Iako sam već umoran i želio bih sasvim nešto drugo imati na umu, ipak nije ako.!!, tjeram se dalje…idem , ali kao da imam neki ogroman uteg oko sebe, oko tijela, ned mi disati, misliti , pričati, jesti,   ništa…! muk…najčešće…!!

Postoji dan i postoji vrijeme, nije to tako daleko kao što sam mislio nekda…prolazili su dani, a ja nisam mogao vidjeti vrijednost u njima, nekako sam bio slijep, bez vida pored očiju..!, pogledi su nam se susretali i imali onu iskru, želju za pričom, i teklo je to nekako, sad dok gledam u ogledalo , mislim koja je to boja pogleda kada shvatiš da više ništa nije isto, da više neće moći biti onih ttrenutakak, ovdje na zemlji,za koje bi vrijedilo živjeti……………………….!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

ALI….!

Onda se javi glas iz potpune tišine i kaže: NE BOJ SE…:!, VIDIM TE,..!

Taj me glas vrati na putove, na kojima sam nekada bio, shvatim da su ti putovi ipak najbolji, najbrži, najbliži…i tako nastavim u nerazumijevanju od okoline dalje….svojim tokom..!