Osjećaj kao i svaki drugi…samo što ovaj osjećaj je jedini u kojem osjećamo da ništa ne osjećamo.Pratimo put ..gledamo…ali nažalost ništa ne vidimo..pravimo se da nam nije ništa , a iznutra gorimo…plačemo, ali nitko da nas čuje,,,probavao sam svašta i bio na dosta mjesta ali osjećaji koji me sada razdiru su nešto što je puno veće od onoga što bih mogao izdražati nekada prije…ovo sad je stvarno…bez maski,,,bez ulizivanja…bez dokazivanja…samo stvarna patnja ali najviše iznutra…Stvoritelj ima neki plan, ja ga nevidim , ali znam da je najbolji za mene…ipak znam barem to… i to je ono što me na neki način tjera da budem tih donekle izvana iako je olujno nevrijeme iznutra..tvrđave se ruše …sva uvjerenja padaju i nestaju kao lišće na vjetru,,krikovi koji su trenutno u glavi bili bi neizdrživi bez svakodnevne molitve..koja je u zadnje vrijeme…blago rečeno slaba..!!!..tjeram se da pomislim kako je sve normalno…ali kad pogledam ništa nije tako..znam da je to najbolje za mene , ali nemogu se pomiriti da je ovo za moje dobro,,,a uvjerio sam se mnogo puta da nakon oluje ide lijepo vrijeme…i evo tako nosim se sa stvarnošću koja je nestvarna..koja izgleda kao neki film gdje svi gube nešto i gdje nitko nije sretan..postoje trenuci kad shvaćam ulogu moje trenutne patnje…ali su tako kratki da ih se rijetko sjetim…

ovako to izgleda:

stojim sam negdje u pustoši..tišina je…u daljini čujem glasove koji dolaze prema meni…stoji i dalje i čekam…neznam dali mi je gore čekanje ili neznanje tko i što dolazi.,,ali ipak držim se iza sebe čujem sve one savjete mudrih i umnih…mješaju se sa glasovima koji dolaze…pored mene mašta o novcu i lakom životu..tamo negdje na obali nekog mora u vili u kojoj imam sve što poželim materijano..u izobilju..maštam..sa druge strane…stoji blato  u njemu je zvjerad i neman koju i negledam,,ali ih ipak čujem…žele mi pomoći, jer kažu što prije dođeš lakše ćeš savladati…u najmenju ruku sam zbunjen…stojim i dalje..gledam i slušam, ali ništa nečujem,,,razmišljam ali mi misli odlaze i ne dolaze više… možda bi bilo sve drugačije kakd bih čuo glasove koji dolaze o čemu pričaju, ali nečujem…slike stvarnih ljudi nestjaju…brišu se…na trenutak mi se plače, ali suze neidu…stoje,,,..čekaju…peku, ali neidu,,..osjećaju ih tjeraju do granice boli , ali sve znanje od mudrih i umnih im neda da idu van,,,da čiste…da odnose…tresem se , ali ne od hladnoće nego od nemoći koja vlada u meni..razdire me moja nemoć koje se okrenula protiv mene…u trenu kao da čujem jasnije glasove koji dolaze, ali ove nemani ih tjeraju od mene…još je tu na MILIONE..stvari koje me muče..koje vidim da mi izmiču i odlaze u nepovrat…kajem se , ali bi bilo lakše pokazati suzama moje raskajanje…ali neide…stoje i dalje..šum je ogroma…vjetar je čudan …vrijeme se mjenja…tlo se raspada…sva saznanja o meni kao dobrome nestaju odnosno pokazuju se kao lažne slike…mojim venama se krv lagano pretvara u bolnu tkućinu…stojim i čekam…sve me boli iako izvana ništa se nevidi…kada bih pokaušao objasniti stanje..nebih znao..najlakše bih rekao …ZBUNJENOST….

Svi smo mi ponekad zbunjeni i tražimo neke odgovore koji bi nas mogli ispuniti..tražeći oko sebe nevidimo bit problema koji se nalazi negdje u nama…mi smo krhki..i iz te slabosti nismo u mogućnosti pravilno rasuđivati i donosti potrebne odluke..koje bi nam mogle promjeniti naše stanje….stanje je odraz naših odluka i prenosi se na sgve oko nas…tako kad smo tužni onda oko nas bude dosta zabrinutih i tužnih i naprotiv kada smo veseli oko nas počinje+u se ljudi veseliti…pazi zbog toga…jer naše stanje je rezultat naših odluka, odluke stanje naše okoline..i opet sve tako u krug..!
Krug veći ili manji znači da smo uvijek nekad na početku nečega što nas odvodi negdje…a gdje..to je već stvar naših odluka i naše okoline….pa se opet vraćamo i počinjemo da pokušavamo da budemo ono što nismo, jer nam je tako ponekad lakše..možda i je, ali dali je to pravilno, to je već pitanje,…

Dobro je ako si možemo često postavljati pitanja paralelno ista koja upućujemo našem Spasitelju i OCU, jer ponekad nađemo odgovor na pitanje tek kada ga postavimo, i počnemo sami na njega odgovarati..i otkrijemo kako nas naš razum odvede polagano ponukan OCEM da sami sebi damo ono što smo tražili…!!!

nije uvijek lako za pronaći kvalitetno pitanje, ali je odgovor uvijek bitan…!!

Jednom pišući tekst koji mi je onako dolazio sam po sebi…primjećujem nešto u svojoj blizini…nešto rukom izrađeno…nešto što ima svoju priču….razmišljam….

Ponekad mi ljudi i ja osobno tražimo sreću negdje daleko…tražeći je i dajući joj u tome traženju neki oblik koji bi nama odgovarao kao sreća, ne primjećujemo kako je sreća već pored nas odavno…sreća da imaš nekoga pored sebe kome si ti kao neki uzor u svemu…a ti tražiš nešto što nema uzroka…sreću tražiš…???

poklonjena pažnja jednom običnom cvijetu rukom čovječjom izrađenom…ime mu je ruža..pobuđuje u meni osjećaje koji neprimjećujem svaki dan….ruža je rađena od otpada…ali iz ljubavi i sa idejom….od otpada je i ima ipak neku svoju toplinu…u nju je netko uložio jedan dobar dio svoga vremena…i svojih zapažanja…stvorio je nešto što pobuđuje pitanje…ako dijete može napraviti nešto od smeća i da bude lijepo….kako onda nediviti se tomu djetetu ili čovjeku kojega stvori Bog iz ljubavi….svako od nas je priča za sebe, ali smo svi povezani u ljubavi Božjoj…, pa kako onda ipak mi nedopustimo drugima da naprave nešto lijepo od smeća…možda nas iznenade…

ruže još pričaju o tome kako ih je netko vidjeo još dok su bile smeće…dok su bile u kanti za smeće….i sad su svoj svojoj punini i ljepoti tu na stolu i svjedočekako je ipak moguće biti dobar iimati svoju svrhu…samo ako si stvoren iz ljubavi i sa svrhom

Pa i mi smo stvoreni iz ljubavi, ali jedne puno, puno veće…stvoreni smo sa svrhom ..da drugima i našem Stvoritelji napravimo radost, bez puno dokazivanja da smo nešto drugo, već samo ono što jesmo….ruže stoje i pričaju svoju priču, pa stanimo i mi i ispričajmo svoju priču bez puno nekih očekivanja,ali iskreno i sa pouzdanjem u Gospodina i vjeri u Gospodina…koji nas stvori i koji od nas traži samo da budemo ono za što nas je On stvorio…jer i ove ruže kad bi htjele da budu nešto drugo…nebi mogle…izmjenile bi se i postale ne baš lijepe, jer ih je njihov stvoritelj stvorio onako kako mu se svidi….kao i nas naš Stvoritelj…baš takve kakvi jesmo…i ne trebamo biti netko drugi…već se opustiti i prepustiti onome tko nas stvori baš onakve kakvima nas vidje i prije negoli smo došli ovdje…pokazati svoju svrhu, a to je LJUBAV….prvenstveno prema Stvoritelju i prema stvorenome…baš onakvo kakvo je….

dok pokušavam razmišljati o tome koji je put pravi put….mislim o putu koji sam ja izabrao ili je put koji ja nebih želio…ii je to put kojim bi želio moj stvoritelj da idem…koji put…??’koji cilj…???ako si predočim da se nisam sam stvorio…ako si predočim da si nisam izabrao oca i majku…braću, ..sestre…stričeve,,..ujake..itd ..ako si to predočim onda razmišljam kojim putem…dalje…!!???

…volio bih vidjeti onoga koji nije bio sretan kad je bio u nekom veselom društvu gdje je bilo puno smijeha i puno smiješnih događaja koji su nas na tren izdvojili od svega i zadržali nas u svome okružju….ti trenutci su kao lijek, ali oni netraju vječno, već samo tren

….volio bih vidjeti onoga koji nije bio sretan kad su ga drugi hvalili i govorili o njemu samo lijepe stvari..kad je sve bilo njemu podređeno

…volio bih vidjeti onoga koji je bio tužan u takvim okolnostima kad je sreća u blizini……

…i sad opet znam da poslije svega nas ljudi nenamjerno zbog svojih slabosti rane…jako…ili slabo….isto je u prvom trenu….ranjeni smo, dali ružnom riječju ili djelom ili već nečim drugim….ali rana je tu…znači ranjivi smo..:!!što je i normalo…

I sad opet….stvoreni smo ne svojom voljom, sretni smo ne svojom voljom i ranjeni smo ne svojom voljom….što je naša volja::????…kad je naša volja…????..i gdje je naša volja…???

naša volja je povezana sa našom željom….želja je povezana sa snagom…snaga sa razumom…razum sa dušom….duša sa Gospodinom….i sve kad bi htjeli nebi mogli mi odlučiti nešto i da nakraju bude dobro..jer neznamo što je dobro…za nas………ALIIIiiiii

uvijek ima ALI….ako je naša volja…volja od Gospodina…ako je naša želja Gospodin…ako je naša snaga u Gospodinu…ako nam je Gospodin gospodar razuma…onda je duša mirna i sve ide u pratnji Gospodinovoj….a što ide s njim…ide…iako nekad nevidimo svrhu trena…znamo da je sve u trenu od Gospodina i da sve ide Njemu…pripazimo na svoja djela, jer nas ona odaju ljudima…ne Gospodinu, jer nas ON zna i prije negoli smo postali…ljudi su ti koji nas neznaju, a žele nas upoznati..pa nek nas onda upoznaju odmah i ispočetka da znaju da smo Gospodinovi i Njemu pripadamo, jer tko smo bez Gospodina..??…bez Gospodina smo samo prašina…

BOG NA PRVOM MJESTU I UVIJEK I SVE…….jer šta će mi sve,ako sam bez TEBE…

I evo nas opet na početku svih početaka…danas kao nikad prije svjedoci smo ove zbrke u svijetu…u svijetu gdje vlada nešto što nema veze sa ljubavlju, srećom, ljepotom……a mi evo zatvaran’mo oči…tako jako da nevidimo nikoga i ništa…evo danas kao nikad prije imamo puno toga što nema veze ni sa jednom riječju  koju je izrekao Gospodin,….
sluteći i slušajući ljude…kako govore da :

– ja sam bolji od onih…(oholost..na vrhuncu)
– ja sam to zaslužio i to je moje…(škrtost…u zamahu svih zamaha)
– ja mislim da je on to ukrao….(zavist…u neznanju)
– ja nepijem kao on…ja znam mjeru…(neumjerenost…koliko je više od previše)
– ja sam sebi dovoljan….(srditost…u mome shvaćanju Boga..)
– i evo da ne nabrajam dalje…shvatiti će onaj koji to želi…, a onaj koji neželi…shvatiti…on će osuđivati, shvaćati po svome., živjeti po svome..i opet će se vrtjeti u krugu svome…

Nebih želi nikoga nagovarati ni na što…ali bih volio iznositi svoja iskustva i svoja neznanja…o onome kako sam prije živio, kako sad živim i kako bih volio živjeti u budućnosti….. postoji puno savjetnika…l+koji nas žele savjetovati i govoriti kako što da napravimo…ali dali je to put za nas..?????
Koji je put pravi,,,…???????..neznam….!!!!!!….ali znam da put koji vodi do toga put se sastoji od ovoga : poniznosti velike, želje za upoznavanjem Gospodina, dobre volje, hrabrosti za prihvaćanjem svog bližnjeg u svim prilikama, kratkog jezika, neogovaranja, molitve, žrtve, posta u skrovitosti, darivanja svega onoga što imaš…prvo ljubav, i opet poniznosti još veće, ……i kad kreneš ovim putem, onda dolaziš do puta na kojem vidiš dali nešto je ili nije za tebe, jer kako nekom pričati o  dobroti Božjoj, a prolaziti pored potrebitih kao da ih nema, “VJERA BEZ DJELA JE MRTVA”, …!!!

Kome treba pomoć…SVIMA…

…gdje počinje kraj….počinje na početku odnosno prvi puta kad sagriješimo svjesno…tu je naš kraj..,tu je njegov početak…sve ono kad bi giješili u nekom svome svijetu neznanja..je oprostivo i lako izbrisivo…a kad nam savjest pokaže kako griješimo..odmah i bez puno pitanja treba krenuti u promjenu pravca…jer svaki put nije lako promjeniti svoj pravac…teško je ali nije neizvedivo..

ako smo svijesni da griješimo i to čak radimo onako kao iz zadovoljstva…jaoj se na nama…tu nema kraja našem očaju na kraju vremena…
ako bi sada promatrali kao da smo mi posebni i dosta sveti i kako negriješimo..onda ćemo krenuti sa laganim pitanjima o toj postojanosti i nepogršivosti…..:
-ako ja vjerujem i ako sam kršćanin i tako se zovem…
—-kad sam bio zadnji puta na raspolaganju nekoj starijoj osobi u svojoj blizini…?…kad sam bio prema svojoj djeci razborit..?…kad sam prema svome supružniku napravio sve ono što sam obećao na vjenčanju..?…kad sam prema svojoj djevojci se ophodio kao prema svojoj budućoj ženi…?…kad sam bio zadnji put na Svetoj Misi…???…kad sam zadnji put molio bez da sam nabrajao molitve samo da ih bude što više…????…kad sam se ispovjedio..???…kad nisam komentirao svoga svećenika…???….kad nisam prošao pored nekoga koga nisam želio pozdraviti jer sam bolji od njega…???…kad sam bio sudjelovao u nekom ogovaranju..??….kad sam zadnji put proveo dan da nisam ništa opsovao…niti jednu psovku..??…kad je bilo to kad nisam imao pokvarene misli…o svome bližnjem..??…kad sam učinio ono što sam mogao…???…kad sam rekao djeci da trebaju ići zajedno sa nama u crkvu..???…kad je bilo zadnji put kad sam svome supružniku napravio barem jednu malu lijepu stvar..koju bih volio da i on meni napravi..???kad je to sve bilo…???propitajmo se..!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!..i onda se nazovimo KATOLICIMA……………………….!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!????????????????????????????

I ima toga puno i još više od toga…Isus svojim utjelovljenjem i rođenjem nije želio pokazati kako je on moćan..nego je došao među nas da nam pokaže koliko nas volio i ljubi….i mi smo ga razapeli…ni manje ni više…prvo na sve moguće načine ponizili i onda ubili okrutnom smrću….i ON nam OPROSTIO sve to….i znam da će mnogi reći da su to napravili tamo neki ljudi….ali pitajmo se opet po barem jednom pitanju…a koga ja to ponižavam ili već nešto drugo…ako smo svi stvoreni na sliku Božju…kome onda ja to radim….DANAS,,,…!!??…znam…i osjećam da sve što radimo radimo NJEMU…..a i ON je to rekao “SVE ŠTO UČINISTE I JEDNOM OD OVE MOJE NAJMANJE BRAĆE , MENI UČINISTE”….tko će dobiti odlikovanje i od koga…propitajte se ..opet i …opet…i neka vam nebude teško…OPET…, sve dok vam ne bude jasno………..tko tu koga ponižava i razapinje danas…

GOSPODINE ISUSE NEK TVOJA LJUBAV I DOBROTA OČISTI MOJE SRCE, DUŠU,TIJELO,UM I RAZUM I NASTANI SE U MENI…HVALA TI..!

Što je to odlučnost…???…dali je to kad sam odlučan u nečem…???..ili kad sam odlučio nešto..ili kad su drugi odlučili umjesto mene..??…ili je to nešto što nas može koštati…??..

odlučnost je jedan osjećaj koji dolazi ili nedolazi bolje rečeno sam po sebi…netko nas ponekad pokrene da odlučimo…kao naprimjer kad vidimo kako je naš otac udario majku..pa poneseni njenom tugom i nesrećeom odlučimo da mi to nećemo nikad raditi…nekome….ili je to kad vidimo kako ima djece i odraslih koji trebaju tuđu pomoć da bi obavljali stvari koje mi radimo bez znanja o n jima..pranje nogu recim navečer…pa onda odlučimo kako ćemo gospodinu zahvaljivati i biti sretni na daru…kojem daru…dali smo stvarni nešto odlučili to tek pokazuju kušnje..svakodnevne…male i velike i srednje…sve su kušnje…

Ponekad odlučimo recimo ići svake nedjelje na svetu misu..i tako idemo svake nedjelje na svetu  misu, ali oni koji neidu kao mi…počnu nam se kao malo rugati i ako nismo stvarno to odlučili odnosno ako nismo našli pravi razlog za odluku onda ona polako se gasi i prestaje naša želja za provedbom…ali naći pravi razlog u ovome zbunjujućem svijetu je stvar odlučnosti…..to je odlučnost..kada svaki dan kad ustanem pomislim sa zahvalom prema gospodinu Bogu koji mi dade još jedan dan na raspolaganje….mogu raditi što god odlučim…ali ako odlučim da ću sve činiti da Njega slušam i usrećim….e onda ništa nije teško…jer ponekad se treba pitati …kako sam danas zahvalio Onome koji sve stvori, koji svim upravlja, koji sve zna…kako sam Mu zahvalio

ako Mu želim zahvaliti onda ću za svaku svoju odluku staviti Njegovu sreću…uvijek će biti ON u pozadini odluke…a ne moji prohtjevi ili želja z adokazivanje nekome drugome….ON je jedini koji nas nikad ne zaboravi….odluka da nas drži živima je u Njegovoj dobroti …ne u našoj nekoj posebnoj zasluzi,,…nego po Njegovoj dobroti….ON je dosljedan….kako da opišem NJEGA,……ON JE : nezamisliv, neuhvatljiv, nesebičan, odlučan, brz, dobar, moćan, hrabar, velik, jak, čudotvoran, blag, tih, pouzdan, miran, čudesan, istina, svjetlost, sjaj, bogat, siromašan, žedan, željan, gladan, strpljiv, čestit, čist, milosrdan, …ON je još puno toga, ali i kad bih sve napisao bile bi to samo ovozemaljske riječi koje nemogu Njega opisati…ON je neopisiv…ON se osjeća….unutra…nemoguće GA je opisati ničime doli ljubavi prema Njemu i drugima u tome leži naša odlučnost…pronaći pravu riječ koja bi ga barem malo opisala ili pojasnila Njega…ja je još uvijek tražim i odlučan sam u tome da neću prestati je tražiti……odlušnost neka me prati putem i neda mi trena pokolebljivosti u traženju opisa ili riječi….

GOSPODINE, MILOST UDIJELI SVOME DJETETU KOJE TE TRAŽI. DA OSJETI TVOJU BLIZINU I DA ODLUČI OSTATI U NJOJ U SVE DANE ŽIVOTA SVOGA . AMEN.

Tokom razmišljanja o Isusovu rođenju ovdje na zemlji…svi smo pozvani da osjetimo to na način kao da smo dio toga jer jesmo….kad su pastiri čuli za Isusovo rođenje u Betlehemu…počeli su nagovarati jedni druge da od tamo i da vide i uvjere su u ono što su čuli od anđela koji ima se ukazao…i kad su krenuli putem su razgovarali jjer iako su vidjeli svojim očima anđela i čuli svojim ušima …što je rekao..pitali su se kakav je Gospodin…kako je to moguće..postavljali su si razna pitanja….ali kad su došli na mjesto gdje se to sve dogodilo i vidjeli da je sve onako kako im anđeo reče počeli su hvaliti Gospodina i pričati svima o onome što su čuli od anđela…iznenadio ih je Isus koji je došao kod nas i izgledao je poput nas…i to im je bilo nešto što ih je učinilo drugačijima pri povratku na svoja dosadašnja prebivališta….otišli su drugačiji….

I mi smo pozvani da dopustimo Isusu da se rodi….ali u nama…i da mu damo prostora u svome životu…da ga upoznamo….da svjedočimo ono što smo čuli od Njega…da iako nekad sumnjičavi budemo svjesni Njegove volje i Ljubavi koju nam je iskazao kad se rodio i nama…i pozvao nas k sebi…

…..kad postanemo svjesni što je On učinio za nas i kad postanemo stvarno svjesni svoje grešnosti…pitati ćemo se čime smo mi to zaslužili..???…i ako Mu damo prostora On će nam pokazati kako dalje sa Njim….i kako koristiti Njegovu ljubav i zaštitu u svim vremenima koja dolaze i sve životne krize…

On se želio roditi daleko od svoga doma i bez puno buke i vike…u tišini jedne prohladne noći..negdje na osami izvan svih onih zemaljskih znamenitosti….pokazujući tko mu je bitan…MI….smo MU bitni….izato se i rodio….i želi se roditi u svima nama…da nam pomogne u našim svakodnevnim problemima….AMEN