Čuli ste naravno kako nekad netko od ovih naših stariji ljudi kaže: “E to je nekad bilo dok je BOG hodao po zemlji…” i tako..ali sve je je to istina da je nekad bilo bolje da su se ljudi puno više družili, da su imali vremena za obilazak svojih najmilijih, da su više molili i više vjerovali jedni drugima…bilo je dovoljno nešto se dogovoriti i pružiti ruku i to bi bilo to kao da je potpisan ugovor ili nešto veće, ljudi su se poštivali, vjerovali,pjevali,bili zadovljni sa svim što su imali, ali nisu imali puno materijalnog nego su bili ispunjeni radošću i svim onim što se nevidi, a ljepo je za srce…to može samo dati ON…i onda je normalno da stariji ljudi tako govore…da je to bilo dok je ON hodao po zemlji….hm i sad je ON tu kraj nas samo smo jako zasljepljeni svim onim glupostima koje nam nameće onaj drugi…tipa tv-serija nema im broja, same gluposti nam prikazuju, internet, kompjutor-tako da mala djeca od malih nogu nauče prije igrati igrice u kojima moraju nekog ubijati negoli moliti OČE NAŠ, tako da oni malo stariji mogu gledati sve one najbezobraznije stvari koje su im zabavnije od samog odlaska kod svoga bližnjeg ili na misu, jedino oni stariji koji kao neznaju na komp. oni su zaostali oni nemaju pojma, a ON je cijelo vrijeme tu a mi nevidimo, jer smo moćni možemo sve na kompjuteru, sve rade roboti-elektronika…i još puno toga samo nevidimo onoga najobičnijeg čovjeka, koji stoji pored nas i ne traži ništa osim da popriča sa nama…da se ispričamo o svemu i svačemu, da smo si tu kad si zatrebamo, svi smo svoja vrata zatvorili i molimo se samo da netko nedođe kod nas da nemoramo pričati s njim…nebito tko to bio…a ON je stalno tu i kuca nam na vrata, i moli nas da otvorimo…i želi ponovo biti s nama…al mi to neželimo sve dok nam se nedesi nešto loše, pa su onda krivi svi samo ne mi, pa je onda i ON kriv…gdje je ON bio da to spriječi…i onaj i ovaj…samo se nemožemo sjetiti zadnji puta kada smo bili kod nekog svog bližnjeg i pitali ga za zdravlje, odnijeli mu jednu toplu riječ i osmijeh mu poklonili, a ON je baš tamo i čeka samo nas da dođemo i smijemo se s njim i da njemu govorimo svoje probleme i da njemu prepustimo svoj život u ruke ,,,,,,…..JER IPAK JE ON STVORIO NAS BAŠ OVAKVE KAKVI JESMO…i želi da mu budemo blizu….i da ON nama bude u našim srcima…AMEN

Svakodnevica…je ono nešto što nam se dešava svaki dan, bili na poslu, na putu, u nekom dijelu svijeta novog starog, bližeg daljeg i kad smo tamo gdje smo onda nam svaki dan dolaze ljudi koji po svojoj naravi imaju problema kao i mi sami…i tako mi onda pričamo o problemima mi njima naše oni nama njihove ..pa se onda savjetujemo, pa onda pametujemo o nekome drugome kako je njemu lakše jer on ima ovo jer on ima ono…zato što je visok nizak mali veliki, i tako od svojih nekih problema još si pridodajemo i tuđe pa onda sve to pokušavamo riješiti na neki način, ali se u praksi pokazalo da je uvijek lakše riješiti tuđi problem ili više njih od jednom , nego svoje probleme riješiti odnosno probati rješiti…ali dovoljno jak biti za svoje probleme odnosno rješavaje isti nije nitko, pa čak i onaj koji se osjeća kao da može vlak pogurati…bio on mali ili veliki on je uvijek problem i dosta puta onaj mali preraste u veliki i obratno…ali umijeće ratovanja uvijek je bilo u skromnosti i poslušnosti, ali tu valja biti oprezan kada želimo da nam netko od naših bližih ili daljih pomogne, jer svi oni kao i mi su samo ljudi i opet su skloni svemu onome što i nije uvijek lijepo pa tu valja biti oprezan za zahtjevima… mislim da je najbolje sve svoje probleme prepustiti onome koji nas je i stvorio i koji brine o nama a za uzvrat želi samo da se držimo onoga što nam je zapovjedio, ali ne da bio on bio glavni i da ga se bojimo i tresemo se na sam spomen njegovog imena…nego da se držimo tih zapovjedi tako da onda imamo puno manje problema, puno manje stresa, svega onoga negativnog manje u znatnoj količini i tako ona nama pomaže samo što mi se uvijek pravimo pametni i želimo biti iznad svojih mogućnosti i onda upadamo u nevolje i probleme koje si sami napravimo tako što ponekad dopustimo drugima da nam izmisle pravila po kojima ćemo živjeti…a to već sve postoji zapisano i samo treba pročitati i slijediti upute kako je zapisano…samo to ….toliko jednostavno, ali nama je i to problem. I onda idemo dalje u svojim zahtjevima, želimo više ,a da dajemo manje…mjenamo druge, umjesto sebe…radimo ono što nebi htjeli da nam netko napravi….lažemo, a smeta nam kad nam lažu i još puno sličnih stvari….a kako očekivati nešto kad nisi spreman istog se odreći za drugog…I tako svaki dan iz dana u dan postajemo sve nezadovoljniji sa svim onim što smo priželjkivali i dobili, ali uvijek tražimo još , a da prije toga nismo nikome zahvalili na dosadašnjem, nikom se nasmijali jer i to dosta puta pokazuje da smo zadovoljni sa svim stvarima i ostalim što dobijemo od drugih i od samog stvoritelja…iako je teško ali treba svaki dan svoje probleme rješavati jedan po jedan, ne ostavljati ih za poslije da se nebi nakupili i siv došli od jednom i slomili nas…jer ipak nam je to svakodnevica…

Evo ovako to izgleda:

Naslov nema veze sa tekstom: evo ovako je to bilo kad je bilo

Sjećam se noći te…hladnoća oko mene, ja sam sam idem nekuda po mraku jedina svjetlost koja pomaže u mraku je ona od mjeseca kojeg je samo pola na vedrom zimskom nebu punom zvijezda. Ja moćan, pametan, pun sebe idem…sve na mome putu je ništa, svaki znak je samo tu bezveze ja sve znam…idem opet dalje i dolazim budim se na  svetoj misi na kojoj svećenik govori o ljudima koji su sve više materijalisti i zaboravljaju na ono bitno….hm koji pametnjaković mislim ja, ma šta mislim znam, pa on priča o materijalizmu a prvi vozi auto vrijedan kao nečija cijela kuća i naravno zgadi mi se on…vratim se idem dalje po mraku budim se na nekoj fešti, puno lijepih žena, alkohola, jake muzike , ma to je ono što mi treba , a ne onaj da mi priča neke gluposti i sav sretan se budim….odnosno nastavljam po tom istom putu po mraku i naravno sve znam…opet blic, moj prijatelj i ja na kavi i još nas je tu super, u pozadini naše priče svaka druga riječ psovka i mi se nadglasavamo tko će jače psovati i biti u centru pažnje i naravno ja sam opet glavni…super idem dalje opet mrak mislim ali ipak ja sve vidim…ma znam ja to sve…opet se budim na nekoj misi negdje, puno ljudi, neke znam, neke prvi put vidim…dosadno je, opet neki svećenik priča o nekim glupostima,,, joooj kako je dosadan, pa on prvi to neradi što govori da ja trebam…ajmo dalje spavati, mrak je zakon vidiš samo ono što hoćeš..opet blic opet neka fešta hrane na bacanje, pića potoci, polu golih žena na pretek, glazba toliko jaka da se sav treseš i ništa nečuješ od svojih misli…super ovo je predobro da bi bilo istina…ludilo .., ajmo dalje po onom istom putu…i naravno evo ga opet blic …moja mama…znaš dijete to je sve dobro nije da ja tebi prigovaram, ali nije li to malo previše ipak si ti u braku trebao bi se brinuti o svome bračnom drugu jer i on treba pažnju…od tebe,  ma daj mama pusti me to ću ja sve riješiti..a kako pita ona mene, ništa se ne brini…opet sve po starom idem ja dalje po svome putu i sve više postajem nezadovoljan sa onim što imam i počinjem ja opet malo se nadopunjavati, alkohol, hrana, žene, razvratnost i opet mi je super…jak sam kao stijena..mama nema pojma, a bračnom drugu ako se nesviđa neka ide,,,ja sam kralj…ja sam kralj…!!! I opet na put kojeg znam šta će mi znakovi, pa valjda sam ja KRALJ…svi su ostali glupi i nemaju pojma…i opet blic opet mama,,.treba se ići ispovijedati dijete ipak ide Božić znaš treba čistog srca dočekati rođenje Kristovo…hm aj dobro da me nedavi odoh, ma šta da mu kažem pa on isto tako kako sam čuo radi neke gluposti i ja da se njemu govorim o svojim grijesima pa nisam pao s drveta…bla bla i gotovo opet sve po starom..ajmo dalje………………..i tako još puno toga do jednog trenutka kad sam osjetio da ima i drugih ljudi oko mene koji nešto znaju i vidjeli su nešto, pa sad sjeli i pričaju…kako se treba promijeniti da bi sve promijenilo…hahahah kakva glupost pa šta ću se ja mijenjati pa nek se drugi gone ako im nepaše nek idu od mene…ali osta to malo negdje u kutu i svaki dan po malo, sve češće to mi padne na pamet i nešto me jako počne gurati na mjesta kojima sam se uvijek divio sa daljine…i odjednom sam počeo slušati više nego pričati, više moliti…samo zato što mi moje dvije radne kolegice koje su znale više od mene i uvjerile da nisam u pravu….kako sam se tad naljutio…jooj…pa meni netko da kaže kako nisam u pravu…hm…i ohladilo se to malo, i pođoše problemi, sve se nešto mijenja, sve više mi se gade neke stvari koje su mi bile jako drage, koji je sad klinac, ja hoću tamo gdje mi je bilo lijepo kad ono tamo..fuuuuj…šta je sad.??? alkohol neće u mene gadi mi se, postajem sve nervozni u drušvu koje mi je bilo sve…sve mi smeta…i ajd dobro proći će….nekako opet je zaspem i opet zagrlim put onaj fini za mene…kad ono blic strašni, probudim se ja ujutro oko pola sedam i mislim mogao bih na misu nisam bio dugo a i da me mama nedavi, aj idem otići…..dolazim ja na misu koja je bila na otvorenom jer je bilo ljeto i ima tu još oko 150 ljudi, aj super nije naporno…izlazi svećenik i gleda u mene…a toliko ljudi on samo gleda u mene…počinje misa on i dalje gleda u mene i počinje govoriti sve meni samo meni…govori mi o onome što me počelo mučiti… i objašnjava mi sve onako lagano da i ja mogu razumijeti, priča polako, počinje meni i malo biti neugodno što mi reče neke stvari o kojima samo ja znam, kako on to zna mislim šta mene muči…aj dobro,ali on ne prestaje, sve više mi priča o mojim problemima počinje meni biti sve lakše, ali on i dalje samo meni govori, pa ja nemogu vjerovati kako on zna sve što mene muči…nevjerovatno..!! I završi misa…već..!!!onako mi se učinilo, i idem kuće i razmišljam šta se dešava..??? I opet ja bacim sve to u stranu, ali kako ja više to guram u zaborav ono se sve brže vraća… i ajd da se sam uvjerim da je to bila slučajnost , odem ja opet na misu običnim danom..u crkvi malo ljudi oko 20-tak…i ajd dobro je bude misa brzo gotova,…izlazi svećenik na oltar i počinje opet samo mene gledati, i opet samo o mojim problemima govoriti…pa nemoš vjerovati šta se to dešava sa svećenikom, kako on to sve zna i bilo je toga još puuuuno…kad u trenu svakodnevice ja zastadoh i jedan prijatelj mi malo neke stvari posloži u glavi…i ja odem i ispovjedim se ono skroz nakon neznam koliko godina…i pričestim se na misi shvatim da sve ono što se desilo se desilo meni, da nije se svećenik promijeno i stalno gledao u mene nego sam ja stalno gledao njega, i da nije on govorio meni nego sam se ja pronalazio u svemu tome o čem on priča, i tek sad čujem dobro i vidim…da sam se ja promijeno a da neznam kako je se to sve molgo desiti meni koji sam otišao u sasvim nekom drugom smijeru i sad kad idem nazad malo mi je lakše , više se molim i kad god mogu sjedim u tišini i slušam svoje misli za koje nisam znao da postoje i shvaćam da ima puno toga što se dešava sa nekim razlogom i koliko god se činilo ružno u samom početku na kraju bude dobro..i sad mi je lakše shvatiti poneke stvari, iako mi se čini da sam tek na početku , ali mi je to dovoljno lijepo da mogu popričati sa ponekim ljudima koji ti kažu nešto čega uopće nisu svjesni i kad shvatiš da to nisu oni rekli nego sasvim netko drugi dali onaj što te voli ili onaj drugo, ali svejedno znaš. Puno je ljepše hodati po danu i poštivati znakove koji te štite od prevelikog izlaganja glupostima i odlučio sam da idem dalje i da ovo sa vama podijelim jer vjerovatno mislite ili ste mislili kao i ja nekad , pa će vam biti lakše kada vidite da niste jedini…kojima treba pomoć..

Hm…odakle krenuti..???Znam…!!..  kad si sam pođeš raditi probleme u životu onda svi tvoji prijatelji ti postaju neprijatelji…sve što si stekao i za što si se borio počne se topiti kao led na toplom..polako, ali sigurno…i odlaziš svaki dan u nekim nepoznatim smjerovima sa nepoznatim ljudima koji iz dana u dan sve više ti nanose boli koje ne osjetiš na vrijeme i ideš…i ideš samo da kao negdje odeš…. i odeš tamo gdje misliš da bi trebao otići i pojaviš se tamo..kad ono imaš šta i vidjeti…ne samo da to nije mjesto za tebe nego uvidiš sve to što vidiš je ono što najmanje želiš vidjeti, osjetiti,čuti, biti, znati , imati, htjeti..itd..i onda kao svi se okreneš i imaš šta i vidjeti..nema ničega..svi mostovi porušeni, svi putovi zarasli..trnje,mrak, muk…i onda šok buđenje, sve prolazi tolikom brzinom da jednostavno nemožeš sve da pohvataš, sve shvatiš tko ti je bio prijatelj a tko ono drugo…i naravno počneš plakati jer sve u što si vjerovao sada postaje laž, sve lijepo se okreće u ono drugo, suze koje padaju na tlo toliko odzvanjaju da ih čuješ iako u glavi imaš toliko toga ti samo čuješ svoje suze koje te toliko peku da di se ono lice koje prvi put vidiš u zbilji počinje crvenjeti….i padneš na zemlju i počneš polako shvaćati po ko zna koji put osjetiti svoju bol u srcu….a bol je velika jer shvatiš da si radi lažnih ljudi, sreće, i svega onoga ljepoga na površini izdao jedinog pravog prijatelja koji je uvijek bio uz tebe i kad si ga tjerao od sebe i kad si  ga psovao i mrzio i preziro i govorio mu da te pusti kad si bio ohol, zavistan, srdit, neumjeren, škrt, i još puno toga ružnoga….ON je bio kraj tebe htio te držati za ruku ti si mu leđa okrenuo, htio ti je nešto pokazati ti si brzo oči zatvorio, ali on i dalje bio tu i znao šta te čeka jer je on tvoj prijatelj stvarni…I sad kad se želiš vratiti nemoj se bojati…obriši suze nasmiješi se jer samo tvoj jedini istinski prijatelj koje te voli bez obzira na sve će ti pomoći da se vratiš i dati će ti sve ono što ga zamoliš sve ono što ti nedostaje samo ga trebaš vidjeti i kad ti nešto želi reći…poslušati ga i učiniti da bude sretan jer onda će biti sve u redu…i kad nebude znaš da će on uvijek biti na metar od tebe sve dok ga nestaviš u svoje srce…tako da svi oni koji su ti se smijali i sve ti to napravili ružno će se stidjeti tvoga sjaja u očima jer će ih ON tvoj jedini prijatelj zamoliti lijepo da odu sa tvog puta kojeg će ti on pripremiti samo ga slušaj i hodi stazama njegovim i doći ćeš do onoga mjesta odakle si krenuo, i doći će oni tvoji svi koje si otjerao zbog lažnih stvari…i nikad ih više nećeš htjeti napustiti…ali prvo moraš otići da bi se vratio, a kad se vratiš budi sretan jer si imao priliku koju samo neki dobiju da upoznaju sebi jedinog prijatelja….HVALA TI što si me vratio..!

ščćđžj dashjd ..šđćžč