Nastavak…
Priređuje se veliki događaj…rođendan od našeg Spasitelja…svi su pozvani samo Slavljenik nije…možda je malo čudno, ali je ipak tako…!
Okitili smo svoje domove, uredili ih….sve je tako lijepo…izvana…!
– pripremili smo novo rođendansko ruho, ali Slavljenik nije pozvan
– kupili smo puno pića i hrane tako ukusne, ali Slavljenik nije pozvan..!
– upalili smo puno svjetlećih objekata, ali Slavljenik nije pozvan..!
– pozvali smo puno uzvanika, želim samo najbolje, ali Slavljenik nije pozvan..!
– očistili smo sve dijelove svojih domova, ali Slavljenik nije pozvan..!
– pozvali smo najbolje svirače i zabavljače, ali Slavljenik nije pozvan..!
– uredili smo i svoj izgled izvana, ali Slavljenik nije pozvan..!
– trudimo se da bude sve na nivo, da se “priča”, ali Slavljenik nije pozvan..!
– želimo sve zadivi, da nam zavide, ali Slavljenik nije pozvan..!
– čak smo i sebe uspjeli prevariti, ali Slavljenik nije pozvan..!

U tuzi i nevjeri promatram Slavljenika, koji se ipak raduje da će možda nekad …ako nije već u ovih 2000 godina…da će MOŽDA nekad u budućnosti biti pozvan na svoj rođendan…!
Pitajmo se sada svi, a gdje nam je danas SLAVLJENIK..!???????

Ovih dana pred rođenje Gospodinovo….zapitah se malo…Kako je to bilo onda..!’
Dali bi bi danas bilo drugačije..!?
Onih dana kad se Marija trebala poroditi, obilazili su ona i Josip mnogo domova da ih netko primi, ali bijahu nepoželjni..bili su možda pomalo čudni…tražiti da ih netko primi u toplinu svoga doma …u “mirnoću” svojih navika…u svoju odaju, gdje samo oni mogu biti…pomalo čudno od Marije I Josipa—pitam se dali bi danas bilo drugačije…!?
Dali bi danas ja i ti ustupili tako nekome svoj dom…!?
Tražio je Josip i kucao u nadi da će naći za Mariju i Isusa nekakav “dom” dostojan njihove malenosti…i danas traže odnosno traži Josip od nas da se probudimo i pogledamo što to oni nama nude…nekako mi se čini da smo jako lijepo uredili svoj dom i pripremili puno toga, ali za koga…!?…kome bi ustupili dio svog doma, dio svoje tišine…puno smo svjetala upalili i čini se kao da smo ostavili trag odnosno obasjali put ka svome domu, ali za koga..:!?

U ono vrijeme nije bilo toliko “lampica” za nečiji rođendan, za radost nečijeg dolaska, jedina “lampica” bio je Josip koji je išao u nadi da će naći, ali nije našao—pitam se dali bi danas našao da dođe kod mene i tebe…!?
Pitam se s pravom …tko je toliko dostojan da mu ja ustupim dio svoga doma…ipak je to moj dom, moj “mir”…moja navika…moj “nešto”…!
Josip je bio skroman…tražio je malo mjesta za Mariju, ali nije našao nigdje, pitam se adali bi danas bilo drugačije..!
Danas bi bilo možda još i gore…jer smo mi danas spremni na prokazivanje, spremni smo na osudu, spremni na tužbu, spremni na sve samo da bi nam bilo ugodno…
I tako nakon nekoliko dana obilaženja, traženja, moljenja i mnogo poniženja…ostao je Josip u čudu gledajući na sva ta toliko vrata koja su ostala zatvorena, jer nije bilo mjesta…pitam se kako bi bilo danas,,,sad …!? Možda još i gore.!
Teško je bilo biti Josip onda…teško je bilo puno toga znati, a ne moći reći, jer nitko neće da posluša, svi su bili zauzeti….!

Danas znam da bi bilo “drugačije”:
– svi bi rado učinili uslugu nekome za koga znaju sigurno da im ne može vratiti
– svi bi rado ustupili svoj dom nekome tko nema svoj dom
– svi bi rado dali svoj obrok kojeg su pripremali danima nekome tko nema ništa
. svi bi rado svaki dan ustajali rano i išli od svoje kuće da vide gdje je taj čovjek koji traži
– svi bi rado uredili svoje domove i zvali trudnu mladu djevojku na zajednički obrok
– svi bi rado upalili mnogo lampica da nepoznati gosti mogu doći po mraku
– svi bi rado puno toga podijelili sa ljudima koji su bili vidno u potrebi
– svi bi rado puno toga napravili…
ipak se nadam, jer onda ljudi nisu znali da im na njihova vrata dolazi netko tko je za njih spreman učiniti sve…danas znaju, čuli su već mnogo puta da je Isus tu…da dolazi svaki tren, zato i je sve tako svečano….!!!…ili mi se samo čini…!?

Današnji svijet nam puno puta pušta svoju glazbu u raznim oblicima…priča nam kako smo sami dovoljno moćni i da nam ne treba Bog. Govori da sami odlučimo o svemu da sami donosimo odluke dali ćemo ili nećemo…pa tako možemo sami odabrati uz njegovu glazbu ,mislim od ovoga svijeta glazbu, kako i gdje po njihovima pravilima i pravima napraviti nešto
Možemo odabrati dali ćemo ubiti nerođeno dijete Božje ili ne
Možemo odabrati , naravno uz glazbu odobravanja, i kako je normalno da dijete ima dvojicu tata ili mama…
Možemo odabrati tko treba živjeti i kako
Možemo odabrati puno toga što će nas na kraju odvojiti od našeg JEDINOG OCA, i odvesti na put i mjesto na kojem ne želimo biti odnosno nismo za to stvoreni..!

Staviti slušalice znači…..
-začepiti uši da bi čuli…znači zatvoriti uši od ovozemaljskih prividnih stvari i otvoriti se Riječi Božjoj da bi je shvatili i drugima prenijeli onakvu kakva je
-zatvoriti oči da bi vidjeli….znači ne gledati ovozemaljsku korist koja je nebitna, nego težiti svojim djelima za korist na nebu
-zatvoriti usta da bi govorili….znači, ne hvaliti se drugima kako smo mi najbolji, nego svojim djelima i radom pokazati sebi i svima da smo ono što Bog od nas traži
-zatvoriti želje da bi dobili ono što nam stvarno treba…znači, isključiti sve ono što bi nas moglo navezati na nešto što nije dar od Boga
-zatvoriti sve one misli da bi mogli pravilno misliti…znači, isključiti sebe iz svih odluka koje su nam potrebne za život i pustiti Bogu da nam da ono što nam je stvarno potrebno da bi imali život vječni u Kraljevstvu Nebeskom..!

Sve to ne znači da je to lako…ne znači da će biti sve kao “podmazano”….ne znači da ćemo proći bez osuda i poruga…ne znači da će nas razumjeti…ne znači da će nam pomagati naši najbliži….ne znači puno toga što bi nama odgovaralo, ali Božja Ljubav je velika i daje da budemo taman onakvi kakve nas je ON zamislio i stvorio..!

Svaki dan dok radimo, družimo se, molimo se, radimo ono što nas naša volja traži, nismo ni svjesni toga svega što nas okružuje , a da mi od toga ništa ne možemo promijeniti niti možemo bilo kako doprinijeti…
Recimo…sunce će izaći ili se pojaviti bez obzira koliko mi imamo vremena da to shvatimo…ono će svaki dan odnosno svako jutro biti tamo gdje treba biti…
Možda toga nismo niti svjesni da svaki dan ima svoj završetak i početak nečeg novog..
svaki dan bez obzira što radili…udišemo i dišemo zrak ili kisik kojeg mi ne možemo niti znamo proizvesti, znamo sve o kisiku i od čega je sastavljen i napravljen i čemu služi i kako doprinosi svemu na zemlji i oko nje, ali nismo svjesni da mi taj kisik dobivamo besplatno i bez ikakvih ostalih naknada….čak štoviše…znamo se ljutiti i biti jako čudni, a da ni sami ne znamo zašto…!
I tako nam vrijeme odlazi i prolazi dok mi maštamo o mnogo čemu što nam je nebitno u životu…a puno toga što imamo, puno toga što nas okružuje dobili smo bez naših zasluga, bez naših zalaganja, .nego isključivo zbog ljubavi koje nismo niti svjesni niti smo je bilo čime zaslužili…
Zato bi bilo dobro shvatiti da smo tu gdje jesmo isključivo zbog Ljubavi koju nismo zaslužili..!
Ali imamo svaki tren priliku na mnogo načina zahvaliti za sve što imamo, bez obzira koliko smo mi s tim zadovoljni, ali je to ipak sve kod nas samo privremeno i prolazno…
Hvala ti Bože na svakom trenu i svakom poklonu kojim me obasipaš, pomozi mi da shvatim svoju grešnost i prolaznost na ovome svijetu…!
Pomozi mi da budem svjestan tvoje blizine i Ljubavi..!

Kada bi mogli na tren izaći iz ovozemaljske buke i čuti i vidjeti ono što nas okružuje…!
Sama pomisao na to već mi nekako govori da bi to bio najljepši događaj u našim životima…kad bi mogli na tren čuti onaj jedan livadski cvijet kako raste…čuti njegove želje kako nam želi ugoditi…on mali cvijetak…poslan od našeg Jedinog i Stalnog…koji nam želi samo ono najbolje dati…Kad bi mogli čuti njegove napore da iz umorne zemlje izvuče još malo onog njenog sjaja da nam pošalje najljepše boje i mirise na naša osjetila da osjetimo u njima prisutnost Njegovu….Njegovu brigu za tako malim…a tako lijepim detaljima i to samo za nas…
O kad bi mogli na tren izaći iz sebe sami i vidjeti se kroz oči Njegove…vidjeli bi da smo mu jako bitni…i da na kraju svakog dana od nas tako lijepih, očekuje zrno zahvale, zrno zadovoljstva….oooo dali ih dobije…pitajmo se..!
O kad bi mogli na tren čuti zvuk tišine u kojoj je najčišći glas ohrabrenja i želje da uspijemo..!
O kad bi mogli ugasiti buku ovozemaljsku i čuti zvuk lista koji se njiše na laganom povjetarcu i koji pjeva hvalu Njemu…kad bi čuli te melodije kakve jesu i kakve trebaju biti…nikad više se nebi zatvarali u ovozemaljsku buku, ispraznosti koja vodi iscrpljenosti… ooo kada bi mogli
O kada bi mogli svoj jezik barem na tren zavezati i poslušati onaj slatki mali glas koji nam govori iz same naše nutrine…koji govori probrane Riječi Njegove…često smo zauzeti nebitnim i nevažnim da bi ga barem malo ukrotili da čujemo ono najbitnije u tišini svojih misli i molitvi …u svom predanju
O kada bi mogli se u potpunosti predati Njemu da nas obraduje sa svim tim svojim željama da nam pokaže kako smo mu bitni…kako Mu je stalo da nas …da ne patimo, već da uživajući u tim “sitnim poklončićima” postanemo svjesni Njegove blizine i brige o nama..!
O kada bi mogli barem malo stati na svojim srljanjima u ispraznosti…vrteći se stalno u krug u svojim beznačajnim željama za onim što nas ispunja samo kratko i površno..pa da zastanemo kraj onog malog cvjetića i u njemu vidimo Njega i Njegovu želju da nam podari ono za što nas je stvorio, a to je Vječnost s Njim, u Njemu i po Njemu…..!
O kako bi bilo kad bi…..!

Tren je dovoljan da shvatimo najveće i najbolje stvari koje imamo..!
Ljubav je….
Neusporediva
Nemjerljiva
Neobjašnjiva
Neistraživa….jednom riječju nevjerojatna…!
Kad smo bili još na početku naše priče koja nam je darovana da je sami skrojimo po našim nadanjima u suradnji s Bogom….i da sami zapišemo najbolje trenutke u našem životu…da po ljubavi darovanoj budemo sama djeca ljubavi…
kroz saznanja, nebitna…izgubismo kompas…izgubismo ono najbitnije, jer nas prevari otac prevare…onog trena kad htjedosmo vidjeti sve od jednom…baš tad smo se izgubili, jer u nevjerici odosmo podalje od bitnog..!
Bog nas stvori na svoju sliku i dade nam izbor slobodan da izaberemo što mislimo da je dobro…ono što mislimo to nas izgrađuje i čini tako posebnim u cijelom poznatom i nepoznatom nam susjedstvu…!
Svijet nam darova sliku da nije dobro biti dobar
Svijet nam pokloni izbor i mogućnosti za onim nebitnim
Svijet nam izabra “suce” i odredi neka nova pravila…
Svijet nam ukrade ono najbolje što dobismo…vrijeme, vrijeme za Boga…
Svijet nam učini još mnogo toga da nas dobro uvjeri i ohrabri u ono nebitno…
Ljubav je oprečna svemu onomu što nas svijet uči…Ljubav je jača od svega nama znanog i poznatog…Ljubav ruši sve zidove koji nas dijele od Onog Koji Je…
Ljubav uvijek stoji sama bez obzira što je nasuprot Nje…Ljubav je takva, neobjašnjiva..!
Kroz nama znanu povijest, na malo mjesta se spominje Ljubav, uvijek neke teške, nebitne teme i teze…kradljivice vremena u Ljubavi….jako dobro zna svijet sakriti ono što Ljubav želi pokazati…!

Ljubav čini razliku…daje da svako jutro sunce opet dođe, da navijesti zora svog pomoćnika…!
Ljubav čini razliku onoliko koliko joj se prepustimo, onoliko koliko joj vjerujemo, onoliko koliko ju želimo….Sve oko nas je stvoreno iz Ljubavi i po Ljubavi…sve dođe po Njoj..
Čovjek koliko god se opirao i stavljao maske, bježao, uvijek ostane tih pred Ljubavi kada je upozna, jer Ljubav je takva…nevjerojatna…!
Ljubav je Bog….i Bog je Ljubav…! AMEN.!

Sjećam se tog dana kad smo Isusa razapeli.!
Bio je to u početku lijep dan…pomalo bez puno nekih osjećaja…lagan kao povjetarac.!
Tokom jutra dok su još svi spavali i sanjali svoje snove o svojim svakodnevnim poslovima, željama, nadanjima…i svemu ostalom što veseli nas u našim uskovidnim poljima, pojedincima pade na pamet ono o čemu sanjaju danima….pade im na pamet da maknu ono što im ne odgovara u njihovim putovanjima ovozemaljskim putevima…
TREBA MAKNUTI ISUSA….!
Pojedinci se udružiše i skovaše plan…ajmo polako maknuti ono što nam smeta…jer ipak mi sami želimo sebi ono najbolje za nas…novac, moć, putovanja u nigdje, bludnost, uglavnom površna zadovoljstva… . Kovanjem planova tako napraviše predodžbu i drugima da je bolje maknuti ono što nam se ispriječilo u našim mutnim nadanjima i željama…!
Kovali su plan i sve se više dopadao onima koji su mislili kao i oni…
Nakon jutra nastavi se tako lijep dan…milina…idemo maknuti sve ono što nas sprječava da uživamo u danu…! plan napravljen pa skoro savršen…bilo je tu i ljudi koji su ga dobro poznavali, ali nekako im se želja za nečim “drugim” povećala, jer su ovi jako dobro znali zavesti i prikazati stvari jako lijepim i zamamnim za oko…priključilo se nas sve više…sad već horda, koja traži svoja prava….svoje nešto…
Sve to je bilo dobro i pomno isplanirano…i odvilo se jako brzo….u tren…..
ISUS NA KRIŽU…razapet između mnogo toga….!!!
Pomno gledam taj događaj…u tom trenu vidjeh nas ljude…možda bolje reći ili ne reći kakvi smo bili u tom trenu, svi okupirani svojim nekakvim idejama, obećanjima, nadanjima, željama, obvezama, poslom…svi smo stojali i samo gledali…NJEGA….bez ikakve krivnje razapeta zbog nas, za nas…!

Muka me obuze kad sam vidio što smo napravili, i kako smo to tako lagano opravdavali sa mnogo riječi koje su slične…praznini..ničemu…gledam sliku, tren……..
Nebo iznad ISUSA ispunjeno anđelima, arkanđelima…nema im broja…čekaju da čuju zov Onoga koji je između nas i njih, ali on ih zamoljavaše, teškim i ranjenim glasom…Nemojte…nemojte, ne znaju što čine…pa kolika Ljubav treba za to…pod Nogama mu mi ljudi svi u blatu svojih grijeha likujemo kako je tako najbolje…blatni i smrdljivi..čekamo smrt Njegovu, pa da dalje nastavimo…!

Gledam dalje…naša buka u huka za “pravdom” bijaše sve veća i veća…!
Anđela se povećao broj za 10 puta…i čekaju da čuju slovo, riječ, nešto da nas sve zbrišu u jednoj jedinoj sekundi…sve do jednoga….ali sve što su čuli bila je molitva za nas i želja da nas obrane od nas samih…! PUT, ISTINA I ŽIVOT, moli za nas koji smo to napravili….!!..mnogo za razmišljanje..!

Desi se ono najgore…ISUS ispusti dah ovozemaljski….!!
Nama koji smo to snivali od jutra, evo dođe…to što htjedosmo…oslobodio nam se put za naše ovozemaljske želje…nema GA više, ostali smo samo mi u onom istom blatu i borbi sa samima sobom, bez pobjednika, samo gubitnici..!
Stoji Križ, stoje Anđeli, gleda Pradavni…!
sve riječi sada su suvišne, ali ostaje osjećaj i pitanje…tko je tu bitku dobio i za koga…!

-Bože Dobri Oče, hvala ti na svim darovima kojima me darivaš svaki dan. Molim te da mi oprostiš za sve one za koje ti nisam zahvalan. Pomozi mi da živim u tvom svjetlu i radosti.!
-Isuse Kriste, neka tvoja Ljubav i Dobrota očisti moje srce, dušu, tijelo, um i razum i neka se nastani se u njima, ali po tvojoj Dobroti i Ljubavi, ne po mojim zaslugama.!
-Duše Sveti, svojom me snagom zaštiti, prati i upravljaj na putevima pravde, ljubavi, mira i istine. Ispuni me darovima svoje ljubavi da mogu hoditi stazama pravde, ljubavi, mira i istine.!
-Anđele Čuvaru, ti koji gledaš Lice Boga Živoga i lice moje, posveti me po Licu Gospodinovu, snage mi daj da budem bolji. Mačem svojim zaštitnim izreži sve okove koji me drže u blatu grijeha ovozemaljskih. Pomozi mi da izađem iz tog blata, da operem svoje haljine i dovedi me pred lice Gospodinovo i pomozi mi da me prepozna kao svoga,!
-Marijo Majko i sveti Josipe, svojom roditeljskom ljubavi zaštite i moju obitelj, te nam pomozite da svi zajedno hodimo stazama pravde, ljubavi, mira i istine.!

Onog trena kad smo postali ono što smo odabrali…dali smo bili sretni..!??
Pitanje za sve..!…lako je pitanje, ali je odgovor mučan, malo i bučan..! Tragedije životne i putevi koji nam se nekad nametnu odrede jedan dio puta kojeg pređemo ili prođemo, ali opet je jedan dio do nas…odnosno …kako smo se postavili u tom trenu ili vremenu..!
Život i njegovi putevi pred nas stavljaju odabire i to nas određuje… Nije pitanje koliko je veličina toga što je pred nama, nego kako smo mi se ponijeli prema tome…Dali smo samo gledali i govorili da mi za to nismo krivi ili da nas se to ne tiče….ILI..smo dali sve što smo mogli u tome trenu i onako kako smo znali..:!
Postoje razni trenutci kada smo samo gledali sa strane na ono što se zbiva…ti trenutci su nas odredili možda dobro možda loše…sami trebamo o tome razmisliti, ali ne iz naše perspektive , nego iz perspektive onoga kojemu se to nešto događalo….što je on očekivao od nas i koliko…

Primjer: (pročitao sam negdje o tome..!)
Zapalila se štala nekome seljaku…dva goluba sa strane na jednom drvetu gledali što se zbiva…jedan od njih vidjevši da nema nikoga da pomogne gasiti požar, odleti od obližnjeg jezera uzme vode u kljun i baci na vatru…drugi, dok je gledao što taj golub radi…sa podsmijehom reče: pa što ti možeš s par kapi tolikoj vatri…!
Odgovori mu golub: možda ništa, ali je to sve što ja mogu napraviti..!

Naše nedaće u životu su prilika da dokažemo kako, kada i koliko smo spremni napraviti za nekoga i za sebe..! Prilika je svaki dan da budemo oni koji će dati sve od sebe da nešto bude malo bolje ili malo manje loše…do nas je…nije do drugih..!

Kuda ćemo kad se zasljepimo…na koju stranu svijeta i kome..!?
Pitali su slijepca da ih vodi i došli su tamo gdje su htjeli.!