Ovih dana nas je potreslo…sve…neke više, a neke manje ..možda.!
Prije dva dana..nastavak na sve ovo od ove godine…počelo je tlo da se trese opet…svi su bili zabrinuti ili nisu …nije bilo baš definirano…jučer 29.12.2020. desilo se nešto što me na prvi pogleda malo više protreslo… ali sve to je počelo…i zamišljeno je do samo savršenosti…kako…??…pa ovako..!
Do jučer je bilo sve uobičajeno..svi su bili u svojoj zoni komfora, svi su gledali svoja posla..počevši od vladajućih..do ovih što žele da vladaju našim umom…preko ovih što nameću svoja razmišljanja…do onih (nas) koje nije briga..!
Desio se potres …jak…sve je stalo…naizgled…!
I onda buuuum….cijela Hrvatska, svi narodi, svi oni kojima je bilo ili je bilo malo manje stalo su se udružili i vrlo kratkom vremenu, napravili toliku pomutnju na društvenim mrežama, svima onima koji su mislili da nas mogu odvojiti jedne od drugih…
Sada stojim i gledam i pomalo sa suzama izmješanim od tuge i veselja…jer je to ipak sve tako i zamišljeno:
Svi koji su mogli pomoći jedni drugima su pomogli na sve moguće načine do te mjere da graniči s nadnaravnim, od svih strana stiže pomoć u svim mogućim oblicima, na nemoguće načine. na sve ono koje graniči s nečim što ni sam ne mogu objasniti.!
Svi su stali jedni uz druge…mi Hrvati…mi malo manje Hrvati…mi koji ni nismo Hrvati, zar je u ovom trenu to uopće kome bitno….sve ovo gledajući…imam svoj neki “čudan” zaključak…!
A to je ovo: Bog, dobri otac, preko nas želi pokazati “onima” drugima da smo mi njegovo najveće oružje, da smo mi kad nas nešto napadne spremni sve učiniti i pomoći bez ustupka.
Želi da pokaže da se s nama mogu igrati do jedne granice i kada je prijeđu shvate da mi Hrvati imamo nešto što se zove Ljubav u kojoj smo okupani od našeg krštenja, u kojoj smo odrasli i nitko i ništa nam ne može oduzeti to naše zajedništvo….I svi oni koji nas žele rastaviti na mnoge načine, bit će jako iznenađeni kad vide što smo spremni napraviti za sve ono u što vjerujemo…bolje im je da ostanu…tamo gdje već jesu ..!
Nisam fanatik, možda i jesam ne znam, ali ovo mi je jako slično mnogim stvarima koje su se desile u prošlosti iz kojih smo izašli kao pobjednici, sa vjerom i molitvom, protiv toga nitko nikad nije pobijedio.:!
Evo sad je najbitnije ono što nije bilo bitno…čovjek, a ne materijalne stvari..!
(toliko toga u meni vrije, ali to ne mogu izbaciti, jer bi ovaj tekst bio beskonačan.!)
Samo mogu reći…Bogu hvala, na svemu..!
Category Archives: Priče
Po šutnji…ćete ih prepoznati
Živimo u svijetu glasne promidžbe svega što nije dobro…Nije normalno biti normalan.!
kako objasniti čovjeku koji nema sluha, koji pored zdravog razuma i sluha nema ništa od toga dvoga..Kako..!!…čuju, a ne čuju, gledaju, a ne vide.! Zvukovi grmljavine su blizu o neće biti čovvjeka koji ihi neće čuti i vidjeti…neće…..i shvatiti će tad -….SVE…!!
Pitati će se tada …pa što nam bi..!?
Danas gledajući prolaznike kako gledaju u svoje “pametne sprave”…i kako ne vide ono što je bitno, a to je:
– Sunce je ustalo bez našeg znanja i pomoći
– Trava raste, bez mene i bez tebe…
– Zrak je tu, i čist je…..!
– Toplina je tu, srce ju tjera.!
– Ne vidimo evo oko nas mnogo toga…..!!!!!!!!!!!!!!
Ali evo bliži se vrijeme buđenja već sam pisao o tome, dolazi isto tako bez da nas pita dali smo spremni ili ne….imamo slobodnu volju raditi što hoćemo…!!! KAKO SMO TO ZASLUŽILI…?????
Pitanja postoji i odgovori su tu, povjereno nam je sve, što ćemo napraviti s tim, do nas je..!!!
Možemo što želimo..!!!, Nada nas tjera, na nama je da odaberemo tko nam je Nada…!!!!!?
Značenje u obratnom smislu.!
Razmišljam o tome što je to ono što vidim..!?
Koja je svrha života i kako kroz život proći putevima koji nas mogu dovesti kod Gospodina. I eto čudom vidim Križ i nacrtam ga i gledam i gledam…..i gledam….kad odjednom ….BUM….! Križ, kad se zakrene u smjeru kazaljke na satu…izgleda kao mač….shvatih da po križu dobisno oružje za borbu, ali ne onako kako izgleda na prvu…
MaČ je zamišljen inače kad nas ljudi da ima svrhu ….SJEĆI…PROBADATI…ODSJECATI….U KRAJNJEM SLUČAJU OD ONOGA KOGA TRETIRAMO S MAČEM…ima za svrhu..onesposobiti, dali skroz ili djelomično..:!
Pa eto tako mi navire i misao kako kad se križamo svojom rukom, mi u biti pravimo znak mača koji od nas tjera sve ono što se boji KRIŽA,….ja neću nabrajati tko se sve boji Križa, jer nas ima dosta koji smo bježali i koji i sad bježimo od znaka križa, razumjeli ga ili ne, ali ipak bježimo na razne načine…!
KRIŽ je tu da nas podsjeti da nismo samo, da nismo bespomoćni, da nismo jadni, već baš naprotiv…dobili smo alat za sve…samo ga prilagodiš.. za namjenu koja dođe….bilo d aje molitva, bilo d aje borba, bilo da je pokazivanje pripadnosti, sve govori taj znak, ja bih ga nazvao KRIŽ-MAČ. Naš Gospodin ga je nosio i donio nam ga da nam bude na spasenje.
Od znaka križa bježi sve što nije Božije, pa zato nemojmo bježati, jer smo ipak mi Božija djeca. Uzmimo taj Mač i ponosno hodimo kroz život u znanju da nismo sami….NIKADA..!!
Što vidim.?
Zagledan i zamišljen, razmišljam, misli mi lete od jednog do drugog pogleda prije nereda, u glavi,.! Shvaćam pogled koji sam gledao ispunjen suzama, ali nisu potekle, toliko je bilo snagu u tom pogledu, saznavajući da je kraj ovoga ovdje, ako možemo to nazvati nekako..!!? Kako god ga zvali …to je to.!
Razmjena riječi je bilo samo sa jedne strane kroz radost, a pogled sa druge strane je bio bez posebnih isticanja samo u suzama.! pITAM S EKAKO DA TO NISAM DRUGAČIJE SHVAĆAOA…pitanje ostaje , odgovora nema.! samo se provlači nada koja stoji i tješi…ovo sad već pomalo izbljedjelo sjećanje.! NADA…ipak ne daje prostora tuzi da ovlada.!
Ostavi za poslije
Iako sam već umoran i želio bih sasvim nešto drugo imati na umu, ipak nije ako.!!, tjeram se dalje…idem , ali kao da imam neki ogroman uteg oko sebe, oko tijela, ned mi disati, misliti , pričati, jesti, ništa…! muk…najčešće…!!
Postoji dan i postoji vrijeme, nije to tako daleko kao što sam mislio nekda…prolazili su dani, a ja nisam mogao vidjeti vrijednost u njima, nekako sam bio slijep, bez vida pored očiju..!, pogledi su nam se susretali i imali onu iskru, želju za pričom, i teklo je to nekako, sad dok gledam u ogledalo , mislim koja je to boja pogleda kada shvatiš da više ništa nije isto, da više neće moći biti onih ttrenutakak, ovdje na zemlji,za koje bi vrijedilo živjeti……………………….!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
ALI….!
Onda se javi glas iz potpune tišine i kaže: NE BOJ SE…:!, VIDIM TE,..!
Taj me glas vrati na putove, na kojima sam nekada bio, shvatim da su ti putovi ipak najbolji, najbrži, najbliži…i tako nastavim u nerazumijevanju od okoline dalje….svojim tokom..!
Želio bih…
Dani su prošli…čekam, odlazim na mjesta na kojima si boravio….nema te, čekam ja i dalje…..čekam, iako zna, da si sad na puno boljem mjestu i gledaš ono u čega si se vezao i po čemu si živio…onaj tvoj mir i poniznost…bez kuknjave….!!!..samo radost.
Ta radost te je odvela na mjesto o kojems i sanjao..!
Ja i dalje odlazim na mjesta na kojima si provodio svoje vrijeme….gledam sve ono što si ti stvorio svojim rukama i voljom…i zaključujem…!….da je to jedini pravi put koji bi i nama trebao biti osnova..! Vjera, Obitelj, rad…i tako u krug, plodovi dolaze kasnije..!!! Tvoji plodovi su svagdje i u svakom tko te je poznavao..:!!
To je je ona neiscrpna snaga koju si pokazivao kroz svoj rad, šale, zgode i nezgode.!
desilo ti se to što se desilo već prije je počela tvoja borba sa ovim svijetom ovdje i njegovim poznatim okrutnostima prema čovjeku koji želi ići nekim drugim putem..!! putem koji nema cijenu, koji nije shvatljiv, koji je sam po sebi malo sulud, pogotovo u novije vrijeme…!!!
Znam da si na boljem mjestu, na kojem nema više patnje, borbe, nesloge, nema više ničega što bi te moglo zadesiti, pogoditi, tu je sad radost i ljubav, ono tvoje najjače oružjhe kojim si “mahao” ovdje…i čujem te kako govoriš..:NE BOJ SE..!…svako jutro pošalješ nju da mi to kaže…čujem je jasno možda i previše jasno, ali nekako to tokom dana pomalo zaboravim..!..ali svejedno, opet ju čujem..!
Ponekad malo kao da zažalim za trenucima koje sam proveo pored tebe u šutnji…kojima nisam davao važnost, ti si znao..!…da i šutnja nekad dosta toga kaže…nisi bio zahtjevan…čekao si prigodu da svima pokažeš tko si i što si..:!
Od svoga postanka si se borio na neke druge načine nego ostali…imao si svoj stav prema svemu, ali ga nikad nisi nametao, nisi ga htio nikomu nametnuti, ali ipak je to bilo uvijek najbolje riješenje za sve…nas…!
koliko još vremena moram čekati na ponovni susret s tobom ne znam, ali znam da ću probati tvoj stav slijediti i tvoj način primjenjivati u svewmu, bez obzira što govorio svijet..! jer ti si znao..! ja ću čekati…a ti se zauzmi za sve nas koje si doveo do ovdje gdje smo sada, da i mi dođemo tamo gdje si ti sada….ostavio si nam sve što nam treba da dođemo tamo…sav svoj trud i znanje si ostavio i hvala ti na tome….više nego što mogu reći i pokazati…Hvala ti na svemu…ali ovo nije kraj….!…nadam se da ću moći provesti život kao i ti…! Čekam..!
Iz mog “ćoška”
SAD… Volio bih razumjeti stvari, činjenice i sve ostalo što se dešava..sada…
jer došli dmo do toga da više nije normalnbo što je nekad …recimo bilo normalno…zašto…neznam..sam stojim, gledam i ne vjerujem.!
Poniznost je pobjegla negdje daleko od svih nas…kao normalnih, jer je normalno da starac umre u bolovima sam, bez igdje ikoga, jer svi mi imamo svoj stav prema nečemu…Dobro je …znamo reći…a da imamo i trunku poniznosti, nebi nam bilo OK…!
Postojim ne po svojoj volji, ali postojim u svojoj volji…teško za shvatiti, možda.!
Nisam u skladu s današnjim dogođanjima, poslovima, “filmovima”…itd
Neznam reći ono što osjećam, kada gledam oko sebe…unutra velika borba…izvana još veća…brodolomi…srce puca kada vidim gdje odošmo…kako se sami sebi opravdavamo, bez imalo poniznosti…hvatamo s eu koštac s problemima…što,gdje,kako.!’?
I opet je normalno da gledamo i buljimo , a ništa ne vidimo..čudimo se nad našim problemima, smatrajući da je netko drugi kriv…vjerovatno i je…samo neznam tko…
Dali onaj starac, možda onaj što više nije tu..?…netko je kriv, ali ne znamo tko, tražeći tako okolo i upirući prstom okrivljujući, ne shvaćamo da je pravi krivac za sve JA…JA…JA. Onaj što sam donosi odluke bez da posluša sam svoju savjest, koja najčešće govori ono što JA ne odgovara.!
Slušamo sve i svašta, nemamo vremena za BIT i SRŽ…!
Tko su oni tamo koji nas u nevjerici osluškuju, jer ni sami sebe ne čujemo..!
Tko je se odlučio pomoći samome sebi..?
Tko je se odlučio promjeniti….ITD…..nitko..!!!!!!!!!!!!!!!!
Evo opet stojim …..sad se već pomalo čudim, kako smo uspjeli sve to iskomplicirati….tražeći lagodu i ugodu…na mjestim gdje je samo blato i prljavština…očekujući da netko drugi se makne i napravi ono što ja mislim da je za njega najbolje…JA mislim…JA znam…JA…JA…makni to što prije….i stavi ONI….ONI…, pa će se početi dešavati čuda…On…onaj starac koji umire u mukama, njemu ne treba ništa, jer je došao do kraja….do kraja muka…, ali ON treba nama da shvatimo koliko je sve brzo prošlo, da ispravimo grške prije nego nastanu, da živimo ponizno, jer ipak je najbolje biti negdje drugdje…!
Zašto idem tamo gdje idem..?
Dani prolaze i svaki dan nekako mi s ečini da nema pomaka ,ali kad pogledam n apromjenu smjera…ipka se vidi razlika iako dosta puta svakog dana osjetim kako upadnem u nekakve zamke i zamkice koje me žele odvojiti od nekako po meni dobroga puta. Puta istine i mira ponajprije istine prema sebi i mira u samoj biti čovjeka , a to je kod Gospodina, jer on jedini je taj koji zna da smo mi takvi kakvi jesmo, sami smo sebi iskomplicirali tako jednostavne stvari. Ali stvarno do kraja.A li uz sve to ON zna koliko smo izloženi tome i sličnome i želi nam biti blizu…Božja blizina je neupitna, upitan je samo moj odnos prema našem odnosu kao OCA i djeteta….
Pitaju me tako zašto ići na SVETU MISU kad je Bog uvijek pored nas i kad nas čuje u svakom trenu naše patnje ili sreće(iako GA kad smo sretni nekako ostavimo sastrane i pripišemo sebi svu zahvalu)..i tako i sam zbunjen, raznišljam…i nekako mi dođe,ovo: Bog je sve prisutan i sve zna i sve mu je znano …isto taako recimo igrači nogometa biu mogli igrati nogomet bilo gdje jer imaju loptu , znaju igrati, imaju trenera, imaju dresove…sve imaju da bi mogli igrati bilo gdje, ali ipak svaki put igraju na nekom 
stadionu, gdje je sve uređeno i pripremljno za njih i njihove navijače i sve ovo ostalo što svakako imaju….
isto tako i bilo koja reprezentacija bi mogla igrati na bilo kojem terenu…recimo vaterpolo bi se mogao igrati bilo gdje …bitno je samo da ima vode…zar ne?….isto tako formula bi se mogla voziti bilo gdje gdje ima asfalt….zar ne..?….isto tako svi sportovi bi se mogli odvijati na nekim drugim mjestima, ali se uvijek igraju ondje gdje je za to predviđeno i podređeno….zar ne?……..
Onda je isto tako i sa našom CRKVOM….mogli bi se moliti bilo gdje…što je sigurno dobro i nije za izbjegavati, ali nekako je nabolje napraviti to pod svetom misom, jer je to vrijeme i mjesto za susret Gospodina sa svojom djecom…da oni NJEGA dožive u onome što ON jest.!
Usporedba je onako simbolična ali je itekako važna…ili da nebi išli u detalje, jer kaže : Ako se grijeha budeš spominjao, Gospodine tko će se spasiti…!??
Na nama je da odlučimo “OPET” dali ćemo igrati ondje gdje je za to predviđeno ili ćemo odabrati bilo koje mjesto..!
Pred počinak
Savladan tugom i ohrabren mislima pozitivnom o tvojoj ljubav, idem na počinak. Ležeći razmišljam …što je to u nama lludima toliko slabo da smo spremni izgubiti puno da bi dobili malo…MALO nečega, ili ničega. Ljubav koju dobivam je prevelika da bi je mi opisali, sudimo u žalosti i srditosti i svim i svemu i svačemu…! tugujemo, žalujemo, tražimo ,,, a ne damo..nikome ništa…
Tužan u polu snu plačem za svim onim propalim susretima i svjestan svego onoga što proizlazi iz ne dolaska nekeada, negdje…netko nas je čekao, jer smo mu obećali, ali mi se nismo pojavili iz nekog nama znanog razloga..možda..!
POstoji li veća žalost od one koja nas vrati na početak u shvaćanju da smo izigrani od nekoga, ili nečega…zbog nekoga ili nečega,.
Zamisli se nad činjenicom da nekoga voliš i više od života, a da ti taj ne uzvrati…teške li žalosti.! Tako mi svaki dan ne uzvraćamo ljubav, niti malo od tolike količine.
Shrvan snom razmišljam kako je u snu sve moguće i jednostavo, pa molim za uzvraćanjem ljubavi neke koja se ugasila već odavno, zbog naših ne dolazaka, ali….uvijek postoji jedan mali …ALI…mi sami po sebi kao što osjećam smo grešni i ponekad svjesno to opovrgavamo iako naša djela govore sasvim suprotno…radujemo se u radosti i žalujemo u žalosti, a da nismo bili toga svjesni.
Naš OTAC ima ljubavi na pretek…voli nas onako kako samo ON zna, ali mi niti ja toga nismo niti svjesni. Vrijeđamo Ga…ne uzvraćajući ljubav, niti malo, a baš tolkio od nas traži…..malo….vrlo…!! Svjesni da ga trebamo, sami sebi to opovrgavamo jer zanmo da nam je tako lakše…teško je priznati poraz, pružiti ruku, reći oprosti, pogriješio sam, e baš to je ono što nas čini drugačijima , od svijeta koji sve dozvoljava na sve moguće načine pod izlikom,,”jednom se živi”…
Postoje razni nedostaci u nama, jedan je ljubav uzvratiti. Ali kome.!’? MOGLI BI SE PITATI…!, ali nećemo , jer znamo da kao što ni sami ne volimo da nam se ne uzvrati ljubav tako nemojmo očekivati da se netko drugi osjeća slično. Ali mi ovdje govorimo o OCU koji je sama ljubav….na početku , sada i uvijeke, ON nas traži da budemo svoji, jednostavni i veseli kao djeca prihvaćajući baš sve onako kako nam samo on može dati…Jer sve što nam se trenutno čini kao gubitak ili poraz, ipak je to samo lekcija i dio jedne jako lijepe priče, u stvarnosti odigravane, bez proba, bez isječaka, nego trenutno i sada je najbitnije, a sve ostalo je dobro , ali samo kao lekcija,.!
LJubav je došla i prije nas, sada se svaki dan razvija u nešto veoma lijepo, ali sada sam već u snu kojeg živim, jer znam da je sve moguće u onome koji nas stvori i koji nas voli..Ako si kao ja da vjeruješ da je samo u snovima sve moguće onda živi svoje snove svki dan, pretvori ih u sada i ovdje, nema veze što će mnogi biti protiv tebe, budi svoj u Gospodinu, njemu se povjeri i uzvrati mu istom mjerom LJUBAVI, pa neka se i ON raduje u tebi, kao i ti u NJEMU . Zajedno da kraja ovoga sna u javi, bez oklijevanja daj mu znak da ga voliš i da ti je stalo do NJEGOVE ljubavi i nemoj da mu bude ne uzvraćena, nego istom mjerom se vodi, jer sve je moguće onome koji vjeruje.!
Zbunjenost
Osjećaj kao i svaki drugi…samo što ovaj osjećaj je jedini u kojem osjećamo da ništa ne osjećamo.Pratimo put ..gledamo…ali nažalost ništa ne vidimo..pravimo se da nam nije ništa , a iznutra gorimo…plačemo, ali nitko da nas čuje,,,probavao sam svašta i bio na dosta mjesta ali osjećaji koji me sada razdiru su nešto što je puno veće od onoga što bih mogao izdražati nekada prije…ovo sad je stvarno…bez maski,,,bez ulizivanja…bez dokazivanja…samo stvarna patnja ali najviše iznutra…Stvoritelj ima neki plan, ja ga nevidim , ali znam da je najbolji za mene…ipak znam barem to… i to je ono što me na neki način tjera da budem tih donekle izvana iako je olujno nevrijeme iznutra..tvrđave se ruše …sva uvjerenja padaju i nestaju kao lišće na vjetru,,krikovi koji su trenutno u glavi bili bi neizdrživi bez svakodnevne molitve..koja je u zadnje vrijeme…blago rečeno slaba..!!!..tjeram se da pomislim kako je sve normalno…ali kad pogledam ništa nije tako..znam da je to najbolje za mene , ali nemogu se pomiriti da je ovo za moje dobro,,,a uvjerio sam se mnogo puta da nakon oluje ide lijepo vrijeme…i evo tako nosim se sa stvarnošću koja je nestvarna..koja izgleda kao neki film gdje svi gube nešto i gdje nitko nije sretan..postoje trenuci kad shvaćam ulogu moje trenutne patnje…ali su tako kratki da ih se rijetko sjetim…
ovako to izgleda:
stojim sam negdje u pustoši..tišina je…u daljini čujem glasove koji dolaze prema meni…stoji i dalje i čekam…neznam dali mi je gore čekanje ili neznanje tko i što dolazi.,,ali ipak držim se iza sebe čujem sve one savjete mudrih i umnih…mješaju se sa glasovima koji dolaze…pored mene mašta o novcu i lakom životu..tamo negdje na obali nekog mora u vili u kojoj imam sve što poželim materijano..u izobilju..maštam..sa druge strane…stoji blato u njemu je zvjerad i neman koju i negledam,,ali ih ipak čujem…žele mi pomoći, jer kažu što prije dođeš lakše ćeš savladati…u najmenju ruku sam zbunjen…stojim i dalje..gledam i slušam, ali ništa nečujem,,,razmišljam ali mi misli odlaze i ne dolaze više… možda bi bilo sve drugačije kakd bih čuo glasove koji dolaze o čemu pričaju, ali nečujem…slike stvarnih ljudi nestjaju…brišu se…na trenutak mi se plače, ali suze neidu…stoje,,,..čekaju…peku, ali neidu,,..osjećaju ih tjeraju do granice boli , ali sve znanje od mudrih i umnih im neda da idu van,,,da čiste…da odnose…tresem se , ali ne od hladnoće nego od nemoći koja vlada u meni..razdire me moja nemoć koje se okrenula protiv mene…u trenu kao da čujem jasnije glasove koji dolaze, ali ove nemani ih tjeraju od mene…još je tu na MILIONE..stvari koje me muče..koje vidim da mi izmiču i odlaze u nepovrat…kajem se , ali bi bilo lakše pokazati suzama moje raskajanje…ali neide…stoje i dalje..šum je ogroma…vjetar je čudan …vrijeme se mjenja…tlo se raspada…sva saznanja o meni kao dobrome nestaju odnosno pokazuju se kao lažne slike…mojim venama se krv lagano pretvara u bolnu tkućinu…stojim i čekam…sve me boli iako izvana ništa se nevidi…kada bih pokaušao objasniti stanje..nebih znao..najlakše bih rekao …ZBUNJENOST….