Dali vidimo što osjećamo ili osjećamo ono što vidimo..neznam, pomješano je , ali znam da sve što vidimo i osjećamo i sve što osjećamo i vidimo… nije toliko problem biti slijep, ako nisi i ako jesi, ali je puno gore praviti se slijep pored lijepih stvari koje prolaze pored nas….nismo svijesni koliko je ljepota pored nas…traje danima, traje noćima…prolazi , a mi najviše od toga se pravimo slijepi…!!!!

ali evo dolaze dani, kad više nije bitno dali imaš vid ili nemaš, jer se među ljude uvuklo toliko toga što ih zasljepljuje, da ni oni sami nisu toga svijesni..!,Prodaja ide i traje, sve se prodaje,,ljubav je nestala, i nastao je tu problem, jer je ona jedina koja može da vidi u mraku, da osjeti, da čuje, da prepozna …i sve to bez očiju….nama oči ostaše zatvorene, ljubav smo protjerali i sada se nadamo nekom čudu…..nema ni čuda ni ničega, samo čuđenje, kako smo uspjeli..!! kako smo uspjeli…!’?

kako smo uspjeli ljepotu jedne livade i njenog cvijeća i njenih mirisa i tišine, boje, njihanja trave na povjetarcu, i još mnogo lijepih trenutaka, zamjeniti sa nečim što je beznačajno, slova, svjetla, igrice, puste isprazne priče, sve to nije dostojno jedne travke sa livade, livade Božje koju On posadi za nas da uživamo u njoj svim svojim bićem.!

Mi pobjegošmo u sebe želeći se staviti na mjesto Boga, određujući pravila igre u svome životu, napravili smo svoju livadu, a niesmo je uspjeli napraviti da u njoj imamo, mir,mirise, ljubav, nježnost, razumijevanje, složnost, i sve ostalo što smo ostavili na Božjoj Livadi, očekujući to u našem “skromnom domu” koji nazvasmo Božja Livada.!

Ruke peremo, čekajući priznanje, ali priznanja nema.!