Živeći u gladi duha može biti i ponekad je kobno …za nas….pričati puno neznači da smo nešto rekli…..ili postigli….gledati puno u raznim smjerovima …neznači da ćemo vidjeti ono što želimo….željeti puno ….nije pravac za uspijeh….nije sve u puno toga da napraviš….mislim i sam ponekad puno toga napravim i pričam i gledam…i na kraju budem jako iscrpljen i prazan…u duhu…smoren…jako…bezvoljan jako…ganut,,,jako u negativnom smjeru…srećom imao sam priliku da mi se malo operu stakla kroz koje sam gledao…i na divno čudo nisam ništa senzacionalno napravio ,….a bio sam ispunjen srećom koja je obuzimala svaku moju stanicu u tijelu…ništa toliko senzacionalno nema u tome kada pomogneš osobu starijoj u njezinim problemima koji su sve samo ne senzacionalni….prići…čuti..pomoći…i uživati u plodovim svoga rada…zvuči glupo možda nekome i je….ali meni nije bilo kad sam imao priliku napraviti nešto što nije bilo navikano…ili popraćeno od velike mase gledatelj…niti je bilo ikakve senzacije za čuđenje….pomoć je djeljenje svoga vremena za boga i ljude….to je dio našeg života kada činimo čuda svojim rukama i djelom…bez da ikome kažemo što činimo…ON zna….i samo On i treba znati…jer ON to tako želi….pogled čovjeka pogotovo djeteta kojem si pomogao je najveća plaća i sreća koju jedan čovjek može doživjeti…sve ono kada radimo da bo zaradili ili postigli materijno nas iscrpi i na kraju samo problemi jer sa tim novcem najčešće imamo samo probleme…kupi ovo..kupi ono..daj ovamo..daj onamo…fali…treba još-…treba još….i prođe nam vrijeme a da toga i nismo svjesni…i opet nas on vrati i da nam priliku da osjetimo radost postojanja i našeg života kroz sitnice u skrovitosti…budi tih …budi blag…pomozi bez očekivanja nekakvog čuda…jer je najveže čudo to što možeš nekome pomoći da u tebi vidi nekoga tko mu fali u životu…da mu pomogneš i postizanju njegovoga cilja …kroz pomoć…osmijh i sreća…to je plaća….i vjera uronjena u nadu…koja će nas hraniti bez da uzmemo koru kruha koju smo zaradili onda kad smo radili bez ljubavi…
BOG je blizu nas ponekad tako blizu da toga nismo ni svjesni…jer sama pomisao kako dišemo i hodamo…nas potiče na to…ON je tu u svakom udisaju…smijehu…u svakom otkucaju našeg premalog srca….vidjeti nečiju sreću koju smo mi prouzročili a da samo mi to znamo…je velika sreća i ljubav koja se nemože istrošiti preko noći…od toga osmijeha popraćenog iskrenim suzenjem očiju je znak da smo postigli najveće čudo koje uopće postoji igdje…i da će nam BOG da ti još prilika da postanemo sve veći u njegovim očima …jer on to želi da budemo veliki u njegovim očima…i da čita članke o nama u Svojim novinam… i da vidi naše slike u svoji m albumima…a ne u ovozemaljskim jer je njemu to nečitko..iako je SVEMOGUĆI…ON je kralj svega…. treba imati to na umu svaki dan…svaki tren proveden na ovome svijetu…kojeg je stvorio samo za nas…mene..tebe, njih svih….bez predrasuda o bilo komu…
Učiniti i biti plaćen osmijehom malim skrovitim…zhnači imat sve potrebno za daljni rast u vjeri i vjernosti Bogu….BOŽE IAKO ZNAŠ DA SAM SLAB I GREŠAN IPAK SI PREMA MENI DOBAR….HVALA TI NA TOM…I OPROSTI MI…
