Čovjek već od malih nogu ispunjava određene želje. Budi se, ide u školu, školuje se, radi… i život teče svojim tijekom. Međutim, u jednom trenutku čovjek počne tražiti više stvari u sve kraćem vremenu. Tada više ne može samo hodati; prisiljen je trčati za tim stvarima jer ih običnim hodanjem ne može dostići.

Kada krene trčati, sve što mu se događa u životu podređuje tom trčanju prema zadanim ciljevima. Bilo da se radi o boljem autu, izgradnji kuće, nadogradnji, renoviranju ili poboljšanju stambenih uvjeta, čovjek si postavlja visoke ciljeve i trči zgrćući sve što mu dođe pod ruku kako bi ih ostvario. U toj utrci puno puta stavi sebe i svoje zdravlje na zadnje mjesto. Dok je mlad, trči do iznemoglosti – samo da bi vozio bolji auto, imao bolju kuću i zadivio susjede i prijatelje.

Tako trčeći, gubi vrijeme, zdravlje i ono najvrednije što ima – darove. Jedan od najvećih i najljepših darova je vrijeme provedeno sa svojim Stvoriteljem. U toj iscrpljujućoj utrci, čovjek gubi to vrijeme. Nema vremena za molitvu, nema vremena za stati. Njegova molitva prestaje biti tiho zastajanje pred Bogom i postaje samo još jedan dio trčanja. Molimo se kako bismo ostvarili ciljeve koji nas zapravo ne ispunjavaju, već služe isključivo divljenju drugih. Što se više tako moliš, to više shvaćaš da si si zadao ciljeve koji ispunjavaju tuđa očekivanja, a ne tvoje srce.

Sve dok čovjek to ne shvati, on bespotrebno trči. Jer na kraju te iscrpljujuće staze, sve što smo zgrnuli ionako ostavljamo nekom drugom. U trenutku odlaska s ovoga svijeta, čovjek odlazi točno onako kako je i došao – bez ičega, bez ikakve prtljage. Ako zastanemo i u slobodnoj volji razmislimo o tome, shvatit ćemo da smo ganjajući materijalno izgubili ono najvažnije: prijateljstvo, razumijevanje i zajednički jezik sa Stvoriteljem.

Gdje ćemo na kraju završiti ako ne poznajemo Onoga koji nas je stvorio? Čovječe, probudi se! Ne zgrći sebi lažne bogove, blaga ni zlata koja te odvlače na nevažne strane. Zastani. Molitva ti je jako bitna. Ne ona kojom tražiš da ti Bog nešto da, nego ona kojom staneš u tišini, zahvališ i razmisliš treba li ti zaista sve to oko čega se trudiš.

Nije sramota na pola puta odustati, jer kad dođeš na cilj, ono materijalno što si zgrnuo ostaje drugima. Zgrni radije u svoje srce ljubav i milosrđe koje ti je dano od Boga, Oca koji te stvorio i poslao na ovaj svijet. Gol dolaziš i gol ćeš otići. Na početku tvog putovanja drugi te moraju obući, a na odlasku te opet oblače drugi. Ljudi ti trebaju kad dolaziš i kad odlaziš na ovom svijetu. Zato nemoj zanemarivati ljude u svom životu jer će ti trebati, a najviše od svega trebat će ti Onaj koji ti je sve to dao.

Uzvratimo Mu ljubavlju i zahvalnošću, a ne materijalnim bogatstvima poput vila, zgrada i njiva. Vrati se, čovječe, na svoj izvor odakle si krenuo. Budi svjestan svoje prolaznosti i budi prisutan sa svojim Stvoriteljem kad god za to imaš vremena. Nije nam rečeno da ne smijemo ništa stvarati, ali ne trebamo stvarati previše. Za život nam treba puno manje od onoga što nam nameće okolina i lažni standard koji nas odvlači od onog najbitnijeg – našeg Spasitelja Isusa Krista i našeg dobrog Oca koji nas čeka.

Darovano nam je sve.!!!  Na nama je samo da to prihvatimo i budemo Mu zahvalni – svaki dan, svaki tren i svaki udah.!

Hvala ti, Oče, na svemu što imam.! Oprosti mi, što, TI nisam zahvalan za sve ono što mi daješ! Amen. Aleluja.