Čovjek u svome životu hoda, druži se, boravi na mjestima na kojima mu je dobro, ali i na onima na kojima mu je manje ugodno. No, često se upustimo u razgovore s nekom osobom, pa nerijetko tema postane netko treći. Pričamo o toj osobi svašta – govorimo ono što znamo, ali i ono što ne znamo; ono što osjetimo, ali i ono što zapravo ne osjećamo.

Ponekad možda želimo riješiti neke stvari, pa s prvom osobom rješavamo probleme one druge, treće osobe. Nije li to pogrešan put?

Ako imamo problem s nekim, najbolje je sjesti upravo s tom osobom i otvoreno porazgovarati. A na koji način? Najbolje je krenuti od onoga što zasigurno znamo o sebi: „Prvo sam ja taj koji griješi i nemam pravo tražiti tuđe mane niti okrivljavati druge za iste ili slične propuste koje i sam činim.“ Sve drugo pomalo graniči s licemjerjem.

Neka svaki takav razgovor započne iskrenim pogledom u sebe:

• kao čovjek koji je puno griješio (što je istina),
• kao čovjek koji puno toga ne zna (što je istina),
• i kao čovjek koji se svakodnevno bori s vlastitim slabostima (što je također istina).

Neka, dakle, razgovor počne istinom o nama samima, a ne o onome s kime razgovaramo ili o kome pričamo. Kada druga osoba osjeti da riječi dolaze iz iskrenog i poniznog srca, i sama će se lakše otvoriti, progovoriti o sebi i prepoznati svoje pogreške. Poticaj za to dali smo mi, otvaranjem vlastitog srca – jer samo riječ koja izlazi iz srca ima snagu dotaknuti drugo srce.

Zato ne raspravljajte s drugima o problemima trećih osoba. Govorite, mislite, dišite i radite ispravno – i s vremenom će vam se u životu početi događati ispravne stvari. Ne nužno preko noći, već kroz vrijeme. Problemi koje nosimo nisu nastali jučer ili prekjučer; njihovi korijeni sežu znatno dublje u prošlost. Zanemarivanje malih poteškoća i njihovo puštanje u život stvara sve veće i veće probleme, i tako unedogled. Zato se za svaki problem valja vratiti na njegov početak – ondje gdje je nastao – i tamo ga rješavati.

Problemi se ne rješavaju na silu. Rješavaju se mirnim razgovorom, povratkom na izvor, prepoznavanjem i priznavanjem vlastitih pogrešaka i slabosti. Tek tada na vidjelo izlazi stvarni korijen problema.

Sve nas to uči da u međusobnim razgovorima moramo biti pažljivi i birati riječi. Kada prosuđujemo sebe, ne moramo ih ublažavati – možemo slobodno priznati istinu o svojoj nesavršenosti. No, kada govorimo o drugima, budimo svjesni snage svojih riječi.

I lijepa riječ, molitva, kao i ružna riječ ili psovka, imaju snažan učinak – samo u dva potpuno suprotna smjera:

• Kada o nekome govorite lijepo, to izgrađuje i vas i tu osobu.
• Kada o nekome govorite ružno, to razara i vas i tu osobu.

Zato ne idite daleko – krenite od sebe. Tu nam je najbolje biti. Kada je čovjek svjestan sebe u svojoj nutrini, tada lakše prepoznaje Božji rad, Božje djelo i sve što dolazi od Gospodina.

Zamislite to ovako: kada o nekome govorite lijepo, vi ga blagoslivljate. Dok ga blagoslivljate, ta blagoslovljena voda pada i po vama. No, kada o nekome govorite ružno, ona prljava, smrdljiva voda kojom prskate drugoga prska i vas – i vi sami poprimate taj miris. Nemojte misliti da je drukčije; upravo je tako.