možda sve počinje tamo gdje i završava….možda je jutro pametnije od noći…možda imamo više nnego što nam treba…možda tražimo u mraku…možda smo nezadovoljni sa malim stavrima…možda idemo krivim pute…možda nevidimo prijatelje…možda smo oholi….možda smo nevjerni….možda još puno toga……!!!??
Znam samo jedno.. da je najteže upoznati sebe i svoje želje…svaki dan imamo priliku da napravimo mnogo lijepih stvari bez obzira koliko je nama lijepo….svaki dan vidimo svog bližnjeg u nevolji i pobjegnemo jer nas se to ne tiče…moj brat je i tvoj brat, moje sve je i tvoje sve …ako imaš nešto što si dobio, proslijedi pola od toga dalje, jer nikad neznaš koliko ćeš dobiti…jer ako ti nedaješ i nedijeliš svoju ljubav prem drugima , pa kako onda da je i ti dobiješ od nekoga….budi uvijek strpljiv sa svojim bližnjim, jer nemogu svi napraviti što i ti….budi strog prem svima..i ljubi ih toliko da nemogu reći ništa loše u tome budi strog…nemoj ići za poslom i ostavljati ljude oko sebe, jer kad oboliš posao ti neće moći pomoći….sve nepravde obznani samom sebi i onome koji ih je napravio, nemoj nikog mrziti da ne budeš i ti mržen….sve je to lako reći znam , ali vjerujem da je i lako za napraviti…ako znaš recept, a on je jednostavan,…ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe…svakom se nasmij…starijeg poslušaj….i služi samo Bogu svome i neboj se ničega na ovome svijetu..!!!

Kad sam mislio kako bi bilo kad bilo nisam znao da je već bilo…jednog običnog dana koji se nije razlikovao puno od ostalih dana u mom životu…na jedan tren u tom danu je ušla jedna osoba koja je naizgled bila sasvim u redu…i kako su sekunde prolazile dolazio sam do zaključka da je ipak malo drugačiji od mene i većine ljudi koje znam po mnogo toga, ali me najviše zabrinulo to kad je rekao da ima dijete, da radi sam, da ima plaću duplo manju nego ja, i još niz drugih sličnih stvari…a u njegovom oku nije bilo niti trenutka nezadovoljstva, u njegovim riječima ni djelića sekunde ružnih, u njegovom osmjehu se nazirala jako velika doza pozitivne energije koja je ostavila na mene veliki utjecaj….na kraju je nudio pomoć za neke stvari i to čak besplatno….i dalje se smijao…i kad je otišao ostao je na meni trag koj se nije vidio izvana, ali iznutra shvatih da sam jako nezahvalan na svim darovima koje imam, bio sam malo čak i nesretan zbog toga…bilo mi je žao mene i svih nas koji smo isto tako nezahvalni i stalno nešto prigovaramo….počeo sam razmišljati kako je moguće da je on slučajno došao i u  jako kratkom vremenu ostavio toliki trag na meni…i na mom shvaćanju života…mislim da bi svi trebali mlo ipak zastati i razmisliti o svojim postupcima ,pa ček i onim naj manjim…koji mogu puno toga promjniti kod nas i kod onih kojima učinimo iste….mislim da ću ga se sjećati jako dugo, a pogotovo kad je se smijao…jer u tom osmijehu je bilo puno neke čude energije koja me je protresla….nadam se da ću i ja moći nekoga barem malo tako protresti sa svojim postupcima….nadam se…

Svaki dan, svaki sat…svaki tren pokušavajući promjeniti onaj mali do naše okoline…dolazimo do zidova i rupa koje ne možemo preći…boreći se tako sa svim i svačim nevidimo kako nam život prolazi u veelikoj brzini, a da toga nismo ni svjesni…svaki tren koji provedemo u borbi sa ljudima i stvarima koje želimo izvesti na “pravi put” uzimaju dio našega mira koji smo dobili jednom davno…sam povratak u prvobitnop stanije je nemoguć jer spoznaja da je sve oko nas samo laži, prevare, i ljudi koji nemaju ni malo ljudskosti u sebi, a pretvaraju se da im je stalo….i sve to stalno prisutno u našem životu, a želili bi imati sve da smo mirni….mislim da je bolje promjeniti sebe i svojim primjerom drugima dati kao što i mi imamo svoj primjer samo ga često zaboravimo zbog okoline…pravi put…a to je onaj put kojim bi trebali svi ići…sastoji se od ISTINE, LJUBAVI, DOBROTE, ZAHVALNOSTI i naravno vjere da sve svoje probleme damo NJEMU da ih on riješi, a za uzvrat samo trebamo mu zahvaliti od srca.. i utom trenutku ćemo dobiti mir koji nam neće nitko moći uzeti iz srca…sve što dobijemo ćemo bez problema i podjeliti kako ono loše tako i ono dobro…AMEN

Postojati znači i biti…mislio sam ovako kad sam imao onako pogled…ali eto sad je malo drukčije od onoga kad sam bio tamo..gdje se sad i neželim vratiti niti sjećati iako sam bio uvjeren da je to nešto najljepše što postoji….stojao sam na vrhu neke litice svi su mi se divili kako sam visoko i kako imam ovo i ono,…vrtio sam se i plesao dok je lagani povjetarac bio prisutan, bio sam na samom rubu a mislio sam da sma jako daleko jer sam žmirio i imao slušalice u ušima koje su mi govorilie da sam ja dovoljno jak da izdržim sve jer imam pored sebe ljude koji me vole…i stvarno bilo mi je ljepo imao sam toliko toga oko sebe….nisam i dalje nikad gledao prema dole da vidim koliko sam visoko iznad svih svojih granica….i onda sasvim slučajno se dešavaju stvari koje ja mislim da su slučajne, ali ipak sad vidim da je sve bilo organizirano za mene od strane kojoj je stalo do mene…pogled sam uputio prema dole vidio toliko toga ljepog..more je bilo beskrajno… na obali mnoštvo ljudi… svi onih lijepih , najljepših stvari….tolikosam se zanio da nisam primjeto sa sam izgubio tlo pod nogama ipočeo sam padati ispočetka čini mi se lagano, i onda kako sam sve više padao prema tim ljudima i svim tim ljepotama….bilo je situacija i ljudi mojih poznanika koji su me mogli uhvatiti ili upozoriti da pazi ,ali nisu malo sam se iznenadio…padao sam sve brže i brže više nisam vidio ništa samo mrak i hladan vjetar šibo je moje sad već golo tijelo…sve me više i više ljudi izbjegavaju..neznam zašto…možda i nisu mi bili prijatelji, možda ovo ,možda ono….padajući tako shvatio sam da sad bi bilo najbolje da se vratim i promjenim smjer svog života ali nemogu je to bilo….padao sam i pao i more koje se pretvorilio u jako nešto prljavo i smrdljivo…tonuo sam sve dublje i dublje na sve hladnija mjesta, vidio sam sve više onoga što nisam želio vidjeti ispod površine koja je sjala na samom vrhu…i trebalo mi je samo par sekundi da počnem plakati…i da shvatim da nisam bio nitko i ništa….i da još uvijek nisam nitko i ništa….pogled u tome moru mračnom i prljavom mi je odvukla jedna mala točkica, pomislih idem tamo jer samo je to što sad vidim..kako sam se sve više kajao i plakao ona je postajala sve veća i veća…dok me nije obuzela tuga za svu onu sljepoću koju sam imao…..tek tada izlazi jedan mali gospodin koji je rekao….primi se za mene ja ću te izvući gore …nemoj gledati više u mrak, nemoj gledati u ništa što nisam ja…nemoj biti….i taman kad više nisam mogao plaktai i vrištati…probudio sam se u nekakvoj drugoj sobi i vidio samo jednu malu slikicu na podu na kojoj je pisalo….ako me nevidiš neznači da nisam kraj tebe…ako me nečuješ neznači da ti negovorim…..samo budi u tišini ,i sam bez slušalica……i čut ćeš moj glas…i na kraju je pisalo….JA SAM TE GURNUO SA ONE LITICE…., NE DA TE UBIJEM… NEGO PROBUDIM DOK NIJE KASNO…tvoj mali anđeo čuvar,…

Pogled upućen bez obaveza…prema tamo gdje ga nitko nije ni tražio….mislim idem ipak sve mogu sam nadzirati…pogled sada liči na iscjeljivanje samoga sebe kao da je prošlo puno vremena a ne samo 2 sekunde moga života.,,,ipak nije sve tako crno pomislih…ide pogled dalje i događa se nešto ljepo počinjem se malo kao ono brinuti oko toga što mi je ljepo nešto što je na granici dobrog i lošeg….sve je dublji i snažniji sad malo čak i osjetim ljubavi da ima tu….kako sam se sve više opuštao i prepuštao sve  mi je bilo teže gledati to sve…ipak prošlo je sad već oko 10 sekunda…sve mi je više i više žao tebe koja nisi kriva za to što u mom životu postoje velike stvari od kojih bjećim i one male kojima se sve više prepuštam ….osjećam se kao da sam zamjenio kraljicu za pješaka a da nisam morao…pogled mičem u stranu i suze poželiše malo me podsjetiti kako je ljepo biti s tobom….sve je više njih koje žele van…..držim dah jer mislim da je sramota da me vidiš kako plačem tu sam na obali gdje me dovela moja domišljatost o potrebnim nepotrebnim stvarima koje se mogu opipati….uz već sad male rijeke suza shvaćam da cijelo vrijeme mijenjam tebe za nešto što nema sjaj ispod površine koja je jako blještava….suze moje ispiru moje grijehe…na obali dobra i zla…mislim koliko mi je malo trebalo da izdam sve što mi je bitno u ovom mom trenutku od života kojeg je već puno prošlo u buđenju iz budnog stanja…vidim a nevidim, ali zato jako dobro osjetim suze koje sad padajući na tlo mi se okreću i smiju i one su se okrenile protiv mene….i poželilie da odu iz mog kraja u kojem nema kraja svim ovozemaljskim stvarim i velikom požudom za istim….mislim da osjetim kako sve što sam imao i želio gubim, a ništa nemogu da učinim…samo sam stojao nakon nekog vremena koje je skočilo na onu istu stranu prekoputa mene…i sve više bilo zadovoljno što mi sve brže prolazi i oduzima ovo malo volje i snage da budem sam sa sobom i da čujem onaj najudaljeni glas koji govori da me voli iako zna da sad nemam ništa osim njega i da sad imam pored svog siromaštva u duši potrebu da je ispunim sa njegovim glasom …koji će svakog tenutka mog budućeg života za svku sitnicu koju budem htio napraviti svome bratu pitati me tri puta “jesi siguran da bi volio da to on tebi napravi”….i nikad više neću moći napraviti ništa što bi njemu bilo žao………ipak sam osjetio,,,a da nisam ni znao…ipak…sve nevidljivo je bitnije od vidljivog…

Podledamo li malo bolje ono što svaki dan gledamo…nećemo ništa vidjeti. I kad pogledamo jako puno bolje sa izoštrenom slikom…opet nevidimo ništa…tek kad se malo više spustimo onda se pojavi nešto što nismo do sada zapazili…svaki dan radimo iste greške gledamo tamo gdje ničega nema…i gledamo u nadi da ćemo vidjeti nešto u što i onako nevjerujemo…ali ipak gledamo sa malim podsmjehom…u nadi da progledamo…a sve što trebamo da opazimo to je ono što je pored nas svaki dan….bilo da je lijepo ili ružno vrijeme nama u glavi….LJUBAV..je ono što trebamo da dajemo i dobivamo….pa čak i kad ne dobijamo onda ipak trebamo da dajemo i više nego treba…jer samo tako idemo naprijed…znam iz osobnog iskustva da je to jako teško i znam da svatko tko ovo čita ima sličnih problema sa neuzvraćenom ljubavi…toliko je dajem a ne dobivam ništa….stalno mi se mota po glavi …i kad mi je bilo najteže da shvatim sve ovo skupa…proleti mi misao kroz glavu kako je naš ISUS KRIST trpio još gore probleme sa tim neuzvraćenim ljubavima…ON je sve volio, a ipak su ga razapeli SVI ….netko onda..a netko to i sad još radi svaki put kad napravi nešto ružno koliko god to sitnica bila od…laži,mržnje,zavisti,pohlepe…itd…svaki put ga ponovo razapinjemo…i onda se trebamo zapitati pa jel nama stvarno tako teško pogledati u pravom smjeru i vidjeti ono što je stalno pored nas i nepraviti se pametni kad to nismo…nego se lagano spustiti i zamoliti za pomoć i pokazati svoju ljubav prema svima koliko god to bilo teško…i pustiti istini da nas vodi tamo gdje nam je i mjesto…

I tako…jednog dana sjedoh da se ispovijedim…i dođem i kažem i počnem i zaustavi me ON i pita dali smeta ako te ispovijeda slijepac…mislim u pravom smislu…pa naravno da ne smeta kažem… i počnem ja..želio bih da se ispovijedim od zadnje ispovijedi…to je bilo…..i upita me ON …Kad???to je bilo onda neznam sad točno..ali bilo je davno kažem…dobro kaže ON…nastavim…nisam ovo nisam ono…dobro a kad si bio posljednji put kod mene pita ON..,pa bio sam ..neznam. neki dan…aha dobro kaže ON…i tako malo pričam više nego treba o ovome o onome …a jesi pričao o meni upita ON..??,,pa nisam jer znaš ovi neki te baš stalno spominju ali sa onom riječi prije…dobro a jesi ti to govorio upita me ON..pa nekad i jesam ali onako kako ne treba kažem…dobro kaže ON…idem dalje kad osjetim kako nešto me počinje lagano peći po leđima i vratu i po cijelom tijelu samo lagano i širi se…i stanem ja …i zašutim…kad me opet upita ON..jel problem što te ispovijeda slijepac…ma nije kažem….i dalje šutim a htio bih nešto reći…ali nemogu boli me….trpim…i šutim a on me čeka da mu kažem sve što me boli…..osjetim nešto u njegovom glasu …što nije bilo do sada..neku toplinu…toplina me obuze i topim se ja polako…i opet bol..po cijelom tijelu..boli kao da se rastaje meso od kosti….jooj kako boli…i pita me on dali želite da prestanemo ili da nastavimo…ma…u redu je kažem…..i tako svega jednu minutu borbe učini mi se kao cijela vječnost…i počne meni svićati…malo..kaže ON…sjećaš li se svog djeteta….koje su mu boje oči..???kako se glasa kad je sretan…???kako te zove kad te vidi prvi put u danu…???koliko puta u minuti kaže tvoje ime…???koliko se veseli kad ga uzmeš u naručje….???eee vidiš prijatelju moj..ako znaš odgovor na pola od ovoga što te ja pitam ti si sretan čovjekako znaš samo jedan odgovor ti si sretan čovjek..ali ako neznaš ni jedan…vidiš moj prijatelju ti si slijep…i nemoj da te to slijepilo odvede u propast ….kad čuješ glas od svog najbližeg i ako ga nevidiš budi spreman…na SVE…i ako dođeš i svega ti je dosta i puko bi najradije….pogledaj u oči njemu kojeg sam ti dao da te podsjeća na mene i da ti govori o meni onoliko koliko mu dopustiš da te volim kroz njega…barem mu zapamti boju očiju kroz koje  te gledam kako rasteš u mojim očima….budi mu blizu kao što sam tebi ja….nedaj mu da te mrzi zbog toga što te nezna..pokaži mu svoju ljubav kao što tebi pokazujem ja kroz njega…jer sam ti ga ja dao i sve oko tebe….i samo želim da vidiš i da nedođeš kod mene slijep pored svoja dva oka zdrava koje sam ti dao….da vidiš…sve ljepote ovoga svijeta koje sam napravio samo za tvioje oči….i nemoj se više dolaziti ovamo ispovijedati kod slijepca od kojeg si ti puno više slijep…jer sam ti dao moć razlučivanja dobra i zla i ako ti nešto nije jasno imaš mojih DESET ZAPOVIJEDI kojih ako se budeš držao će ti biti sve jasno…JER…NISAM IH NAPRAVIO DA BIH BIO VELIKI …NEGO RADI TEBE DA TI BUDE LAKŠE I JEDNOSTAVNIJE ŽIVJETI AKO IH SE BUDEŠ DRŽAO…samo za tebe…!!!jer ti si mi sve…!!

Da baš…!! Kako god bilo da bilo ali svi putevi vode negdje…!!! Kako je lijepo kad sve znaš i na kraju skužiš da nemaš pojma jer zašto mi ljudi kao ljudi uvijek tražimo nešto drugo od onoga što vidimo…imamo oči a nevidimo imamo uši i nečujemo…a glasovi stalno dolaze, a znakovi da ne govorimo…ali, pa šta će mani to kad ja znam sve i onda počinje…svi oko nas su s nekim razlogom, neki da nas guraju, neki da nas vrate i tako u krug, ali kad se to sve svede na stalno ovo ili ono e onda je problem…sve što nam se dešava u većini slučajeva napravimo sami…kako…??? pa lijepo…mi slažemo nekome svome prvom do sebe…onda on to prenese drugome…onda drugi rećem…i tako to putuje velikom brzinom i poprima u sebe sve ono što nevalja iz drugih ljudi i onda kako sam rekao sve se vrti u krug dođe i do tebe, ali to više nije ono što si ti smislio nego puno gore, jer puno je ljudi i misli tu dodalo sve svoje male tajne naravno one negativne…i onda ti se to sve obije o glavu i misliš da je to došlo samo od sebe..??? pa nije….ili ovako ti napraviš nekome nešto što nije lijepo, on to isto napravi drugome i zavrti se krug ali negdje mora prestati ali gdje nego na početku..vrati ti se od nekog drugog i misliš da ga neznaš i vjerovatno ga neznaš ali imate nešto zajedničko nešto što si ti pokernuo i on ti samo ono tvoje vrtio naravno umnoženo u negativnom smislu….!!…i ima tih još puno stvari koje su sve na istom šablonu….pa ako je to sve tako zamisli onda gdje je tome kraj narvno kod tebe…..Ako želiš uspjeti…nemoj lagati nikome ,pa ni onom malom djetetu koje te naizgled i ne razumije, nemoj činiti ono što nebi volio da se tebi desi, nemoj nikoga mrziti jer onda stvaraš u sebi samo negativnu energiju koja te proguta poslije, sve negativno izbaci iz sebe, ali ne na nekog …izbacuj to polako kroz…smijeh, radost, i kad ti je jako teško onda pogotovo budi hrabar makar 3%, a ostalih 97% će ti dati netko iz tvoje blizine, makni se od svega što je negativno za tebe, počneš se moliti za bilo što, i onda ćeš osjetiti sve ono što nisi mislio da postoji, jer to ti može doći samo ako činiš dobre stvari…..i put se mijenja…ali se put nemože promijeniti dok putnik ne promjeni sebe i svoju navigaciju…AMEN

Čuli ste naravno kako nekad netko od ovih naših stariji ljudi kaže: “E to je nekad bilo dok je BOG hodao po zemlji…” i tako..ali sve je je to istina da je nekad bilo bolje da su se ljudi puno više družili, da su imali vremena za obilazak svojih najmilijih, da su više molili i više vjerovali jedni drugima…bilo je dovoljno nešto se dogovoriti i pružiti ruku i to bi bilo to kao da je potpisan ugovor ili nešto veće, ljudi su se poštivali, vjerovali,pjevali,bili zadovljni sa svim što su imali, ali nisu imali puno materijalnog nego su bili ispunjeni radošću i svim onim što se nevidi, a ljepo je za srce…to može samo dati ON…i onda je normalno da stariji ljudi tako govore…da je to bilo dok je ON hodao po zemlji….hm i sad je ON tu kraj nas samo smo jako zasljepljeni svim onim glupostima koje nam nameće onaj drugi…tipa tv-serija nema im broja, same gluposti nam prikazuju, internet, kompjutor-tako da mala djeca od malih nogu nauče prije igrati igrice u kojima moraju nekog ubijati negoli moliti OČE NAŠ, tako da oni malo stariji mogu gledati sve one najbezobraznije stvari koje su im zabavnije od samog odlaska kod svoga bližnjeg ili na misu, jedino oni stariji koji kao neznaju na komp. oni su zaostali oni nemaju pojma, a ON je cijelo vrijeme tu a mi nevidimo, jer smo moćni možemo sve na kompjuteru, sve rade roboti-elektronika…i još puno toga samo nevidimo onoga najobičnijeg čovjeka, koji stoji pored nas i ne traži ništa osim da popriča sa nama…da se ispričamo o svemu i svačemu, da smo si tu kad si zatrebamo, svi smo svoja vrata zatvorili i molimo se samo da netko nedođe kod nas da nemoramo pričati s njim…nebito tko to bio…a ON je stalno tu i kuca nam na vrata, i moli nas da otvorimo…i želi ponovo biti s nama…al mi to neželimo sve dok nam se nedesi nešto loše, pa su onda krivi svi samo ne mi, pa je onda i ON kriv…gdje je ON bio da to spriječi…i onaj i ovaj…samo se nemožemo sjetiti zadnji puta kada smo bili kod nekog svog bližnjeg i pitali ga za zdravlje, odnijeli mu jednu toplu riječ i osmijeh mu poklonili, a ON je baš tamo i čeka samo nas da dođemo i smijemo se s njim i da njemu govorimo svoje probleme i da njemu prepustimo svoj život u ruke ,,,,,,…..JER IPAK JE ON STVORIO NAS BAŠ OVAKVE KAKVI JESMO…i želi da mu budemo blizu….i da ON nama bude u našim srcima…AMEN

Svakodnevica…je ono nešto što nam se dešava svaki dan, bili na poslu, na putu, u nekom dijelu svijeta novog starog, bližeg daljeg i kad smo tamo gdje smo onda nam svaki dan dolaze ljudi koji po svojoj naravi imaju problema kao i mi sami…i tako mi onda pričamo o problemima mi njima naše oni nama njihove ..pa se onda savjetujemo, pa onda pametujemo o nekome drugome kako je njemu lakše jer on ima ovo jer on ima ono…zato što je visok nizak mali veliki, i tako od svojih nekih problema još si pridodajemo i tuđe pa onda sve to pokušavamo riješiti na neki način, ali se u praksi pokazalo da je uvijek lakše riješiti tuđi problem ili više njih od jednom , nego svoje probleme riješiti odnosno probati rješiti…ali dovoljno jak biti za svoje probleme odnosno rješavaje isti nije nitko, pa čak i onaj koji se osjeća kao da može vlak pogurati…bio on mali ili veliki on je uvijek problem i dosta puta onaj mali preraste u veliki i obratno…ali umijeće ratovanja uvijek je bilo u skromnosti i poslušnosti, ali tu valja biti oprezan kada želimo da nam netko od naših bližih ili daljih pomogne, jer svi oni kao i mi su samo ljudi i opet su skloni svemu onome što i nije uvijek lijepo pa tu valja biti oprezan za zahtjevima… mislim da je najbolje sve svoje probleme prepustiti onome koji nas je i stvorio i koji brine o nama a za uzvrat želi samo da se držimo onoga što nam je zapovjedio, ali ne da bio on bio glavni i da ga se bojimo i tresemo se na sam spomen njegovog imena…nego da se držimo tih zapovjedi tako da onda imamo puno manje problema, puno manje stresa, svega onoga negativnog manje u znatnoj količini i tako ona nama pomaže samo što mi se uvijek pravimo pametni i želimo biti iznad svojih mogućnosti i onda upadamo u nevolje i probleme koje si sami napravimo tako što ponekad dopustimo drugima da nam izmisle pravila po kojima ćemo živjeti…a to već sve postoji zapisano i samo treba pročitati i slijediti upute kako je zapisano…samo to ….toliko jednostavno, ali nama je i to problem. I onda idemo dalje u svojim zahtjevima, želimo više ,a da dajemo manje…mjenamo druge, umjesto sebe…radimo ono što nebi htjeli da nam netko napravi….lažemo, a smeta nam kad nam lažu i još puno sličnih stvari….a kako očekivati nešto kad nisi spreman istog se odreći za drugog…I tako svaki dan iz dana u dan postajemo sve nezadovoljniji sa svim onim što smo priželjkivali i dobili, ali uvijek tražimo još , a da prije toga nismo nikome zahvalili na dosadašnjem, nikom se nasmijali jer i to dosta puta pokazuje da smo zadovoljni sa svim stvarima i ostalim što dobijemo od drugih i od samog stvoritelja…iako je teško ali treba svaki dan svoje probleme rješavati jedan po jedan, ne ostavljati ih za poslije da se nebi nakupili i siv došli od jednom i slomili nas…jer ipak nam je to svakodnevica…