Znam da znam, ali evo opet kao uz potpuni san pogriješih, sam, bez ikoga.!Postojanje me tjera da mislim kako dosta toga znam, ali evo uviđam kako iz znanja dođu veće greške nego iz ne znanja.! ni sam neznam objasniti položaj svojih misli koje neprestano nešto traže i stalno .!

Postoji vjerai saznanje u meni da stvari nisu onakve kakve se čine na prvi pogled, neznam zašto se taj prvi pogled često spominje, ali znam da ima problema oko njega..!

Vjera u nešto nas čini razumnim, recimo, ja vjerujem u Gospodina, s kojim sam se tek povezao prije nekoliko godina , kad sam na ne objašnjiv način čuo nešto što se toliko urezalo u moj razum da jednostavno ni dan danas ne mogu to zaboraviti
“NE ŽELIM IĆI SAM, ŽELIM IĆI S TOBOM”.!
To je bilo nešto kako i rekoh…neopisivo

Postojanje nas čini grešnim, ako mislimo da smo za sve dovoljno pametni i da mi znamo najbolje…kakva zamka.  tek sad uviđam….onog trena kad pomislim da sve znam i to sam sebi podsvjestim, tog trena nemam pojma koliko sam daleko od bitnog. Jer tako sebe stavljam na prvo mjesto., a zna se tko nam treba biti na prvom mjestu na prvom pogledu u danu, na prvom udisaju je došao kod nas i prtiti će nas do zadnjeg.!