Sve…kako mi izgleda…mi neizgleda…! svi mi …počevši od mene…tražimo da vidimo nešto….i kad vidimo …tražimo nešto drugo…imamo sve i u istom trenu nemamo ništa….imamo prijatelja…imamo roditelja,kuma,dijete iamo sve….i idemo dalje tražiti….sve njih zapustimo i ako vidimo da je krivi taj put…mi i dalje mislimo da smo na onome pravome….posao…posao…novac….kuća…daj mi…daj mi….i još misamo ovo…daj….i…još…i…još………………………….i kraj,,…a na kraju hrpa ničega….prijatelj je ostao…roditelj je otišao….kum je isčeznuo…..dijete te nepoznaje…..imaš sve a nemaš ništa…..posao..posao..daj..daj…i eto te sad gdje si želio, a sad ni to neželiš….probaj nekad poslije…DAJ…i zahvaliti…i podijeliti…i zahvaliti….i podijeliti……….pa kad opet dobiješ…opet napravi isto…budi skroman….budi tih….budi uvijek tu…ne trči za onim što vidiš….prijatelja posjeti…roditelju zahvali…danas,…jer možda sutra ode…kuma pozovi na večeru…..dijete svoje nasmij…i daruj mu sve što možeš…a ponajviše vrijeme i ljubav….jer to se pamti…to ostaje….ne novac…ne kuća….sve se sruši i nestane osim…izgrađene ljubavi koja te nosi po svim mogućim morima,olujama,problemima….spoznaja da nisi nikad sam te ojača do srži…svi koji te mrze…moli za njih…..teško je sve ovo, ali je puno lakše nego se na kraju probuditi kraj hrpe zidova…srušenih…nisam dostojan da vam govorim šta da radite…ali osjećam da je ovo put…prema NJEMU…koji nas STRPLJIVO………ČEKA….da mu dođemo sa prijateljem ,roditeljem,kumom i sa djetetom u naručju…i zahvalimo na prigodi da nekog VOLIMO……………AMEN

Susreti kad kažem, mislim na susrete sa drugim ljudima koji vam na više načina pomognu. malo tko od njih će vam odmoći naravno ako na sve gledate sa duhovne snage. Svaki susret je nešto posebno. Ako vjeruješ u Boga i susretneš čovjeka koji isto razmišlja poput tebe…neće se ništa promjeniti, ali ako vjeruješ u Boga i susretneš osobu koja vjeruje u Boga i u čovjeka…e tek onda osjetiš sve ono što nisi nikad osjetio…prvi glas koji ta osoba ispusti bit će ti jako čudan , čak pomalo nejasan na granici sa nečim ružnim…sve do ne dopustiš da je čuješ onao kako ona to želi…iscjelujuće…a to je zbog one druge strane koja neželi da vaš susret bude ugodan..nego pun nejasnih situacija….kad pustiš tu osobu u svoje misli…postaješ dio te osobe odnosno onoga dijela za odnose sa duhom svetim, a ne onoga za odnose sa javnošću…jer svi čujemo ono što nam treba…i svaki daljni susret sa osobom koja ti želi nešto poručiti naravno u prisustvu duha svetog….koji sve zna…ti postaje sve ljepši, i ugodniji i kad osjetiš kako ti trnci prolaze kroz tijelo nemoj se bojati…opusti se…to duh sveti potvrđuje svoju prisutnost u tom razgovoru…svaki će nas susret pomalo promjeniti …a naj više onaj koji nas uspije uzdrmati u našem uvjerenju…osoba koja nas na tren udalji od duha svetoga i od Boga je živi primjer da smo slabi i neodlučni u svojoj vjeri prema Bogu…Bog traži da budeš jak i vjeran…a kad ga moliš za snagu da se odupreš nebitnim i stvarima on ti da snage onoliko koliko trebaš da shvatiš…da te on voli…jer da si mu nebitan..postoji mogućnost da ni nebi nastao…a kad si već nastao to je znak…da trebaš da budeš zahvalan i da se moliš da možeš i ti nekome promjeniti njegovu sljepoću prema Bogu , koji ga voli onakvog kakav je…susreti će nas sugurno promjeniti i svakako ćemo razmišljati o njima na više načina….i u tim
promišljanjima ćemo se pokušati približavati Bogu koji nas voli…jer smo svi posebni na svoj način. Hvala ti Bože na svim darovima kojima si me podario i oprosti mi za sve one za koje ti nisam nikad zahvalio…

evo i sam naslov kaže da nemam temu o kojoj bi sada pisao…nešto bitno..jer baš to je i je cijela stvar….nemoraš nikad ići glavom kroz zid mada je ponekad puno teži put koji si sami izaberemo,,,a zašto….e to je već neka veća razina na koju tek treba da dođemo…kad ashvatimo da smo jako posebni u božijim očima inače nebi bili gdje smo sad…ponekad i bezizlazne situacije koje nam se nametnu većinom našim odabirom dobiju izlaz ako za njih molimo….naravno ali predano i ustrajano….svaki dan je novi početak dokazivanja i pokazivanja našeg unutarnjeg stanja….dobijemo cijeli dan na poklon , a problem nam je ostaviti 20 min za razgovor sa onim koji nam je sve dao…kad kažem onda mislim….stvarno na sve…pa čak i onu malu ptičicu koju i nevidimo dok u daljini  pjeva o ljubavi velikoj…BOGU…sve imamo ali ova naša svakodnevica je jako teška i neodređena pogotovo kada malo odlutaš sam od sebe…kad si postaneš neprijatelj…hm mislim kako je to moguće…imati sve na dlanu i uvijek željeti nešto više…nešto drugo…nešto  što u većini slučajeva ni neznamo kako izgleda …i onda dobijemo to nešto i počnemo se čuditi…i toliko se čudimo da postanemo čudni…jako…sebi isvima oko sebe…ali upravo sam na to želio skrenuti pozornost…ako nešto želiš…jako ili malo…nevitno ili bitno,…budi ustrajan i nepokolebljiv …jer samo tako ćeš dobiti ono što želiš…puno puta se susretnemo sa sitnicama koje možemo promijeniti na bolje.,,ali mi pobjegnemo…i sam neznam zašto…počnemo da se bojim svega i svačega jer kad se čovjek počne mijenjati onda se i sve drugo počne samo mijenjati…jer naša nas djela čine…i naša okolina koju mjenja to što se mi mjenjamo…kad prvi put osjetiš da imaš nekoga pored sebe tko te voli…sve drugo će biti drugo i nebitno u usporedbi sa njim..kad imaš priliku da napraviš nešto dobro koliko god to smiješno bilo svim tvojim prijateljima nemoj se pokolebati…jer oni pravi prijatelji će ti pomoći, a oni drugi će otići..sami i nestati…osjećaj koji dobiješ kada…svoje dragocjeno vrijeme provedeš sa nekim tko te voli je neprocjenjiv…kao kad za Božić daš nekome nešto o čemu je samo sanjao…a to je ljubav i pažnja….svi tvoji prijatelji i rodbina koja te okružuje tu su sa ratlogom i sve što ti naprave je sa razlogom i koliko god ti bilo neugodno što ti naprave…sve je to samo za to da te poprave…jer kad tebe poprave i stave na put nepokolebljivosti i sami će poći za tobom, jer će uvidjeti razliku na tebi…koja će ih promjeniti…ta razlika je ON kada ga staviš na prvo mjesto i postaneš nepokolebljiv u vezi tog mjesta.. .kad ti nebude problem odvojiti vrijeme koje ti je on dao za njega…kad mu kažeš sve ono što on već zna….osjećati ćeš se kao dijete koje priča svome ocu sve one doživljaje koje je on već sto puta prošao i kad vidiš sjaj oka dječijeg ono iskrenog i ne pokvarenog postaneš nepokolebljiv kao i on kad smo isreni prema njemu…koliko god to teško bilo…proći će…jer sve lijepo sa NJIM je još ljepše…………………..puno…ljepše….

možda sve počinje tamo gdje i završava….možda je jutro pametnije od noći…možda imamo više nnego što nam treba…možda tražimo u mraku…možda smo nezadovoljni sa malim stavrima…možda idemo krivim pute…možda nevidimo prijatelje…možda smo oholi….možda smo nevjerni….možda još puno toga……!!!??
Znam samo jedno.. da je najteže upoznati sebe i svoje želje…svaki dan imamo priliku da napravimo mnogo lijepih stvari bez obzira koliko je nama lijepo….svaki dan vidimo svog bližnjeg u nevolji i pobjegnemo jer nas se to ne tiče…moj brat je i tvoj brat, moje sve je i tvoje sve …ako imaš nešto što si dobio, proslijedi pola od toga dalje, jer nikad neznaš koliko ćeš dobiti…jer ako ti nedaješ i nedijeliš svoju ljubav prem drugima , pa kako onda da je i ti dobiješ od nekoga….budi uvijek strpljiv sa svojim bližnjim, jer nemogu svi napraviti što i ti….budi strog prem svima..i ljubi ih toliko da nemogu reći ništa loše u tome budi strog…nemoj ići za poslom i ostavljati ljude oko sebe, jer kad oboliš posao ti neće moći pomoći….sve nepravde obznani samom sebi i onome koji ih je napravio, nemoj nikog mrziti da ne budeš i ti mržen….sve je to lako reći znam , ali vjerujem da je i lako za napraviti…ako znaš recept, a on je jednostavan,…ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe…svakom se nasmij…starijeg poslušaj….i služi samo Bogu svome i neboj se ničega na ovome svijetu..!!!

Kad sam mislio kako bi bilo kad bilo nisam znao da je već bilo…jednog običnog dana koji se nije razlikovao puno od ostalih dana u mom životu…na jedan tren u tom danu je ušla jedna osoba koja je naizgled bila sasvim u redu…i kako su sekunde prolazile dolazio sam do zaključka da je ipak malo drugačiji od mene i većine ljudi koje znam po mnogo toga, ali me najviše zabrinulo to kad je rekao da ima dijete, da radi sam, da ima plaću duplo manju nego ja, i još niz drugih sličnih stvari…a u njegovom oku nije bilo niti trenutka nezadovoljstva, u njegovim riječima ni djelića sekunde ružnih, u njegovom osmjehu se nazirala jako velika doza pozitivne energije koja je ostavila na mene veliki utjecaj….na kraju je nudio pomoć za neke stvari i to čak besplatno….i dalje se smijao…i kad je otišao ostao je na meni trag koj se nije vidio izvana, ali iznutra shvatih da sam jako nezahvalan na svim darovima koje imam, bio sam malo čak i nesretan zbog toga…bilo mi je žao mene i svih nas koji smo isto tako nezahvalni i stalno nešto prigovaramo….počeo sam razmišljati kako je moguće da je on slučajno došao i u  jako kratkom vremenu ostavio toliki trag na meni…i na mom shvaćanju života…mislim da bi svi trebali mlo ipak zastati i razmisliti o svojim postupcima ,pa ček i onim naj manjim…koji mogu puno toga promjniti kod nas i kod onih kojima učinimo iste….mislim da ću ga se sjećati jako dugo, a pogotovo kad je se smijao…jer u tom osmijehu je bilo puno neke čude energije koja me je protresla….nadam se da ću i ja moći nekoga barem malo tako protresti sa svojim postupcima….nadam se…

Svaki dan, svaki sat…svaki tren pokušavajući promjeniti onaj mali do naše okoline…dolazimo do zidova i rupa koje ne možemo preći…boreći se tako sa svim i svačim nevidimo kako nam život prolazi u veelikoj brzini, a da toga nismo ni svjesni…svaki tren koji provedemo u borbi sa ljudima i stvarima koje želimo izvesti na “pravi put” uzimaju dio našega mira koji smo dobili jednom davno…sam povratak u prvobitnop stanije je nemoguć jer spoznaja da je sve oko nas samo laži, prevare, i ljudi koji nemaju ni malo ljudskosti u sebi, a pretvaraju se da im je stalo….i sve to stalno prisutno u našem životu, a želili bi imati sve da smo mirni….mislim da je bolje promjeniti sebe i svojim primjerom drugima dati kao što i mi imamo svoj primjer samo ga često zaboravimo zbog okoline…pravi put…a to je onaj put kojim bi trebali svi ići…sastoji se od ISTINE, LJUBAVI, DOBROTE, ZAHVALNOSTI i naravno vjere da sve svoje probleme damo NJEMU da ih on riješi, a za uzvrat samo trebamo mu zahvaliti od srca.. i utom trenutku ćemo dobiti mir koji nam neće nitko moći uzeti iz srca…sve što dobijemo ćemo bez problema i podjeliti kako ono loše tako i ono dobro…AMEN

Postojati znači i biti…mislio sam ovako kad sam imao onako pogled…ali eto sad je malo drukčije od onoga kad sam bio tamo..gdje se sad i neželim vratiti niti sjećati iako sam bio uvjeren da je to nešto najljepše što postoji….stojao sam na vrhu neke litice svi su mi se divili kako sam visoko i kako imam ovo i ono,…vrtio sam se i plesao dok je lagani povjetarac bio prisutan, bio sam na samom rubu a mislio sam da sma jako daleko jer sam žmirio i imao slušalice u ušima koje su mi govorilie da sam ja dovoljno jak da izdržim sve jer imam pored sebe ljude koji me vole…i stvarno bilo mi je ljepo imao sam toliko toga oko sebe….nisam i dalje nikad gledao prema dole da vidim koliko sam visoko iznad svih svojih granica….i onda sasvim slučajno se dešavaju stvari koje ja mislim da su slučajne, ali ipak sad vidim da je sve bilo organizirano za mene od strane kojoj je stalo do mene…pogled sam uputio prema dole vidio toliko toga ljepog..more je bilo beskrajno… na obali mnoštvo ljudi… svi onih lijepih , najljepših stvari….tolikosam se zanio da nisam primjeto sa sam izgubio tlo pod nogama ipočeo sam padati ispočetka čini mi se lagano, i onda kako sam sve više padao prema tim ljudima i svim tim ljepotama….bilo je situacija i ljudi mojih poznanika koji su me mogli uhvatiti ili upozoriti da pazi ,ali nisu malo sam se iznenadio…padao sam sve brže i brže više nisam vidio ništa samo mrak i hladan vjetar šibo je moje sad već golo tijelo…sve me više i više ljudi izbjegavaju..neznam zašto…možda i nisu mi bili prijatelji, možda ovo ,možda ono….padajući tako shvatio sam da sad bi bilo najbolje da se vratim i promjenim smjer svog života ali nemogu je to bilo….padao sam i pao i more koje se pretvorilio u jako nešto prljavo i smrdljivo…tonuo sam sve dublje i dublje na sve hladnija mjesta, vidio sam sve više onoga što nisam želio vidjeti ispod površine koja je sjala na samom vrhu…i trebalo mi je samo par sekundi da počnem plakati…i da shvatim da nisam bio nitko i ništa….i da još uvijek nisam nitko i ništa….pogled u tome moru mračnom i prljavom mi je odvukla jedna mala točkica, pomislih idem tamo jer samo je to što sad vidim..kako sam se sve više kajao i plakao ona je postajala sve veća i veća…dok me nije obuzela tuga za svu onu sljepoću koju sam imao…..tek tada izlazi jedan mali gospodin koji je rekao….primi se za mene ja ću te izvući gore …nemoj gledati više u mrak, nemoj gledati u ništa što nisam ja…nemoj biti….i taman kad više nisam mogao plaktai i vrištati…probudio sam se u nekakvoj drugoj sobi i vidio samo jednu malu slikicu na podu na kojoj je pisalo….ako me nevidiš neznači da nisam kraj tebe…ako me nečuješ neznači da ti negovorim…..samo budi u tišini ,i sam bez slušalica……i čut ćeš moj glas…i na kraju je pisalo….JA SAM TE GURNUO SA ONE LITICE…., NE DA TE UBIJEM… NEGO PROBUDIM DOK NIJE KASNO…tvoj mali anđeo čuvar,…

Pogled upućen bez obaveza…prema tamo gdje ga nitko nije ni tražio….mislim idem ipak sve mogu sam nadzirati…pogled sada liči na iscjeljivanje samoga sebe kao da je prošlo puno vremena a ne samo 2 sekunde moga života.,,,ipak nije sve tako crno pomislih…ide pogled dalje i događa se nešto ljepo počinjem se malo kao ono brinuti oko toga što mi je ljepo nešto što je na granici dobrog i lošeg….sve je dublji i snažniji sad malo čak i osjetim ljubavi da ima tu….kako sam se sve više opuštao i prepuštao sve  mi je bilo teže gledati to sve…ipak prošlo je sad već oko 10 sekunda…sve mi je više i više žao tebe koja nisi kriva za to što u mom životu postoje velike stvari od kojih bjećim i one male kojima se sve više prepuštam ….osjećam se kao da sam zamjenio kraljicu za pješaka a da nisam morao…pogled mičem u stranu i suze poželiše malo me podsjetiti kako je ljepo biti s tobom….sve je više njih koje žele van…..držim dah jer mislim da je sramota da me vidiš kako plačem tu sam na obali gdje me dovela moja domišljatost o potrebnim nepotrebnim stvarima koje se mogu opipati….uz već sad male rijeke suza shvaćam da cijelo vrijeme mijenjam tebe za nešto što nema sjaj ispod površine koja je jako blještava….suze moje ispiru moje grijehe…na obali dobra i zla…mislim koliko mi je malo trebalo da izdam sve što mi je bitno u ovom mom trenutku od života kojeg je već puno prošlo u buđenju iz budnog stanja…vidim a nevidim, ali zato jako dobro osjetim suze koje sad padajući na tlo mi se okreću i smiju i one su se okrenile protiv mene….i poželilie da odu iz mog kraja u kojem nema kraja svim ovozemaljskim stvarim i velikom požudom za istim….mislim da osjetim kako sve što sam imao i želio gubim, a ništa nemogu da učinim…samo sam stojao nakon nekog vremena koje je skočilo na onu istu stranu prekoputa mene…i sve više bilo zadovoljno što mi sve brže prolazi i oduzima ovo malo volje i snage da budem sam sa sobom i da čujem onaj najudaljeni glas koji govori da me voli iako zna da sad nemam ništa osim njega i da sad imam pored svog siromaštva u duši potrebu da je ispunim sa njegovim glasom …koji će svakog tenutka mog budućeg života za svku sitnicu koju budem htio napraviti svome bratu pitati me tri puta “jesi siguran da bi volio da to on tebi napravi”….i nikad više neću moći napraviti ništa što bi njemu bilo žao………ipak sam osjetio,,,a da nisam ni znao…ipak…sve nevidljivo je bitnije od vidljivog…

Podledamo li malo bolje ono što svaki dan gledamo…nećemo ništa vidjeti. I kad pogledamo jako puno bolje sa izoštrenom slikom…opet nevidimo ništa…tek kad se malo više spustimo onda se pojavi nešto što nismo do sada zapazili…svaki dan radimo iste greške gledamo tamo gdje ničega nema…i gledamo u nadi da ćemo vidjeti nešto u što i onako nevjerujemo…ali ipak gledamo sa malim podsmjehom…u nadi da progledamo…a sve što trebamo da opazimo to je ono što je pored nas svaki dan….bilo da je lijepo ili ružno vrijeme nama u glavi….LJUBAV..je ono što trebamo da dajemo i dobivamo….pa čak i kad ne dobijamo onda ipak trebamo da dajemo i više nego treba…jer samo tako idemo naprijed…znam iz osobnog iskustva da je to jako teško i znam da svatko tko ovo čita ima sličnih problema sa neuzvraćenom ljubavi…toliko je dajem a ne dobivam ništa….stalno mi se mota po glavi …i kad mi je bilo najteže da shvatim sve ovo skupa…proleti mi misao kroz glavu kako je naš ISUS KRIST trpio još gore probleme sa tim neuzvraćenim ljubavima…ON je sve volio, a ipak su ga razapeli SVI ….netko onda..a netko to i sad još radi svaki put kad napravi nešto ružno koliko god to sitnica bila od…laži,mržnje,zavisti,pohlepe…itd…svaki put ga ponovo razapinjemo…i onda se trebamo zapitati pa jel nama stvarno tako teško pogledati u pravom smjeru i vidjeti ono što je stalno pored nas i nepraviti se pametni kad to nismo…nego se lagano spustiti i zamoliti za pomoć i pokazati svoju ljubav prema svima koliko god to bilo teško…i pustiti istini da nas vodi tamo gdje nam je i mjesto…