Čovjek u svojoj svakodnevnoj jurnjavi, rješavajući probleme i pokušavajući zadovoljiti sve one koji ga okružuju – obitelj, prijatelje, rodbinu, kumove – često upadne u nevidljivu zamku. U toj jurnjavi držimo se nekih nametnutih hitnosti; letimo ovamo-onamo, pokušavajući sve stići pod raznim rokovima, trudeći se da svi oko nas budu zadovoljni.

I tako, trčeći i gutajući vlastitu okolinu, čovjek u jednom trenutku udari u zid. Zid pred kojim zastane jer prvi put ne zna o čemu se radi. Taj udarac u zid služi upravo tome – da stane, da bi uopće mogao razmisliti o svemu onome što čini, što je uistinu bitno, a što potpuno nebitno.

Svakom je čovjeku potreban osobni mir i tišina. To povlačenje u osamu ne znači bijeg od ljudi, već bijeg od vlastite prezaokupljenosti gomilom nebitnih stvari. To je trenutak u kojem trebamo ostaviti svu modernu tehnologiju koja nam je dostupna i početi koristiti onu najmoćniju, najnapredniju i najbolju “tehnologiju” koja nam je dana: osobnu molitvu, suradnju s Duhom Svetim i osluškivanje glasa Gospodina. Dobri Otac je taj koji nas uvodi u sve istine.

Kada čovjek ne zastane na vrijeme da bi razlučio bitno od nebitnoga, on će pasti. Ponekad neće ni znati zašto je pao, ali pravi razlog leži u tome što se potrošio pokušavajući svima udovoljiti. Isus nas na to upozorava kroz prispodobu o Marti i Mariji. Dok je Marta trčala pokušavajući sve savršeno pripremiti da svi budu zadovoljni, Marija je jednostavno sjela i osluškivala Njegov glas. Isus joj je tada rekao: “Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.”

Mi danas, poput Marte, letimo tamo-amo. Pokušavamo sve stići, a nitko to zapravo od nas ne traži. Ono što drugi doista trebaju nije naša iscrpljenost, već naš mir. U tom lažnom osjećaju dužnosti gubimo sebe, gubimo dragocjeno vrijeme za obitelj, ali ono najpogubnije – gubimo vrijeme za ono najbitnije: vrijeme s Gospodinom.

Čovječe, probudi se! Vrijeme s Gospodinom je najbitnije i nemoj ga preskakati. Sve ostalo možeš preskočiti, ali to ne. Taj odnos s Njim rješava sve ostalo. To nije popis suhoparnih pravila, već jedan neodvojivi duhovni organizam. Koju god od ovih niti povučeš prvu, ona će za sobom povući sve ostale:

1. Odnos prije službe: Bog prvenstveno želi mene, a tek onda moj rad.
2. Pravilo praznog vrča: Ne mogu donositi mir drugima ako sam sam ispražnjen.
3. Razotkrivanje lažne hitnosti: Nije svaki zahtjev svijeta hitnost na koju moram trenutno reagirati.
4. Digitalna tišina kao štit: Utišavanje buke svijeta jedini je način da čujem vodstvo Duha Svetoga.
5. Snaga u prepuštanju: Gubitak ljudske energije prostor je gdje Božja milost preuzima.

Ne smijemo zanemariti taj odnos. Možemo propasti i kao ljudi i u svim drugim ulogama za koje nas je Bog ovlastio – bilo da smo roditelji, kumovi, braća ili prijatelji – ako zaboravimo našu najvažniju titulu: sinovi i kćeri Božje.

Potreban nam je taj razgovor s Ocem kako bismo dobili jasne upute i smjernice za svakodnevni život, kako bismo si olakšali situaciju i funkcionirali onako kako bismo doista trebali. Zato je ponekad jedini pravi napredak – onaj prema unazad, natrag u tišinu, natrag k Izvoru.