Tag Archives: pogled

Skretanje pozornosti od pozornosti kroz pozornost

Posted on by

Današnji je čovjek pod stalnim, neumoljivim pritiskom. Taj pritisak napada s dvije strane — lomi ga fizički, a potom nagriza psihički. Na tjelesnom planu to je neprekidna, iscrpljujuća trka: raditi preko granica iznemoglosti, stići na sto mjesta i stvoriti sve ono što je, naizgled, obitelji nužno. Uvjerili smo sebe da će više rada i više imetka donijeti bolji i sretniji dom. No istina je sasvim suprotna..!!!

Obitelji prije svega trebaju otac i majka. Da bi dom opstao i disao punim plućima, nisu mu potrebni gomilanje i pretjerivanje, nego prisutni roditelji. Da bi fizički umor nestao, potrebno je zajedništvo, a ne beskonačno rintanje za stvari. Ipak, suvremeno društvo nam nameće ljestvice vrijednosti koje slijepo prihvaćamo: moramo dostići još ovo, izgraditi još ono, posjedovati još više kako bi nam navodno bilo dobro. A dok nam je već dobro, sami sebi stvaramo teret pod izlikom da može biti bolje. Umor nas lomi dok slijedimo kriterije sustava koji nas je vješto obmanuo — skrenuo nam je pozornost od onoga što je bitno, nudeći nam lažnu pozornost na nebitno.

Tako se čovjek oblikuje u pogrešnom smjeru. Izgrađujemo se kroz obitelj i okolinu, no kad okolina postane plitka utrka za materijalnim, strada nam psiha. Fizički umor brzo prerasta u duhovni krah. Počinjemo se osjećati manje vrijednima ako vozimo star automobil od dvadeset godina dok drugi voze nove, ili ako nam kuća nema savršenu fasadu poput susjedove. Uspoređivanje rađa zavist, a zavist potiče novo iscrpljivanje. Trošimo snagu na fasade umjesto na ljude koji u tim kućama žive.

Do tog sunovrata dolazi zato što smo porušili prave temelje. Na prvo mjesto nismo stavili Boga Oca, nego smo podigli lažne idole u obliku statusa i posjeda. Obitelj formalno nazivamo svetinjom, ali zaboravljamo da je sama riječ obitelj već dovoljna ugodnost. Otac, majka i djeca — stvoreni da žive, da se raduju, da rade s užitkom i plodovima svoga rada, a ne da robuju iluzijama.

U tom slijepom trčanju za novcem često se prenemo i shvatimo da kasnimo, da nam nešto nedostaje i da promašujemo samu bit postojanja. Sve istinski važno čovjek je već primio kao dar od Gospodina: toplinu sunca, zrak koji udiše, zelenilo oko sebe, krov nad glavom i svoje najmilije. Sve to uzimamo zdravo za gotovo, a zapravo je riječ o neprocjenjivim blagoslovima. Žudimo za onim što nam ne treba, a kad to i steknemo, to nam ne donosi mir nego postaje težak teret.

Vrijeme je za buđenje i povratak s pogrešnog puta. Stara mudrost jasno opominje: stavi Boga na prvo mjesto i sve će doći na svoje mjesto. Najveći čovjekov paradoks leži u tome što će gorko žaliti kada izgubi prolazne stvari, a rijetko će zaplakati zato što je izgubio Boga — Onoga koji mu je sve darovao. Ne dopustimo da nas lažni sjaj svijeta oslijepi; pravo bogatstvo već imamo u rukama, samo ga ponovno moramo naučiti vidjeti i na njemu zahvaliti.

Pranje ruku, ali u prljavoj vodi…!!

Posted on by

Mi ljudi na ovozemaljskom putu često učinimo određene stvari koje nas obilježe. I spremni smo, gotovo uvijek, okriviti drugoga za te naše odluke i propuste. Kada okrivimo drugoga – već smo to ranije spominjali – okrivljujemo u biti sebe. Ali, za sve dobre stvari znamo sebe uzdignuti na prvo mjesto kao najbitnijeg sudionika, dok za ono loše znamo reći: “To je Božja volja, to je tako, to je sudbina…” I tako unedogled, okrivljavajući druge, pa i samoga Boga, čak najviše Njega.

Mi ljudi pričamo o Isusu Kristu koji je živio prije nekih 2000 godina, koji je radio to i to, koji je išao, liječio, činio čuda. Imamo zapise o Njemu u Bibliji, u izvještajima Njegovih apostola. U Starom zavjetu imamo Njegovo nagovještenje gdje su proroci spominjali da će doći, a u Novom zavjetu opisan je Njegov život, kako je živio i što je činio. I na kraju Njegovog ovozemaljskog života – on raspet.

Mi ljudi često okrivljujemo opet druge za to. Da su ga drugi razapeli, tamo neki ljudi prije 2000 godina. Ali, Isus na jednom mjestu izgovara rečenicu kojom daje do znanja da to baš i nije tako. Kaže: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Najmanja braća, odnosno najmanji. On spominje “jednog od ovih najmanjih”.

Tko je nama najmanji? Najmanji je onaj čovjek koji po našim kriterijima najmanje vrijedi. To je netko tko po našim mjerilima ne vrijedi ništa, tko je jedna nula – najmanji. Njega smo spremni vrijeđati, govoriti mu svašta i ružno, dok za nekoga tko je u našim očima “najveći”, ne koristimo tako ružne fraze i riječi. Za njega imamo samo lijepe riječi. A kad se vratimo na ovog malog – za njega govorimo svašta.

Pa nije li Isus rekao: “Meni učiniste”? Mi kažemo da su Isusa razapeli neki tamo ljudi prije 2000 godina. Stvarno? A ti danas, svojim odlukama, svojim djelima, ne razapinješ Isusa? Nisi li ti taj koji svojim rječnikom bičuje Isusa? Kada bičuješ onoga najmanjega, iz svoga nekog prijestolja kao “veliki”, pošto je on za tebe “mali”, ti njega bičuješ. Ti njega osuđuješ na smrt svojim riječima. Zato, čovječe, pazi na svoje riječi! Ono što izgovaraš – to te obilježava, i to govori o tebi više nego o onima o kojima pričaš.

Čovjek često zna reći: “Ovaj je ovakav, onaj je onakav, to mi se dogodilo zato što je taj netko to napravio.” Stvarno? Ti nisi ništa kriv? Pa da nisi ništa kriv, ne bi okrivljavao nikoga drugog i skidao ljagu sa sebe. Čak smo toliko bezobrazni, toliko bezobrazni prema sebi, da smo u stanju osuditi i Boga, Isusa Krista. On je kriv. Stvarno? Za tvoje odluke je Bog kriv?

Sjeti se, čovječe, da imaš slobodnu volju. Sjeti se da je tvoj rječnik samo tvoj i da ti izgovaraš te riječi. Ako su to riječi hvale, lijepe riječi, riječi zahvaljivanja i pomaganja drugima – to je dobro. Ali, ti isto tako znaš i što su loše, ružne riječi. Nemoj misliti da su Isusa razapeli tamo neki ljudi koji su živjeli onda, farizeji, ovakvi, onakvi. Ne, ne, ne. I danas, ovaj tren, svojim odlukama, riječju i djelom, ti razapinješ Isusa, ti ga bičuješ! Ti, čovječe! Nemoj misliti tamo na one ljude, ti si taj danas koji radi to isto. Tebi su ruke krvave.

Pogledaj na križ, pogledaj u svoje krvave ruke i shvati – ti si sudionik tog brutalnog čina. Nemoj se izdvajati. Ako si u stanju danas izreći ružne riječi za onog “najmanjeg”, sjeti se da je Isus rekao: “Meni učiniste.”

Zato pazi, čovječe. Pazi, čovječe, na svoj alat, na jezik kojim izgovaraš. Neka to što izgovaraš ne bude osuđivanje, neka to ne bude bičevanje, krunidba trnovom krunom, prebacivanje križa na nekoga drugog ili zabijanje čavala u bezgrešne ruke onog najmanjeg. Isus kaže: “Meni učiniste.”

Pazi se, čovječe, što govoriš. Upotrijebit će se protiv tebe. Zato neka tvoj rječnik bude ono što smo učili još u osnovnoj školi – oprosti, hvala, molim i izvoli. Daj se do kraja za Isusa Krista. Onda će se, kroz Njegovu žrtvu kojom je otkupio svijet, On dati i za tebe. Ne brini.

Malim koracima se svagdje stigne..!

Posted on by

Svaki čovjek u svome životu koristi određene korake kako bi negdje stigao — donio nešto novo ili odložio staro na mjesto kojem pripada. Koračajući kroz dane, činimo i dobra i manje dobra djela. U dubini duše težimo izgraditi boljeg sebe i stvoriti ljepši svijet oko sebe, no okolina nas ponekad ne razumije, ponajviše onda kada vlastite zamisli nismo u stanju u potpunosti oživotvoriti.

Tada se potkradu pogreške i stare, loše navike koje nas udaljavaju od cilja. Želja nas vuče naprijed, ali tereti koje putem natovarimo na leđa — oni tuđi, nametnuti, koji ne dolaze od Boga — počinju nas gušiti.

Kada čovjek odluči promijeniti svoj život, ne može to učiniti jednim naglim, divovskim zamahom. Ako ima naviku izgovoriti ružnu riječ, prvi korak nije zavjetovati se da više nikada u životu neće pogriješiti; takav je teret pretežak i vodi u duhovnu iscrpljenost. Pravi put leži u odluci da se danas, u ovom jednom trenutku, odrekne te jedne riječi. Kada svoje misli svakodnevno predajemo Duhu Svetom da njima ravna, malim, postojanim koracima ostajemo na pravome putu.

Svijet koji nas okružuje često je satkan od ljudi koji su svojim pogrešnim odlukama i sami zalutali s Božjega puta. Ipak, čovjek nikada nije ostavljen sam u toj borbi. Svatko od nas ima svog anđela čuvara, zaštitnika i prijatelja darovanog s Neba, čiju prisutnost i snagu možemo osjetiti onoliko koliko mu svojim djelima i otvorenim srcem dopustimo prostor za djelovanje.

Svaki novi dan prilika je za susret i za malu, tihu odluku: biti malo bolji, govoriti malo ljepše i moliti se malo iskrenije. Zazvati Oca riječima: „Oče, gdje si? Izgubio sam se.” Brižni Otac uvijek odgovara, no čovjek često ne čuje odgovor jer upada u zamku trgovačke molitve — tražeći ispunjenje trenutnih želja i sumnjajući u ljubav ako ne dobije ono što je zamislio, nesvjestan da neke želje jednostavno nisu dobre za njegovu dušu.

Kada se dogodi nešto loše, najlakše je prebaciti krivnju govoreći: „To je sudbina, Bog je tako htio.” No kada postignemo uspjeh, brže-bolje ističemo sebe: „Ja sam to napravio.” Bog nam je dao slobodnu volju i podložio zemlju da njome mudro upravljamo. Šuma u kojoj se gubimo često je samo splet naših vlastitih krivih izbora, naslijeđenih obrazaca i prešutnog odobravanja okoline.

Zato, umjesto prebacivanja krivnje na sudbinu ili druge, valja u poniznosti prepoznati vlastitu odgovornost i u ljubavi poticati jedni druge na promjenu. Malim koracima stiže se do svakog odredišta — i do ponora i do svjetla. Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti, i dopusti svakom malom koraku da te vodi bliže onome vječnom i dobrom.