“Salo” na srcu: Nepokornost i samovolja

Čovjek na svome putu donosi brojne odluke jer mu je od Gospodina dana slobodna volja. Naši postupci i naše odluke nas obilježavaju. Iako često znamo prebaciti krivicu na nekog drugog, na one ispred ili iza nas, na kraju se nekako uvijek snađemo. No, ono što je najbitnije jest to da ponekad u životu radimo stvari koje nam stvaraju “salo” na srcu.

To “salo” na srcu je nešto što se ne vidi, ali stvara ogroman teret. Dok srce obavlja ono najvažnije – održava nas na životu – to nevidljivo salo stvara pritisak sa svih strana i otežava mu njegovu primarnu zadaću. Duh Sveti nas potiče da slušamo glas Gospodnji, ali srce ima problema jer od tog tereta ne može obavljati ono za što je poslano. Natovarili smo na sebe terete koji nisu od Boga, a jedan od najvećih takvih tereta je naša samovolja.

Samovolja je nešto što nas udaljava od Gospodina. Udaljava nas od našeg Oca koji nam želi pomoći i koji je tu dok tek učimo hodati. Čovjek koji provodi samovolju – bez da se pomoli, razmisli ili posavjetuje – jednostavno kaže: “Ma to ću ja napraviti ovako ili onako, to je dobro.” A onda, kada se vrate plodovi takvoga rada, najčešće to ne bude ono što smo doista htjeli.

Zato moramo jako paziti. Iako smo dobili slobodnu volju kako bismo vršili volju Božju i bili Njegova djeca – bez prisile i ikakvog nagona, ispunjeni ljubavlju, razumijevanjem i nadom – samovolja i nepokornost jedni su od najtežih grijeha prema našem Stvoritelju, milosrdnom Ocu nebeskom. To su grijesi koji nas izravno udaljavaju od Njega i Njegove ljubavi.

Kada hodaš ovim putem, zastani. U svojoj iskrenosti, sjedni i popiši sve što imaš. Imaš dan pred sobom, auto, kuću, posao… Imaš obitelj, suprugu i djecu. Imaš krov nad glavom, televizor, kuhinju. Imaš toliko toga za uživanje. Ali ta ista samovolja te toliko udaljila da više ne uživaš ni u čemu. Kroz nju i nepokornost uvukla se krađa tvog mira.

Odbaci samovolju i traži glas Božji iz srca. Barem na jedan trenutak u danu sve stavi sa strane. Sjedni, klekni, lezi… gdje god da jesi. Odi pred najveću svjetlost koju si ikada zamislio, pred svog Oca, i reci: “Oče, sagriješio sam. Udaljio sam se. Oprosti mi.” Odbaci tu nepokornost. Neka to budu samo tri minute tvog dana. Sjedni negdje gdje nemaš ništa i sjeti se: gol si došao, gol ćeš se i vratiti.

Pazi što radiš i pazi na kojem ćeš mjestu završiti. Nije svejedno. Ustraj na putu ljubavi, dobrote i mira. Koliko god te to koštalo, sve je to ništa naspram onoga što nas tek čeka. Amen.

Skretanje pozornosti od pozornosti kroz pozornost

Današnji je čovjek pod stalnim, neumoljivim pritiskom. Taj pritisak napada s dvije strane — lomi ga fizički, a potom nagriza psihički. Na tjelesnom planu to je neprekidna, iscrpljujuća trka: raditi preko granica iznemoglosti, stići na sto mjesta i stvoriti sve ono što je, naizgled, obitelji nužno. Uvjerili smo sebe da će više rada i više imetka donijeti bolji i sretniji dom. No istina je sasvim suprotna..!!!

Obitelji prije svega trebaju otac i majka. Da bi dom opstao i disao punim plućima, nisu mu potrebni gomilanje i pretjerivanje, nego prisutni roditelji. Da bi fizički umor nestao, potrebno je zajedništvo, a ne beskonačno rintanje za stvari. Ipak, suvremeno društvo nam nameće ljestvice vrijednosti koje slijepo prihvaćamo: moramo dostići još ovo, izgraditi još ono, posjedovati još više kako bi nam navodno bilo dobro. A dok nam je već dobro, sami sebi stvaramo teret pod izlikom da može biti bolje. Umor nas lomi dok slijedimo kriterije sustava koji nas je vješto obmanuo — skrenuo nam je pozornost od onoga što je bitno, nudeći nam lažnu pozornost na nebitno.

Tako se čovjek oblikuje u pogrešnom smjeru. Izgrađujemo se kroz obitelj i okolinu, no kad okolina postane plitka utrka za materijalnim, strada nam psiha. Fizički umor brzo prerasta u duhovni krah. Počinjemo se osjećati manje vrijednima ako vozimo star automobil od dvadeset godina dok drugi voze nove, ili ako nam kuća nema savršenu fasadu poput susjedove. Uspoređivanje rađa zavist, a zavist potiče novo iscrpljivanje. Trošimo snagu na fasade umjesto na ljude koji u tim kućama žive.

Do tog sunovrata dolazi zato što smo porušili prave temelje. Na prvo mjesto nismo stavili Boga Oca, nego smo podigli lažne idole u obliku statusa i posjeda. Obitelj formalno nazivamo svetinjom, ali zaboravljamo da je sama riječ obitelj već dovoljna ugodnost. Otac, majka i djeca — stvoreni da žive, da se raduju, da rade s užitkom i plodovima svoga rada, a ne da robuju iluzijama.

U tom slijepom trčanju za novcem često se prenemo i shvatimo da kasnimo, da nam nešto nedostaje i da promašujemo samu bit postojanja. Sve istinski važno čovjek je već primio kao dar od Gospodina: toplinu sunca, zrak koji udiše, zelenilo oko sebe, krov nad glavom i svoje najmilije. Sve to uzimamo zdravo za gotovo, a zapravo je riječ o neprocjenjivim blagoslovima. Žudimo za onim što nam ne treba, a kad to i steknemo, to nam ne donosi mir nego postaje težak teret.

Vrijeme je za buđenje i povratak s pogrešnog puta. Stara mudrost jasno opominje: stavi Boga na prvo mjesto i sve će doći na svoje mjesto. Najveći čovjekov paradoks leži u tome što će gorko žaliti kada izgubi prolazne stvari, a rijetko će zaplakati zato što je izgubio Boga — Onoga koji mu je sve darovao. Ne dopustimo da nas lažni sjaj svijeta oslijepi; pravo bogatstvo već imamo u rukama, samo ga ponovno moramo naučiti vidjeti i na njemu zahvaliti.

Malim koracima se svagdje stigne..!

Svaki čovjek u svome životu koristi određene korake kako bi negdje stigao — donio nešto novo ili odložio staro na mjesto kojem pripada. Koračajući kroz dane, činimo i dobra i manje dobra djela. U dubini duše težimo izgraditi boljeg sebe i stvoriti ljepši svijet oko sebe, no okolina nas ponekad ne razumije, ponajviše onda kada vlastite zamisli nismo u stanju u potpunosti oživotvoriti.

Tada se potkradu pogreške i stare, loše navike koje nas udaljavaju od cilja. Želja nas vuče naprijed, ali tereti koje putem natovarimo na leđa — oni tuđi, nametnuti, koji ne dolaze od Boga — počinju nas gušiti.

Kada čovjek odluči promijeniti svoj život, ne može to učiniti jednim naglim, divovskim zamahom. Ako ima naviku izgovoriti ružnu riječ, prvi korak nije zavjetovati se da više nikada u životu neće pogriješiti; takav je teret pretežak i vodi u duhovnu iscrpljenost. Pravi put leži u odluci da se danas, u ovom jednom trenutku, odrekne te jedne riječi. Kada svoje misli svakodnevno predajemo Duhu Svetom da njima ravna, malim, postojanim koracima ostajemo na pravome putu.

Svijet koji nas okružuje često je satkan od ljudi koji su svojim pogrešnim odlukama i sami zalutali s Božjega puta. Ipak, čovjek nikada nije ostavljen sam u toj borbi. Svatko od nas ima svog anđela čuvara, zaštitnika i prijatelja darovanog s Neba, čiju prisutnost i snagu možemo osjetiti onoliko koliko mu svojim djelima i otvorenim srcem dopustimo prostor za djelovanje.

Svaki novi dan prilika je za susret i za malu, tihu odluku: biti malo bolji, govoriti malo ljepše i moliti se malo iskrenije. Zazvati Oca riječima: „Oče, gdje si? Izgubio sam se.” Brižni Otac uvijek odgovara, no čovjek često ne čuje odgovor jer upada u zamku trgovačke molitve — tražeći ispunjenje trenutnih želja i sumnjajući u ljubav ako ne dobije ono što je zamislio, nesvjestan da neke želje jednostavno nisu dobre za njegovu dušu.

Kada se dogodi nešto loše, najlakše je prebaciti krivnju govoreći: „To je sudbina, Bog je tako htio.” No kada postignemo uspjeh, brže-bolje ističemo sebe: „Ja sam to napravio.” Bog nam je dao slobodnu volju i podložio zemlju da njome mudro upravljamo. Šuma u kojoj se gubimo često je samo splet naših vlastitih krivih izbora, naslijeđenih obrazaca i prešutnog odobravanja okoline.

Zato, umjesto prebacivanja krivnje na sudbinu ili druge, valja u poniznosti prepoznati vlastitu odgovornost i u ljubavi poticati jedni druge na promjenu. Malim koracima stiže se do svakog odredišta — i do ponora i do svjetla. Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti, i dopusti svakom malom koraku da te vodi bliže onome vječnom i dobrom.