Današnji je čovjek pod stalnim, neumoljivim pritiskom. Taj pritisak napada s dvije strane — lomi ga fizički, a potom nagriza psihički. Na tjelesnom planu to je neprekidna, iscrpljujuća trka: raditi preko granica iznemoglosti, stići na sto mjesta i stvoriti sve ono što je, naizgled, obitelji nužno. Uvjerili smo sebe da će više rada i više imetka donijeti bolji i sretniji dom. No istina je sasvim suprotna..!!!
Obitelji prije svega trebaju otac i majka. Da bi dom opstao i disao punim plućima, nisu mu potrebni gomilanje i pretjerivanje, nego prisutni roditelji. Da bi fizički umor nestao, potrebno je zajedništvo, a ne beskonačno rintanje za stvari. Ipak, suvremeno društvo nam nameće ljestvice vrijednosti koje slijepo prihvaćamo: moramo dostići još ovo, izgraditi još ono, posjedovati još više kako bi nam navodno bilo dobro. A dok nam je već dobro, sami sebi stvaramo teret pod izlikom da može biti bolje. Umor nas lomi dok slijedimo kriterije sustava koji nas je vješto obmanuo — skrenuo nam je pozornost od onoga što je bitno, nudeći nam lažnu pozornost na nebitno.
Tako se čovjek oblikuje u pogrešnom smjeru. Izgrađujemo se kroz obitelj i okolinu, no kad okolina postane plitka utrka za materijalnim, strada nam psiha. Fizički umor brzo prerasta u duhovni krah. Počinjemo se osjećati manje vrijednima ako vozimo star automobil od dvadeset godina dok drugi voze nove, ili ako nam kuća nema savršenu fasadu poput susjedove. Uspoređivanje rađa zavist, a zavist potiče novo iscrpljivanje. Trošimo snagu na fasade umjesto na ljude koji u tim kućama žive.
Do tog sunovrata dolazi zato što smo porušili prave temelje. Na prvo mjesto nismo stavili Boga Oca, nego smo podigli lažne idole u obliku statusa i posjeda. Obitelj formalno nazivamo svetinjom, ali zaboravljamo da je sama riječ obitelj već dovoljna ugodnost. Otac, majka i djeca — stvoreni da žive, da se raduju, da rade s užitkom i plodovima svoga rada, a ne da robuju iluzijama.
U tom slijepom trčanju za novcem često se prenemo i shvatimo da kasnimo, da nam nešto nedostaje i da promašujemo samu bit postojanja. Sve istinski važno čovjek je već primio kao dar od Gospodina: toplinu sunca, zrak koji udiše, zelenilo oko sebe, krov nad glavom i svoje najmilije. Sve to uzimamo zdravo za gotovo, a zapravo je riječ o neprocjenjivim blagoslovima. Žudimo za onim što nam ne treba, a kad to i steknemo, to nam ne donosi mir nego postaje težak teret.
Vrijeme je za buđenje i povratak s pogrešnog puta. Stara mudrost jasno opominje: stavi Boga na prvo mjesto i sve će doći na svoje mjesto. Najveći čovjekov paradoks leži u tome što će gorko žaliti kada izgubi prolazne stvari, a rijetko će zaplakati zato što je izgubio Boga — Onoga koji mu je sve darovao. Ne dopustimo da nas lažni sjaj svijeta oslijepi; pravo bogatstvo već imamo u rukama, samo ga ponovno moramo naučiti vidjeti i na njemu zahvaliti.