika da dokažemo kako, kada i koliko smo spremni napraviti za nekoga i za sebe..! Prilika je svaki dan da budemo oni koji će dati sve od sebe da nešto bude malo bolje ili malo manje loše…do nas je…nije do drugih..!

Točnost onog što je nebitno.!

Postavljajući sebi pitanje …što je to točno kada mi govorimo ili netko drugi, misli i djela nas odvedu na razna mjesta u našim srcima i pameti.! Ono čega se sjećamo da je netko rekao ili zanijekao nas često puta odvede pred mjesto gdje nekome ili nečemu mi donosimo sud i ocjenu.! Sami sebi odredimo gdje je tome mjesto, gdje to da pohranimo i kako, bez obzira dali je to ispravno ili ne.!

Put kojim se krećemo je dosta puta drugačiji od onog puta kojeg poznajemo.!

Naše saznanje o svemu potječe najčešće iz našeg sjećanja, znanja i onog što su nam rekli.!
Pa onda moramo dobro paziti kada o nečem donosimo sud…dali je to temeljeno na našem znanju, sjećanju ili ipak iz onog što su nam rekli!!!, jer možda nekom ili nečem napravimo veliku štetu.! Naše nas znanje može dosta pomoći, ali isto tako i odmoći, sjećanja su u pravilu dosta puta ispravna, ali nisu baš ključna, jer točnost našeg sjećaja je ipak upitna, jer smo nešto u nekom trenutku spoznali, a pitanje je dali je to točno ili smo mi odredili da bude točno.!
A ono što su nam rekli je poteklo iz ove dvije pretpostavke koje kao što vidimo mogu biti svakakve..! Zato jednostavno, nemojmo nikome i ničemu suditi, jer kao što kažu: “Ne sudi ljudima nisi Bog”..!

Ima jedna dosta stara, ali prava istina….a to je: BOG.!
Ljudi svoji vanjštinu dosta temelje na pogledu prema ogledalu i ona je odraz onog što mi vidimo, a ne onog što mi jesmo, jer ipak smo mi stvoreni na sliku Božju.! Bog uvijek i u svakom trenu točno zna što smo i kako smo! Pa onda:
– za dobar izgled iz vana korisiti ogledalo, ono će pokazati tvoj odraz onakvim kako ti vidiš, a ranije smo spominjali da naš sud se ipak temelji na dosta ograničenim izvorima informacija. Tako da ćeš moći odrediti:
boju, ali ne i toplinu…!
čistinu, ali ne i ljubav…!
doba dana, ali ne i postojanost….!
kvalitetu, ali ne i čvrstoću….!
pravac, ali ne i ispravnost….!
i još dosta toga izvanjskog, ali nećemu moći pravu istinu i smisao…!
– za dobar izgled iznutra, onog što je Njemu najbitnije, ogledajmo se u Isusu…dobro proučimo njegov život od rođenja i smrti na križu…i sve ća biti puno jasnije…ISUS je pravo ogledalo nama ljudima, koje će nam uvijek reći ono najbitnije i najbolje za nas..!
Sve će biti puno bolje…koliko će ti vremena za to trebati ovisi o tebi, ali za krenuti je uvijek pravi tren, iako u ovom svijetu je sva manje pravih trenutaka za reći istinu i krenuti pravim putem ,a to je Bog dobri Otac.! Ne čekaj pravi tren, jer možda propustiš vidjeti pravu ljepotu svega već ovdje….samo nemoj suditi i pazi u koga se ogledaš.!

Oči koje vide ono drugo..:!

Ne smijem niti pomisliti što sve se događa u onome trenutku kada nevino dijete umre od strane čovjekove ruke i njegove taštine……..!!…svaki dan, svaki tren umre jedno nevino dijete, koje još nije uspjelo dođi tamo gdje ga je Stvoritelj poslao…bojim se pomisli na ono što se u tom trenu događa…mislim da toga nismo svjesni….!

Bog Otac Svemogući, po svojoj volji nam daje dobrotu i ljubav…isto tako svaki dan šalje nam u suradnji s nama svoje najljepše i najbolje moguće…oči koje vide samo ljubav i kojima treba samo ljubav……Nevinu dječicu….svaki dan….mi smo ipak sebi dali za pravo određivati i igrati se s odlukama, koje izravno krše Božji naum i dobrotu…

dajemo si za pravo biti nekakvi “bogovi”…tako da ubijamo vlastitu nevinu djecu…svaki dan…svaki tren…..!

Bog po svojoj naravi…sama Ljubav…sama Dobrota…Oči koje vide pravu istinu smo mi ljudi napunili suzama…dao nam je tolike proroke i znamenja, pa čak i svog Sina, kojeg smo ubili, jer nam nije odgovarala njegova Nauka-(ISTINA)…Oči smo napunili suzama, kada te suze krenu padati po nama ljudima…kad krene taj potok gorkih suza…bit će nam bolje da nismo nikad ni bili ovdje, jer to su suze milijardu puta teže od bilo koje tegobe koju smo vidjeli, pa čak i iskusili….Suze Boga…!

Suze Boga Oca….su nešto što smo mi ljudi svojom voljom napravili… i nije dobro…još nisu krenule, jer ponekad netko malo zaustavi svojom žrtvom ili postom na tu i takve nakane, ali kada ostanemo bez tih ljudi koji mole za oprost…jao nama…svaka žrtva…koliko god mala bila na tren obriše Suze, ali kad toga više ne bude…jao nama…onog trena kada Suza krene niz Lice…jao nama grešnicima…!…u taj tren će sve biti jasno, ali kasno…!!…ali kasno…!

Molite za svoje svećenike, za nova duhovna zvanja, za mnoge stvari koje će povremeno obrisati Suze…Molite i postite, činite dobro svaki dan, pa možda uspijemo, ali ako se ne obratimo i ne krenemo putem…PRAVDE, ISTINE, LJUBAVI…jao nama….

IPAK SAMI BIRAMO SVAKI DAN, SVAKI TREN, ŠTO ĆEMO I KAKO NAPAVITI, PA NEKA TO BUDE ….DOBRO.!

Postali smo

Svijet, mi, sve ovo što nas okružuje, sve je postalo nešto čudno. Sramimo se sebe samih, sebe domišljatih, nastao je kaso zbog toga….sve što je bilo normalno, više nije…djeci je zabranjeno da budu djeca…tjeraju ih da budu nešto što nisu….da budu odrasli…nikad , pa čak niti onda to neće biti dobro…djeca su jedino zbog čega smo još ovdje i zbog čega dobri Bog još nije rekao …Kraj….Djeca su nešto što nas drži da budemo što želimo , da pravimo kuće…kupujemo auta-…pravimo se veliki…praveći njih malima, prisiljavajući ih da budu nešto drugo osim djece….rekao je Krist…i ponovio da ako želimo vidjeti Boga moramo biti poput Djece, male dječice koja nema način za mržnjom…nema način za svimo onim čime smo mi “veliki” preplavili ovaj svijet…žalosno je to …žalosno…tjerati nevine i ubijati ih….kazna je mala kakva god bude…puno je ubijenih još u trenutku začeća i još dok su bespoćni…puno j ebilo ubojstava…kazna za to kakva god bude bit će blaga….sve što se trenutno dešava je mali ,jako mali podsjetnik nama velikima…možda ga prepoznamo , pa se pokajemo istinski za sve, pa kazna bude blaža, ali čisto sumnjam….gledajući svaki dan ovo ovdje…mislim da ne vidimo pored zdravih očiju…nažalost kad budemo vidjeli bit će kasno…!!! Djeca nam neće moći nikad uzvratiti ono zlo koje smo im načinili, ali će se sve vratiti samo, jer što smo posijali, to moramo i pobrati…!

Dali sam trebao…!

Čitajući nekakve odlomke …nekakve pričice nas ljudi…zastajem i razmišljam i shvaćam…nismo mi ipak zahavlni na svemu što imamo….nismo ni svijesni svakog trena u nama…oko nas…u drugima…oko njih…sve je povezano…S jedne strane umiremo od gladi, a s druge od pretilosti…znači nismo izjednačili…uzeli smo sebi veći dio…!
OPet s jedne umiremo žedni…dok se neki guše u vodi…nismo izjednačili..!
s jedne strane tražimo sreću u novcu, s druge oni koji imaju novac nisu baš sretni, jer im uvijek fali…fali još samo malo…pa malo i tako stalno….mmoglo bi se reći da nismo izjednačili….Pokušavajući shvatiti ovo…ipak nema nekakvog posebnog zaključak…
Bog je nekada davno poslao jasnu poruku…čuli smo je, ali nismo izjednačili…želimo sve za sebe, a kad dođu te stvari, ne želimo ih …ili su nam teret…nikako mi nije jasno kako smo sve , ali baš SVE uspjeli zakomplicirati…..možda se čini nejasno, ali je sve jasno…,samo treba gledati iz nekog drugog kuta..!

Moj brat čovjek je svaki, ne samo onaj ili oni koje mi je mama rodila, ipak toga nismo svjesni..!želimo pomoći samo onda kad za to bude kasno…kad više nikome nije bitno…kad se sve već zamrači onda bi mi nešto rasvijetljavali…kome…zašto…ne znam…

Bog je stvorio sve i dao nam sve….ali što će biti kad odemo odavdje…što će ostati i kome…nije to nama čak ni bitno…bitno je koliko smo ljubavi dali za drugog…nije čak ni u pitanju materijalno, jer kako napisah ..NISMO IZJEDNAČILI..!

Evo svi smo svjedoci da svi oni koji su otišli odavdje nisu ponijeli ništa sa sobom…NIŠTA…ponijeli su svoja dobra dijela i bilježnicu u kojoj je bila ljubav, ako su u njoj sve stranice čitave…ako je nismo poderali i podijelili…nismo onda uspjeli…BOG Dobri Otac će biti tužan, jer smo mogli i trebali , a nismo poderali svoje stranice koje smo trebali nego smo ih čuvali, ali tamo kad dođemo više ih ne možemo i ne trebamo trošiti, jer nas tamo čeka samo ljubav …ta nam bilježnica treba biti prazna kada tamo dođemo da je naš dobro Otac može opet napuniti svojim stranicama…!

Bože, hvala ti na svemu što činiš za mene svaki dan, molim Te oprosti mi za sve ono za što ti nisam zahvalan.:!!