Sve počinje u skrovitosti našeg uma. Nije slučajno da nas duhovna tradicija uči kako se grijeh rađa i razvija jasnim redoslijedom: mišlju, riječju, djelom i propustom. Misao je sjeme. Kada u svom umu dopustimo da proklija tuđa mana, osuda ili gorčina, ona neizbježno prelazi na naše usne, pretvara se u naša djela, ili nas vodi u onaj najsuptilniji grijeh – propust da volimo.!

Kada sjednemo u poznato društvo, s prijateljima ili rodbinom, lako je upasti u zamku ispraznosti. Često se nađemo kako “rješavamo” tuđe probleme i analiziramo živote ljudi koji nisu prisutni. U toj udobnosti tuđe odsutnosti, zavaravamo se mišlju da su naše riječi izgovorene u vjetar. No, istina je duboko otrežnjujuća: ovaj razgovor se snima.! Ne bilježe ga uređaji, već se trajno urezuje u vječnost, u duhovni prostor, i najvažnije – u Božje srce. Sveto pismo nas jasno upozorava da će se “Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.” (Luka 12,3).

Zamisli trenutak u kojem se svaka tvoja riječ, izgovorena u tajnosti o nekom bratu ili sestri, odjednom javno reproducira pred tom istom osobom. Ako ti već i sama pomisao na to tjera rumenilo u lice, stvara grč u želucu i knedlu u grlu, to je jasan glas tvoje savjesti.
To je Duh Sveti koji te opominje i podsjeća na temeljno pravilo ljubavi: ako nismo spremni nešto izgovoriti osobi u lice, u duhu bratske opomene i milosrđa, onda to ne bismo trebali govoriti ni drugima iza njenih leđa.

U duhovnom svijetu vlada savršeni zakon jeke – sve što činiš drugome, zapravo činiš sebi. Kada se u molitvi zauzimamo za nekoga, mi se uzdižemo iznad vlastite sebičnosti. Izlazimo iz okvira svojih osobnih potreba i dopuštamo Duhu da nas širi. U tom činu blagoslova, naša se duša oplemenjuje. S druge strane, kada nekoga ogovaramo, mi ne uništavamo samo ugled te osobe; mi ponajprije prljamo vlastito srce. Svaka osuda drugoga je duhovni uteg koji sami sebi vješamo oko vrata.

Naše su riječi nevjerojatno moćne. One su darovane da budu melem, utjeha i svjetlo. Neka nas spoznaja da pred Bogom nema tajni ne vodi u strah, već u svetu budnost i strahopoštovanje. Neka naši razgovori, čak i oni u najvećoj tajnosti, budu ispunjeni blagoslovima i lijepim riječima za one koji nisu s nama. Jer, kada se taj konačni “snimak” našeg života bude puštao pred licem Gospodnjim, jedino što ćemo željeti čuti jesu odjeci naše ljubavi, praštanja i milosrđa.

Kada sljedeći put osjetiš da svakodnevni razgovor klizi prema osudi nekoga tko nije prisutan, kako bi mogao u tom trenutku, barem u svom srcu, preusmjeriti te riječi u tihu molitvu za tu osobu… Jer ovaj razgovor se snima..!!!