Osjećaj kao i svaki drugi…samo što ovaj osjećaj je jedini u kojem osjećamo da ništa ne osjećamo.Pratimo put ..gledamo…ali nažalost ništa ne vidimo..pravimo se da nam nije ništa , a iznutra gorimo…plačemo, ali nitko da nas čuje,,,probavao sam svašta i bio na dosta mjesta ali osjećaji koji me sada razdiru su nešto što je puno veće od onoga što bih mogao izdražati nekada prije…ovo sad je stvarno…bez maski,,,bez ulizivanja…bez dokazivanja…samo stvarna patnja ali najviše iznutra…Stvoritelj ima neki plan, ja ga nevidim , ali znam da je najbolji za mene…ipak znam barem to… i to je ono što me na neki način tjera da budem tih donekle izvana iako je olujno nevrijeme iznutra..tvrđave se ruše …sva uvjerenja padaju i nestaju kao lišće na vjetru,,krikovi koji su trenutno u glavi bili bi neizdrživi bez svakodnevne molitve..koja je u zadnje vrijeme…blago rečeno slaba..!!!..tjeram se da pomislim kako je sve normalno…ali kad pogledam ništa nije tako..znam da je to najbolje za mene , ali nemogu se pomiriti da je ovo za moje dobro,,,a uvjerio sam se mnogo puta da nakon oluje ide lijepo vrijeme…i evo tako nosim se sa stvarnošću koja je nestvarna..koja izgleda kao neki film gdje svi gube nešto i gdje nitko nije sretan..postoje trenuci kad shvaćam ulogu moje trenutne patnje…ali su tako kratki da ih se rijetko sjetim…

ovako to izgleda:

stojim sam negdje u pustoši..tišina je…u daljini čujem glasove koji dolaze prema meni…stoji i dalje i čekam…neznam dali mi je gore čekanje ili neznanje tko i što dolazi.,,ali ipak držim se iza sebe čujem sve one savjete mudrih i umnih…mješaju se sa glasovima koji dolaze…pored mene mašta o novcu i lakom životu..tamo negdje na obali nekog mora u vili u kojoj imam sve što poželim materijano..u izobilju..maštam..sa druge strane…stoji blato  u njemu je zvjerad i neman koju i negledam,,ali ih ipak čujem…žele mi pomoći, jer kažu što prije dođeš lakše ćeš savladati…u najmenju ruku sam zbunjen…stojim i dalje..gledam i slušam, ali ništa nečujem,,,razmišljam ali mi misli odlaze i ne dolaze više… možda bi bilo sve drugačije kakd bih čuo glasove koji dolaze o čemu pričaju, ali nečujem…slike stvarnih ljudi nestjaju…brišu se…na trenutak mi se plače, ali suze neidu…stoje,,,..čekaju…peku, ali neidu,,..osjećaju ih tjeraju do granice boli , ali sve znanje od mudrih i umnih im neda da idu van,,,da čiste…da odnose…tresem se , ali ne od hladnoće nego od nemoći koja vlada u meni..razdire me moja nemoć koje se okrenula protiv mene…u trenu kao da čujem jasnije glasove koji dolaze, ali ove nemani ih tjeraju od mene…još je tu na MILIONE..stvari koje me muče..koje vidim da mi izmiču i odlaze u nepovrat…kajem se , ali bi bilo lakše pokazati suzama moje raskajanje…ali neide…stoje i dalje..šum je ogroma…vjetar je čudan …vrijeme se mjenja…tlo se raspada…sva saznanja o meni kao dobrome nestaju odnosno pokazuju se kao lažne slike…mojim venama se krv lagano pretvara u bolnu tkućinu…stojim i čekam…sve me boli iako izvana ništa se nevidi…kada bih pokaušao objasniti stanje..nebih znao..najlakše bih rekao …ZBUNJENOST….