Poštovani,
sve što sada trenutno vidimo oko nas…je…početak kraja…i to kraja ovoga našega predivno zamišljenoga svijeta…predivno da…bilo je nekad…
budeći se ujutro, gledam kroz prozor i nevidim ništa osim oblaka, ali zato čujem kako ptice koje su ustale prije mene lagano pjevuše…divne li ljepote…za koga je to..??? sve tu…za sve nas koji smo bili…koji jesmo…i one koji dolaze poslije nas… sve je tu zbog nas…iz nekog razloga…mislim da je iz ljubavi prema čovjeku ipak…toliko s jedne strane ljubavi koja je uzvraćena sa ružnim stvarima sa druge strane koja je prima….hm…kakotrebaš biti velik da toliko voliš i praštaš…jako velik.
i sad dolazimo do kraja…ali tko je kraj osmislio…on tako velik ili mi tako mali…po djelima koja obilježavaju kraj ipak mislim da smo mi veći dio kreirali…svojim djelima odnosno nedjelima….kako žalosno…došli smo do toga da smo dobili ogromnu ljubav, a vratili ogromnu nesreću…i opet nam je netko drugi kriv…došli smo do toga da  ljudski život postaje predmet,…stvar….ne nešto što je ljubavlju sazdano nego nešto kao obična kutija šibica…svejedno gdje ćemo je baciti…!…sav potresen okolinom moram priznati da sam i ja kreator ovoga svega…na svima nama je krivica…nije samo tamo neki “čudak” kriv…i ja sam ,,,….jer sam već nekoliko miliona puta iznevjerio onoga koji me volio… i borim se da mu kažem kako ga volim…ali ta mala riječ..to malo djelo ostaje u meni …nikako da ga prinesem njemu na slavu….kada vidim malu djecu kako se igraju…vidim koliko sreće ima u njihovim očima…koliko razigranosti…koliko ljubavi…i opet ih mi odvratimo od toga svega…i stavimo na naš put…jer mislimo da je pravi…sve na kraju pokvarimo…jer NEVJERUJEMO…nikome… pa čak ni onome koji nas voli…koji nas je stvorio i koji od nas traži samo ljubav prema bližnjem jer tako iskazujemo poštovanje prema njemu…ali kako da vidim svoga bližnjega..kad mi je tu auto kojeg moram natočiti, evo i ovaj mi je račun stigao moram i njega platiti, šta ja imam njemu davati nek si zaradi malo novaca šta ima veze ako je star može raditi.., tko mu je kriv ja sam si obećao obojati kuću za to sam radio cijelo ljeto, a već su mi i slavine loše moram ih promjeniti.

Mislim kad bih rekao da imamo milion razloga samo da ne napravimo ono za što smo stvoreni …bio bi skroman jer ih je puno više…a kad se nađemo u sitaciji da se razbolimo malo ili više….DALI ĆE NAM NAŠ AUTO DONIJETI ČAŠU VODE U KREVET…ILI BOJA SA KUĆE ONA NAJSKUPLJA HOĆE LI ONA MOŽDA….ILI ĆE SLAVINA SAMA NATOČITI VODE I POSLATI……..možda u filmovima , ali u ovoj stvarnosti mislim da ne….čovjek kojeg smo ljubili, on je taj koji će biti tu….koji će nam pomoći kao i mi drugima, ali ako to ne činimo zašto mislimo da ćemo dobiti pomoć…ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe…neka to krene od mene prvog, jer netko mora biti prvi, pa neka onda i bude tako….

BOŽE PODARI MI SNAGE ZA NOŠENJE SA SVIM PROBLEMIMA NA MOME PUTU

Početak dana je jutro. To je onaj dio dana kad se ustanemo i krenemo sve ispočetka…svaki dan nam se otvara da krenemo iznova…da krenemo putem koji vodi prema pravom cilju…našem…sunce se ujutro također potrudi da zasija najboljim, najvećim i najljepšim sjajem kako za nas tako i za one za koje mi mislimo da su puno lošiji od nas….ali sunce to nezna ono sija za sve isto..!..ono se trudi da svima uljepša dan…tako je veliko i tako nas voli nas male….pa zašto i mi nebi svako jutro se trudili biti dobri prema svima…bez obzira dali su to zaslužili u našim očima ili ne…tko smo mi da određujemo čija su djela manja od naših…tko smo mi sudimo…kad nismo dostojni…potreba se nekad pomiješa sa zavisti, a zavist se pomiješa sa ohološću, a oholost se pomiješa sa škrtošću….i na kraju dobijemo čovjeka koji ima sve i nema ništa….ima sve što poželi, ali ništa ga ne ispunjava…ništa ga ne čini cijelim…i postane ljut na sve pa čak i na sebe….jer je bolji od svih , a nitko ga nešluša….zanimljivo..! bolji od svih onaj koji ni sebe nevoli…i gdje je tu kraj…e pa dragi moji kraj je na početku priče…kraj počinje u onome trenu kada primjetimo da nismo sami…kraj počinje u onome jutru kada učinimo nešto dobro bez predrasuda dali je to netko zaslužio ili ne….tko smo mi da suncu zapovjedimo da nas grije ,a susjeda sa kojim ne razgovaram, jer sam ja sigurnoo u pravu, da njega negrije….ovdje je početak i kraj svega samo zavisi od nas…kako ćemo na to gledati…kao kraj ili kao početak dana u kojem mogu napraviti nešto ili početak kraja kad samo razmišljam kako su svi zločesti samo ja dobar…

I bit ćemo i ja i ti puno bolji kad se potrudimo krenuti svaki dan ispočetka prema dobru, jer tamo susrećemo radost, mir, i blagost koji su zaštitni znak onoga koji nas je stvorio…sve…susrećemo NJEGA, Gospodara svega…dobroga….Amen

GOSPODINE TI SI SVOJOM SNAGOM POKAZAO SVOJU DOBROTU, MOLIM TE DA I JA SVOJU SNAGU ISKORISTIM ZA NEŠTO DOBRO.

Živeći u gladi duha može biti i ponekad je kobno …za nas….pričati puno neznači da smo nešto rekli…..ili postigli….gledati puno u raznim smjerovima …neznači da ćemo vidjeti ono što želimo….željeti puno ….nije pravac za uspijeh….nije sve u puno toga da napraviš….mislim i sam ponekad puno toga napravim i pričam i gledam…i na kraju budem jako iscrpljen i prazan…u duhu…smoren…jako…bezvoljan jako…ganut,,,jako u negativnom smjeru…srećom imao sam priliku da mi se malo operu stakla kroz koje sam gledao…i na divno čudo nisam ništa senzacionalno napravio ,….a bio sam ispunjen srećom koja je obuzimala svaku moju stanicu u tijelu…ništa toliko senzacionalno nema u tome kada pomogneš osobu starijoj u njezinim problemima koji su sve samo ne senzacionalni….prići…čuti..pomoći…i uživati u plodovim svoga rada…zvuči glupo možda nekome i je….ali meni nije bilo kad sam imao priliku napraviti nešto što nije bilo navikano…ili popraćeno od velike mase gledatelj…niti je bilo ikakve senzacije za čuđenje….pomoć je djeljenje svoga vremena za boga i ljude….to je dio našeg života kada činimo čuda svojim rukama i djelom…bez da ikome kažemo što činimo…ON zna….i samo On i treba znati…jer ON to tako želi….pogled čovjeka pogotovo djeteta kojem si pomogao je najveća plaća i sreća koju jedan čovjek može doživjeti…sve ono kada radimo da bo zaradili ili postigli materijno nas iscrpi i na kraju samo problemi jer sa tim novcem najčešće imamo samo probleme…kupi ovo..kupi ono..daj ovamo..daj onamo…fali…treba još-…treba još….i prođe nam vrijeme a da toga i nismo svjesni…i opet nas on vrati i da nam priliku da osjetimo radost postojanja i našeg života kroz sitnice u skrovitosti…budi tih …budi blag…pomozi bez očekivanja nekakvog čuda…jer je najveže čudo to što možeš nekome pomoći da u tebi vidi nekoga tko mu fali u životu…da mu pomogneš i postizanju njegovoga cilja …kroz pomoć…osmijh i sreća…to je plaća….i vjera uronjena u nadu…koja će nas hraniti bez da uzmemo koru kruha koju smo zaradili onda kad smo radili bez ljubavi…

BOG je blizu nas ponekad tako blizu da toga nismo ni svjesni…jer sama pomisao kako dišemo i hodamo…nas potiče na to…ON je tu u svakom udisaju…smijehu…u svakom otkucaju našeg premalog srca….vidjeti nečiju sreću koju smo mi prouzročili a da samo mi to znamo…je velika sreća i ljubav koja se nemože istrošiti preko noći…od toga osmijeha popraćenog iskrenim suzenjem očiju je znak da smo postigli najveće čudo koje uopće postoji igdje…i da će nam BOG da ti još prilika da postanemo sve veći u njegovim očima …jer on to želi da budemo veliki u njegovim očima…i da čita članke o nama u Svojim novinam… i da vidi naše slike u svoji m albumima…a ne u ovozemaljskim jer je  njemu to nečitko..iako je SVEMOGUĆI…ON je kralj svega…. treba imati to na umu svaki dan…svaki tren proveden na ovome svijetu…kojeg je stvorio samo za nas…mene..tebe, njih svih….bez predrasuda o bilo komu…

Učiniti i biti plaćen osmijehom malim skrovitim…zhnači imat sve potrebno za daljni rast u vjeri i vjernosti Bogu….BOŽE IAKO ZNAŠ DA SAM SLAB I GREŠAN IPAK SI PREMA MENI DOBAR….HVALA TI NA TOM…I OPROSTI MI…

Pronaći razlog za sve što radimo u ovom našem životu…e to je izazov,…!!!…kad se budimo ujutro…čineći sve ono što inače činimo nismo ni blizu svjesni kojiko smo sretni….koliko je to sreća kad možemo sami sebi ujutro oprati lice…hm zvuči smiješno ..a možda i je…!! ali koliko osoba na ovome svijetu nije to u mogućnosti napraviti nikad…sam…nego mu jepotrebna pomoć….puno ih je…!!!…kad radimo sve ono što želimo nismo svjesni toga….svaki dan bi treba izgledati lijepo i je…ali kad se odmaknemo od svih ovih svakodnavnih prilika…..i kad se upustimo u rad u svrhu poboljšanja nas samih i naših postupaka koji se sve osim dobri za nas….posebnost svake osobe je da se može usavršavati u svim pogledima….ne samo tjelesno nego i duhovno…..vrfijeme “leti” i sve ga je manje za prave susrete sa iskrenim osobama …zato se naoružajmo ovime:

kad radiš nešto…bilo što….nemoj to raditi samo da bi zaradio novac nego radi iz razloge da usrećiš onoga kome to daješ što si dobio u posjed i na korištenje

kad sretneš nekog…bilo kogg…nemoj u njemu gledati priliku ili nepriliku, on je kao i ti samo malo drugačiju odoru ima….bio sposobni i manje sposobni….učini susret kao da si se susreo sa samim BOGOM….iako i ne izgleda kao….probaj se smijati i da ti bude drago

kad dobiješ bilo što….pogotovo nešto lijepo podijeli sa svima tebi bliskima u tom trenu….da bio imao snage za nove kušnje

netrebaš nikoga osuđivati nego ga barem na tren pusti u svoj film i neka odigra svoju ulogu…bitna je koliko god nebitna bila…

sve ima svoj neki razlog i živimo tako…nije na nama da budemo najpametniji, najzgodniji, najljepši…itd…nego je na nama da budemo toliko veliki da sve dobro što napravimo…prešutimo ovdje…ponesemo to samo sa sobom…toliko ponizni da su nam svi bitni….toliko brzi da imamo vremena sa djecom praviti kule od pijeska…jer njih to u tom trenutku usrećuje..a nama je poznato ….bilo bi puno razloga da se svaki dan smijemo svima oko sebe jer koliko god mali svi su veliki….i svi imaju nekavu ulogu …stani pred ogledalo i zatvori oči i znaj da ima neko pored tebe…tko te i dalje gleda iako ti sam sebe nevidiš….jer nisi ti bitan sebi …nego drugima…i NJEMU…to je razlog za sve…..

GOSPODINE HVALA TI NA SVIM DAROVIMA KOJIMA ME DARIVAŠ SVAKI DAN I MOLIM TE DA MI OPROSTIŠ ZA SVE ONE ZA KOJE TI NISAM ZAHVALAN

Postoji mnogo pitanja u sadašnjosti na koja se odgovori nalaze u prošlosti. Sve je povezano sve ima neku malu-veliku vezu. sve što diše, raste, gleda, misli, nemisli,…itd, sve je u nekoj vezi…prošlost koju smo proši se nevraća ….samo postojanjem u prošlosti možemo postići više u sadašnjosti…iskustvo i pamet koju smo stekli nas izgrađuju, podižu, drže budnima…kad bi stalno živjeli u prošlosti nebi se nikada maknuli sa mjesta, prošlost moramo iskoristiti da bi spoznali kako je Bog bio stalno uz nas i vjerovati u to…jer će nam biti lakše prihvatiti sadašnje probleme koje netrebamo  stavljati na prvo mjesto, nego vjerovati Bogu da sve što radi…radi isključivo radi nas…..u nekom prošlom vremenu kada sam se ubijao razmišljajući što je dobro , a što ne…..čuo sam glas …da je najveći problem rješavati tuđe probleme (do kada ćeš rješavati tuđe probleme, a svoje ostavljati za poslije…?????)…jedan savjet…ujutro kad ustaneš , bez obzira kakvo je jutro i kakvi su problemi, sadašnji ili prošli, pomisli na Boga, ali ne kao na neku karikaturu ili neki lik iz bajke….ili nekog tiranina, nego jednostavno pomisli na to kako je ON UVIJEK tu, kako te gleda i čeka da ti pomogne u tvojim problemima…jer tek kad ga budeš gledao kao voljenu osobu tek onda ćeš upoznati MIR i BLAGOST u svom srcu…poslije kiše dođe sunce…tako i kod nas uvijek poslije problema dođe rješenje i moraš znati uživati i zahvaliti UVIJEK NJEMU, …što se trudi oko nas toliko slabih i grešnih…prošlost nas uči, sadašnjosti nas hrani, a budućnost prepustimo BOGU ….ON zna što je za nas bolje i kad nam je teško, zbog čega je to toliko teško…..BOG, OBITELJ, DOBROČINSTVA, PRIJATELJI…ovim redom neka počne tvoja lista prijoriteta, a sve ostalo će se samo posložiti….jer samo je jedan BOG…jedna OBITELJ, samo su DOBROČINSTVA hrana, i PRIJATELJI alat za sve to…UČINI DANAS SVE ŠTO MOŽEŠ…..JER MOŽDA SUTRA NEBUDE….!!!

Mislim da to ovako ide….kad se rodimo i kad postanemo ljudi na ovoj zemlji otprilike dobijemo jednu malu bocu vode. S tom bocom možemo raditi što god poželimo…možemo je zadržati za sebe…možemo je proliti…možemo je baciti sve skupa…a možemo i dati drugima da piju koji su svoju bocu nekako nekad izgubili….i sad šta se dešava…ako tu bocu ostavima kao dar samo za sebe, ta boca odnosno voda nemože dugo stojati jer se iz nekog razloga usmrdi..postane mutna i nepoželjna za piće i nama i drugima…ali ako iz te boce damo drugima da piju…bez razmišljanja gdje je njihova voda…na neki poseban način ćemo kad se okrenemo dobiti još veću bocu sa još više vode….i netrebamo nikoga nikad okriviti tko je svoju vodu popio ili prosuo jer samo Bog zna što je njemu potrebno da bude to što je…našu bocu koju smo dobili što je budemo više davali drugima ona će biti sve veća i veća…i moći ćemo sve više ljudi usrećiti bez da razmišljamo dali su oni zaslužili da piju od nas ili ne…jer nismo mi ti koji trebamo suditi drugima…nego im uvijek davati svježu vodu da i oni mogu spoznati ljepotu davanja i djeljenja…ako nam voda bude služila samo da stoji u kutu našeg znanja..ona će se s vremenom pokvariti i neće biti dobra ni nama ni drugima…a ako je budemo dijelili….uvijek će nam dolaziti nova i bolja tako da ćemo uvijek imati i za sebe i za druge…samo je potrebna vjera u onoga od koga smo je i dobili….Gospodine BOŽE ti si KRALJ…svega….!!!

Ponekad kad sam sam….pomislim na vrijeme kad je sve bilo drugačije za mene….bilo je to vrijeme kad nisam znao što su to problemi….to je vrijeme kad se dan započinje i završava sa osmijehom na licu….sa stvarnim osmijehom….najlakše bih to usporedio sa prvom ljubavi…onaj osjećaj kad se probudiš sa svojom prvom ljubavi…kad je svaki problem beznačajan u usporedbi sa onim prvim poljubcem nakon kojeg nemožeš zaspati od sreće…to je vrijeme kad smo jak bili sretni jer su ljudi više imali obzira jedni prema drugima…držali su se zajedno…u svakom trenutku…bilo u tuzi ili veselju bili su jedni za druge tu…uvijek…i onda se polako počela dešavati noćna mora…počeo je rat…počeli su problemi….rastjerali su ljude jedne od drugih…u ratu smo još bili malo srčani i nismo marili za sebe nego za druge…ali sve je to bilo uzalud…ipak je to bila igra nekih moćnika koji su htjeli da se to desi…da ljude udalje jedne od drugih i nažalost uspjeli su…danas kad malo zastanem i pogledam ljudima u oči…nema više onoga sjaja kojeg se sjećam iz svojih mladih dana….nema više onoga suosjećanja….sve je manje vremena za ljude koji su nam blizu, a tako daleko…većina ljudi je zaluđena..putuje nekim putevima bez cilja…svaki dan im je umor…nema vremena za odmor….lete između neba i zemlje…danas je novac sve..ako ga imaš imaš sve….ako ga nemaš…nemaš ništa…..i tu bih malo zastao i pogledao što to imaju ljudi koji imaju novac…imaju sve…hrpu lažnih prijatelja, hrpu zgrada, cigala i blokova posloženih u savršenom obliku, hrpa problema, hrpa jada, hrpa limova jako lijepo oblikovanih, i još puno kojekakvih hrpa od kojekakvih materijala….i sve to samo da budu u centru pažnje…i sad bih se vratio na nas “obične”…radimo za plaću ako je dobijemo…radimo svaki dan iz tog razloga da nismo kod kuće jer tamo nemamo ništa…naoko…ali kao i uvijek izgled vara…..iz priča ljudi koji su obišli pola svijeta, vidjeli sve te kojekakve hrpe ničega…iz njihovih priča da se zaključiti da im je najljepše kod kuće…i to onaj dio dana kad sve naprave i kad počnu uživati u plodovima svoga rada…ovako je rekao jedan od tih….cijeli dan sam radio kod kuće i na polju i onda sam svoje životinje koje uzgajam nahranio i stojao pored njih na kraju svog napornog dana ….stojao,gledao kako jedu hranu koju sam im pripremio i u tome sam uživao više nego kad sam gledao najpoznatije građevine u europi…..gledao sam ih i uživao u svakom trenu…na prvi mah pomislio sam kako laže…sve dok to nisam sam isprobao i mislim da smo tu sa nekim razlogom…..i vidim da to nije onaj razlog kad se probudim i žurim na posao kako bih mogao zaraditi neke vrijednosti sa kojima bih mogao drugim moćnicima platiti njihove usluge…tv,internet,telefon jedan,drugi,treći,gorivo,kazne,umjetnu hranu,umjetno piće,…i još hrpu svih tih nepotrebnih stvari koje mi i onako ne stvaraju sreću…jer sve što nam treba je ljubav, prema svojim bližnjim i prema poštenom radu i sreća nas neće zaobići…jer svi današnji mediji su protiv čovjeka….samo ljubav za čovjeka…..pa bih se vratio na početak kad sam imao ljubavi prema jednoj osobi kako sam bio sretan i kad bi me ignorirala…ja sam bio sretan….zato što sam je volio…kad bih se barem mogao tako zaljubiti u sve one ljude kojima je to potrebno..kolika bi to bila sreća..!!! za mene….i za njih…i za sve…zato se nadam da ću se što prije opet zaljubiti u nekog, pa da opet osjetim onu iskru i onu sreću koja u svakom trenu sve “probleme” pretvara u nebitne probleme….volio bih da se mogu zaljubiti u svoga stvoritelja…jer znam da me ON nikad nebi iznevjerio…truditi ću se…pa onda možeš i ti…se potruditi nepoznati prijatelju pronaći svoju pravu sreću…u ljudima…kojima je potrebna pomoć, jer vjerujem da ćemo se samo tako uspjeti zaljubiti u  NJEGA… i ja …i ti i još mnogi od nekud treba krenuti…budi prvi da bih mogao uživati u plodovima svoga rada i ljubavi………..AMEN

Zašto nam se dešavaju naizgled loše stvari..???…zašto se drugima dešavaju loše stvari…???…zašto svaki dan počinje sa jutrom…???…zašto je nešto bolje..nešto manje bolje i za koga je nešto ovako nešto onako….mislima idem prema ovoj strani…kad ti se nešto desi u bilo kojem obliku…sve je radi tebe…sva mudrost ovoga svijeta leži u jednoj maloj-velikoj istini….svi nas susreti mjenjaju…i nas i našu okolinu neki drastično, neki manje…neki su odmah vidljivi, neki tek nakon nekog vremena….ali svaki nas obilježi i promjeni…jedna stvar koju bih želio približiti sebi i svima je ona da veličina naša je u malim stvarima, a idem od ove istine…..

Svemir naš opće poznati…je toliko velik da je beskrajan…”beskrajan” znači da nema kraja…kao i ljubav koja nas drži ovako grešne….kad bi htio približiti trentno vidljivu sliku svemira našeg bilo bi ovako: Putovanjem od 300.000 km/h bi nam trebalo  28.000.000 godina da pređemo da sada nama poznat svemir i tu nije kraj…pitam se od čega se sastoji sav taj prostor..???….od nama okom nevidljivih stvari…od velikih planeta koji su toliko veliki da je recimo naše sunce koje je “ogromno” prema njima nevidljivo…..i sad sva ta čudesa tu postoje sama od sebe…???….hm….da baš…

I sad kad malo promislim dali sam svjestan ja ili ti kolika je ljubav prema nama iskazana jednog dana kad je vladar svega odlučio nas postaviti da  malo vidimo njegovu veličinu, i da nekad kad budemo kretali sa ovoga svijeta preka njemu da mu donesemo punu torbu, lijepih susreta sa ostalim nama sličnim ljudima koji imaju naizgled jako velike probleme, kad se probudimo i shvatimo koliko nas naš BOG voli  kad je čak i svog sina dao da nam pokaže put, tako da ne hodamo u magli, pa čak i onda….kad nam se sve sruši ispred očiju i kad nam je toliko teško…imajmo na umu da svi problemi i svi susreti i sve …sve..ama baš sve je od toga da se bolje upoznamo, sami sebe ponajprije….

Kad bi se mogao ujutro probuditi i shvatiti da je potrebna samo vjera u Gospodina, ali prava vjera , a ne misliti da vjerujem nego znati…da smo stvoreni od Njega iz ljubavi, onda sve susrete bih učinio tako jednostavim i jednostavnim, i uvidjeti kolika je ljubav u nama samo ako je probudimo, a najviše se budi kad pogledamo i pomognemo prvom do sebe koji nije u mogućnosti misliti kao mi….reći mu sve…i znati da mu možemo pomoći sa svojom ljubavi da i on to prenese dalje, jer ljubav od neku mora krenuti….mi smo je dobili i što je budemo više davali sve više ćemo primati….i doći ćemo nakon nekog vremena puni ljubavi pred Njega i moći ćemo mu pogledati u njegovu Beskrajnost…AMEN

Jednoga dana čovjek se uputio na put. Put je bio dugačak, pa si je ponio knjigu da može čitati. Knjiga je govorila o čovjeku koji je imao sve u životu. I tako putnik nakon što je pročitao knjigu počne da razmišlja o tome kako je njemu u životu teško, kako mu baš i neide sve u smijeru kojem bi on želio. Nakon dubokog razmišljanja poželi da i njemu počnu ići stvari u boljem smjeru i da ima dosta toga na ovome svijetu, da ne oskudijeva u ničemu. Došavši na svoje odredište dobije priliku za novim poslom. Pomislio je da sve sa tim može riješiti. Javio je svojoj obitelji da će ostati tu dok neriješi sve što ima na umu. Počeo je raditi i štediti. Nakon nekog vremena je imao puno toga što je oduvijek želio. Imao je auto, kupio si je malu kućicu na osami izvan grada gdje je planoirao dovesti i svoju obitelj, sa kojom se redovito čuo. Kako je vrijeme prolazilo, čovjek je sve više želio da ima još sve duplo i počeo je raditi još više i više. I tako napredujući u svojoj karijeri, postade i šef i bilo mu je sve lakše dolaziti do svega što nikad nije imao, a oduvijek je želio. Javljao je redovito svojima da je njemu tamo sve bolje i da jedva čeka da dođe i povede njih sve tamo. I tako je i bilo. Nakon dugog vremena je sve svoje stvari sredio i pošao po svoji obitelj. Putem prema svome rodnom kraju, je naravno opet čitao tu knjigu. I počne se čuditi kako je pisac kao izmjenio priču. Ista knjiga , a priča drugačija. Nakon što je završio sa čitanjem shvatio je da tom čovjeku i nije bilo baš tako sve sjajno. Kad je došao svojoj kući, opazi on da se sve promjenilo, njegova djeca su imala svoje obitelji, njegova žena je bila sva iscrpljena od jako mukotrpnog rada, skoro na samrti, njegovi roditelji su bili već odavno napustili ovozemaljski svijet. Sav izbezumljen, potresen, pomalo i tužan je shvatio. Da sve što vidiš ili čuješ da drugi imaju na ovome svijetu, nemoj poželiti, jer sve lijepe ovozemaljske stvari imaju svoju težinu iako to neizgleda tako dok se sam ne uvjeriš.
Tad u tom trenutku kad je vidio šta je napravio poželio se vratiti na dan kada je odlazio, i kad je napuštao svoju obitelj koja ga je voljela i uvijek mislila na njega. Sam si je rekao …sve što imam ja bih dao samo da počnem ispočetka…od toga dana…

Poruka ove nejasne priče je da:

Sve što imaš…imaš sa nekim razlogom…ako ti je malo u srcu…onda ti je sve malo…
budi sretan sa svim svojim problemima, zahvalan na svemu, ponizan, i pogledaj svoju obitelj jer sve što imaš ili nemaš je iz LJUBAVI

Sve…kako mi izgleda…mi neizgleda…! svi mi …počevši od mene…tražimo da vidimo nešto….i kad vidimo …tražimo nešto drugo…imamo sve i u istom trenu nemamo ništa….imamo prijatelja…imamo roditelja,kuma,dijete iamo sve….i idemo dalje tražiti….sve njih zapustimo i ako vidimo da je krivi taj put…mi i dalje mislimo da smo na onome pravome….posao…posao…novac….kuća…daj mi…daj mi….i još misamo ovo…daj….i…još…i…još………………………….i kraj,,…a na kraju hrpa ničega….prijatelj je ostao…roditelj je otišao….kum je isčeznuo…..dijete te nepoznaje…..imaš sve a nemaš ništa…..posao..posao..daj..daj…i eto te sad gdje si želio, a sad ni to neželiš….probaj nekad poslije…DAJ…i zahvaliti…i podijeliti…i zahvaliti….i podijeliti……….pa kad opet dobiješ…opet napravi isto…budi skroman….budi tih….budi uvijek tu…ne trči za onim što vidiš….prijatelja posjeti…roditelju zahvali…danas,…jer možda sutra ode…kuma pozovi na večeru…..dijete svoje nasmij…i daruj mu sve što možeš…a ponajviše vrijeme i ljubav….jer to se pamti…to ostaje….ne novac…ne kuća….sve se sruši i nestane osim…izgrađene ljubavi koja te nosi po svim mogućim morima,olujama,problemima….spoznaja da nisi nikad sam te ojača do srži…svi koji te mrze…moli za njih…..teško je sve ovo, ali je puno lakše nego se na kraju probuditi kraj hrpe zidova…srušenih…nisam dostojan da vam govorim šta da radite…ali osjećam da je ovo put…prema NJEMU…koji nas STRPLJIVO………ČEKA….da mu dođemo sa prijateljem ,roditeljem,kumom i sa djetetom u naručju…i zahvalimo na prigodi da nekog VOLIMO……………AMEN