Tag Archives: šutnja

“Salo” na srcu: Nepokornost i samovolja

Posted on by

Čovjek na svome putu donosi brojne odluke jer mu je od Gospodina dana slobodna volja. Naši postupci i naše odluke nas obilježavaju. Iako često znamo prebaciti krivicu na nekog drugog, na one ispred ili iza nas, na kraju se nekako uvijek snađemo. No, ono što je najbitnije jest to da ponekad u životu radimo stvari koje nam stvaraju “salo” na srcu.

To “salo” na srcu je nešto što se ne vidi, ali stvara ogroman teret. Dok srce obavlja ono najvažnije – održava nas na životu – to nevidljivo salo stvara pritisak sa svih strana i otežava mu njegovu primarnu zadaću. Duh Sveti nas potiče da slušamo glas Gospodnji, ali srce ima problema jer od tog tereta ne može obavljati ono za što je poslano. Natovarili smo na sebe terete koji nisu od Boga, a jedan od najvećih takvih tereta je naša samovolja.

Samovolja je nešto što nas udaljava od Gospodina. Udaljava nas od našeg Oca koji nam želi pomoći i koji je tu dok tek učimo hodati. Čovjek koji provodi samovolju – bez da se pomoli, razmisli ili posavjetuje – jednostavno kaže: “Ma to ću ja napraviti ovako ili onako, to je dobro.” A onda, kada se vrate plodovi takvoga rada, najčešće to ne bude ono što smo doista htjeli.

Zato moramo jako paziti. Iako smo dobili slobodnu volju kako bismo vršili volju Božju i bili Njegova djeca – bez prisile i ikakvog nagona, ispunjeni ljubavlju, razumijevanjem i nadom – samovolja i nepokornost jedni su od najtežih grijeha prema našem Stvoritelju, milosrdnom Ocu nebeskom. To su grijesi koji nas izravno udaljavaju od Njega i Njegove ljubavi.

Kada hodaš ovim putem, zastani. U svojoj iskrenosti, sjedni i popiši sve što imaš. Imaš dan pred sobom, auto, kuću, posao… Imaš obitelj, suprugu i djecu. Imaš krov nad glavom, televizor, kuhinju. Imaš toliko toga za uživanje. Ali ta ista samovolja te toliko udaljila da više ne uživaš ni u čemu. Kroz nju i nepokornost uvukla se krađa tvog mira.

Odbaci samovolju i traži glas Božji iz srca. Barem na jedan trenutak u danu sve stavi sa strane. Sjedni, klekni, lezi… gdje god da jesi. Odi pred najveću svjetlost koju si ikada zamislio, pred svog Oca, i reci: “Oče, sagriješio sam. Udaljio sam se. Oprosti mi.” Odbaci tu nepokornost. Neka to budu samo tri minute tvog dana. Sjedni negdje gdje nemaš ništa i sjeti se: gol si došao, gol ćeš se i vratiti.

Pazi što radiš i pazi na kojem ćeš mjestu završiti. Nije svejedno. Ustraj na putu ljubavi, dobrote i mira. Koliko god te to koštalo, sve je to ništa naspram onoga što nas tek čeka. Amen.

Ovaj razgovor se snima…!

Posted on by

Sve počinje u skrovitosti našeg uma. Nije slučajno da nas duhovna tradicija uči kako se grijeh rađa i razvija jasnim redoslijedom: mišlju, riječju, djelom i propustom. Misao je sjeme. Kada u svom umu dopustimo da proklija tuđa mana, osuda ili gorčina, ona neizbježno prelazi na naše usne, pretvara se u naša djela, ili nas vodi u onaj najsuptilniji grijeh – propust da volimo.!

Kada sjednemo u poznato društvo, s prijateljima ili rodbinom, lako je upasti u zamku ispraznosti. Često se nađemo kako “rješavamo” tuđe probleme i analiziramo živote ljudi koji nisu prisutni. U toj udobnosti tuđe odsutnosti, zavaravamo se mišlju da su naše riječi izgovorene u vjetar. No, istina je duboko otrežnjujuća: ovaj razgovor se snima.! Ne bilježe ga uređaji, već se trajno urezuje u vječnost, u duhovni prostor, i najvažnije – u Božje srce. Sveto pismo nas jasno upozorava da će se “Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.” (Luka 12,3).

Zamisli trenutak u kojem se svaka tvoja riječ, izgovorena u tajnosti o nekom bratu ili sestri, odjednom javno reproducira pred tom istom osobom. Ako ti već i sama pomisao na to tjera rumenilo u lice, stvara grč u želucu i knedlu u grlu, to je jasan glas tvoje savjesti.
To je Duh Sveti koji te opominje i podsjeća na temeljno pravilo ljubavi: ako nismo spremni nešto izgovoriti osobi u lice, u duhu bratske opomene i milosrđa, onda to ne bismo trebali govoriti ni drugima iza njenih leđa.

U duhovnom svijetu vlada savršeni zakon jeke – sve što činiš drugome, zapravo činiš sebi. Kada se u molitvi zauzimamo za nekoga, mi se uzdižemo iznad vlastite sebičnosti. Izlazimo iz okvira svojih osobnih potreba i dopuštamo Duhu da nas širi. U tom činu blagoslova, naša se duša oplemenjuje. S druge strane, kada nekoga ogovaramo, mi ne uništavamo samo ugled te osobe; mi ponajprije prljamo vlastito srce. Svaka osuda drugoga je duhovni uteg koji sami sebi vješamo oko vrata.

Naše su riječi nevjerojatno moćne. One su darovane da budu melem, utjeha i svjetlo. Neka nas spoznaja da pred Bogom nema tajni ne vodi u strah, već u svetu budnost i strahopoštovanje. Neka naši razgovori, čak i oni u najvećoj tajnosti, budu ispunjeni blagoslovima i lijepim riječima za one koji nisu s nama. Jer, kada se taj konačni “snimak” našeg života bude puštao pred licem Gospodnjim, jedino što ćemo željeti čuti jesu odjeci naše ljubavi, praštanja i milosrđa.

Kada sljedeći put osjetiš da svakodnevni razgovor klizi prema osudi nekoga tko nije prisutan, kako bi mogao u tom trenutku, barem u svom srcu, preusmjeriti te riječi u tihu molitvu za tu osobu… Jer ovaj razgovor se snima..!!!

Ako čuješ dobro je- a možda i nije..!!!

Posted on by

Čovjek u svome životu hoda, druži se, boravi na mjestima na kojima mu je dobro, ali i na onima na kojima mu je manje ugodno. No, često se upustimo u razgovore s nekom osobom, pa nerijetko tema postane netko treći. Pričamo o toj osobi svašta – govorimo ono što znamo, ali i ono što ne znamo; ono što osjetimo, ali i ono što zapravo ne osjećamo.

Ponekad možda želimo riješiti neke stvari, pa s prvom osobom rješavamo probleme one druge, treće osobe. Nije li to pogrešan put?

Ako imamo problem s nekim, najbolje je sjesti upravo s tom osobom i otvoreno porazgovarati. A na koji način? Najbolje je krenuti od onoga što zasigurno znamo o sebi: „Prvo sam ja taj koji griješi i nemam pravo tražiti tuđe mane niti okrivljavati druge za iste ili slične propuste koje i sam činim.“ Sve drugo pomalo graniči s licemjerjem.

Neka svaki takav razgovor započne iskrenim pogledom u sebe:

  • kao čovjek koji je puno griješio (što je istina),
  • kao čovjek koji puno toga ne zna (što je istina),
  • i kao čovjek koji se svakodnevno bori s vlastitim slabostima (što je također istina).

Neka, dakle, razgovor počne istinom o nama samima, a ne o onome s kime razgovaramo ili o kome pričamo. Kada druga osoba osjeti da riječi dolaze iz iskrenog i poniznog srca, i sama će se lakše otvoriti, progovoriti o sebi i prepoznati svoje pogreške. Poticaj za to dali smo mi, otvaranjem vlastitog srca – jer samo riječ koja izlazi iz srca ima snagu dotaknuti drugo srce.

Zato ne raspravljajte s drugima o problemima trećih osoba. Govorite, mislite, dišite i radite ispravno – i s vremenom će vam se u životu početi događati ispravne stvari. Ne nužno preko noći, već kroz vrijeme. Problemi koje nosimo nisu nastali jučer ili prekjučer; njihovi korijeni sežu znatno dublje u prošlost. Zanemarivanje malih poteškoća i njihovo puštanje u život stvara sve veće i veće probleme, i tako unedogled. Zato se za svaki problem valja vratiti na njegov početak – ondje gdje je nastao – i tamo ga rješavati.

Problemi se ne rješavaju na silu. Rješavaju se mirnim razgovorom, povratkom na izvor, prepoznavanjem i priznavanjem vlastitih pogrešaka i slabosti. Tek tada na vidjelo izlazi stvarni korijen problema.

Sve nas to uči da u međusobnim razgovorima moramo biti pažljivi i birati riječi. Kada prosuđujemo sebe, ne moramo ih ublažavati – možemo slobodno priznati istinu o svojoj nesavršenosti. No, kada govorimo o drugima, budimo svjesni snage svojih riječi.

I lijepa riječ, molitva, kao i ružna riječ ili psovka, imaju snažan učinak – samo u dva potpuno suprotna smjera:

  • Kada o nekome govorite lijepo, to izgrađuje i vas i tu osobu.
  • Kada o nekome govorite ružno, to razara i vas i tu osobu.

Zato ne idite daleko – krenite od sebe. Tu nam je najbolje biti. Kada je čovjek svjestan sebe u svojoj nutrini, tada lakše prepoznaje Božji rad, Božje djelo i sve što dolazi od Gospodina.

Zamislite to ovako: kada o nekome govorite lijepo, vi ga blagoslivljate. Dok ga blagoslivljate, ta blagoslovljena voda pada i po vama. No, kada o nekome govorite ružno, ona prljava, smrdljiva voda kojom prskate drugoga prska i vas – i vi sami poprimate taj miris. Nemojte misliti da je drukčije; upravo je tako.