Cijeli naš vijek ovozemaljski je prožet nekim pronalascima, gubitcima…
Postoje dani kad imamo dosta toga i gledamo i čekamo da da bude još bolje ili nešto nama bitno…
Takav je jedan slučaj bio i u našoj povijesti, osobi koja je puno toga znala i imala, ali nekako užurbanost i potreba tadašnjeg vremena ju je izmorila…Naime, svima nama se to događa, ali nismo toga svjesni, tražimo nešto na mjestima gdje to nije…
Nekad davno kad su Isus, Marija i Josip išli u Jeruzalem da “obave” što je bilo zakonom propisano, da ispoštuju sve ono što se od njih tražilo u to vrijeme…desilo se baš to…
Nakon što su sve to nešto napravili, krenuli su kući…kao i obično, ali ovog puta zbog nekih nama ne znanih razloga su se previše prepustili masi i gomili koja je krenula nekuda…kući valjda, pa su tako izgubili Isusa iz svog kruga….”mislili” su da je i on krenuo kući s njihovim bližnjima ili daljnjim rođacima. Pa su tako prešli dosta puta svog putovanja u uvjerenju da je Isus “tamo negdje”, ali to nije bilo tako….Oni su krenuli ga tražiti i nije ga bilo na mjestima za koje su mislili da je tamo….i onda nakon potrage…tjeskoba, strah, čuđenje i još dosta osjećaja na tragu beznađa…odlučiše se u svojoj muci vratiti odakle su krenuli, od onog zadnjeg trena kad su ga “vidjeli”….Žurno…nazad…u panici traže…
Čak i u ovim riječima i mislim se ne može do kraja prikazati Marijina briga i žalost…nema tih riječi za opisati takvo nešto…plač, muka, gorko, svi nepoželjni okusi i osjećaji…!
Kad su u toj “agoniji” došli nazad do točke posljednjeg susreta, tražeći uokolo …nađoše Ga..! U brizi i tuzi…zasja pogled oka Marijina…i pitanje koje je čula…
“Zašto ste me tražili niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega” …!???
Možemo se samo zamisliti kako je bilo Mariji u tom trenu..!???
Tako je i danas među nama…putujemo u nekoj svojoj komociji i mislimo da je Isus tu negdje, da je On tamo gdje mi mislimo da bi trebao da bude, da je ON dužan se uklopiti u naše okvire…putujemo u takvom okruženju svijetla lažnog i tražimo Ga na krivim mjestima…
U tom bunilu vjerujemo svemu i svačemu, klanjamo se svemu i svačemu….!
I nama je potrebno isto što i Mariji…da se vratimo na zadnje mjesto gdje nas je držao za ruku….taman to bilo i krštenje naše ili bilo koji drugi događaj našeg posljednjeg susreta s Isusom…bez obzira koliko se budemo morali “unazaditi”, odnosno vratiti, nemojmo se bojati, jer susret i boravak s Kristom je nešto najljepše što možemo imati u životu…!!
Na tom mjestu nema više..tuge, žalosti, bola, i svih onih teški osjećaja beznađa, već samo:
Ljubav, Mir, Radost, Blagost, Veselje….pa gdje ćeš ljepše od toga…!
Ne boj se “unazaditi” zbog Isusa…!!!!!!!!!!!! AMEN.
