Svaki čovjek u svome životu koristi određene korake kako bi negdje stigao — donio nešto novo ili odložio staro na mjesto kojem pripada. Koračajući kroz dane, činimo i dobra i manje dobra djela. U dubini duše težimo izgraditi boljeg sebe i stvoriti ljepši svijet oko sebe, no okolina nas ponekad ne razumije, ponajviše onda kada vlastite zamisli nismo u stanju u potpunosti oživotvoriti.

Tada se potkradu pogreške i stare, loše navike koje nas udaljavaju od cilja. Želja nas vuče naprijed, ali tereti koje putem natovarimo na leđa — oni tuđi, nametnuti, koji ne dolaze od Boga — počinju nas gušiti.

Kada čovjek odluči promijeniti svoj život, ne može to učiniti jednim naglim, divovskim zamahom. Ako ima naviku izgovoriti ružnu riječ, prvi korak nije zavjetovati se da više nikada u životu neće pogriješiti; takav je teret pretežak i vodi u duhovnu iscrpljenost. Pravi put leži u odluci da se danas, u ovom jednom trenutku, odrekne te jedne riječi. Kada svoje misli svakodnevno predajemo Duhu Svetom da njima ravna, malim, postojanim koracima ostajemo na pravome putu.

Svijet koji nas okružuje često je satkan od ljudi koji su svojim pogrešnim odlukama i sami zalutali s Božjega puta. Ipak, čovjek nikada nije ostavljen sam u toj borbi. Svatko od nas ima svog anđela čuvara, zaštitnika i prijatelja darovanog s Neba, čiju prisutnost i snagu možemo osjetiti onoliko koliko mu svojim djelima i otvorenim srcem dopustimo prostor za djelovanje.

Svaki novi dan prilika je za susret i za malu, tihu odluku: biti malo bolji, govoriti malo ljepše i moliti se malo iskrenije. Zazvati Oca riječima: „Oče, gdje si? Izgubio sam se.” Brižni Otac uvijek odgovara, no čovjek često ne čuje odgovor jer upada u zamku trgovačke molitve — tražeći ispunjenje trenutnih želja i sumnjajući u ljubav ako ne dobije ono što je zamislio, nesvjestan da neke želje jednostavno nisu dobre za njegovu dušu.

Kada se dogodi nešto loše, najlakše je prebaciti krivnju govoreći: „To je sudbina, Bog je tako htio.” No kada postignemo uspjeh, brže-bolje ističemo sebe: „Ja sam to napravio.” Bog nam je dao slobodnu volju i podložio zemlju da njome mudro upravljamo. Šuma u kojoj se gubimo često je samo splet naših vlastitih krivih izbora, naslijeđenih obrazaca i prešutnog odobravanja okoline.

Zato, umjesto prebacivanja krivnje na sudbinu ili druge, valja u poniznosti prepoznati vlastitu odgovornost i u ljubavi poticati jedni druge na promjenu. Malim koracima stiže se do svakog odredišta — i do ponora i do svjetla. Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti, i dopusti svakom malom koraku da te vodi bliže onome vječnom i dobrom.