Puno je nekad malo..

Živeći u gladi duha može biti i ponekad je kobno …za nas….pričati puno neznači da smo nešto rekli…..ili postigli….gledati puno u raznim smjerovima …neznači da ćemo vidjeti ono što želimo….željeti puno ….nije pravac za uspijeh….nije sve u puno toga da napraviš….mislim i sam ponekad puno toga napravim i pričam i gledam…i na kraju budem jako iscrpljen i prazan…u duhu…smoren…jako…bezvoljan jako…ganut,,,jako u negativnom smjeru…srećom imao sam priliku da mi se malo operu stakla kroz koje sam gledao…i na divno čudo nisam ništa senzacionalno napravio ,….a bio sam ispunjen srećom koja je obuzimala svaku moju stanicu u tijelu…ništa toliko senzacionalno nema u tome kada pomogneš osobu starijoj u njezinim problemima koji su sve samo ne senzacionalni….prići…čuti..pomoći…i uživati u plodovim svoga rada…zvuči glupo možda nekome i je….ali meni nije bilo kad sam imao priliku napraviti nešto što nije bilo navikano…ili popraćeno od velike mase gledatelj…niti je bilo ikakve senzacije za čuđenje….pomoć je djeljenje svoga vremena za boga i ljude….to je dio našeg života kada činimo čuda svojim rukama i djelom…bez da ikome kažemo što činimo…ON zna….i samo On i treba znati…jer ON to tako želi….pogled čovjeka pogotovo djeteta kojem si pomogao je najveća plaća i sreća koju jedan čovjek može doživjeti…sve ono kada radimo da bo zaradili ili postigli materijno nas iscrpi i na kraju samo problemi jer sa tim novcem najčešće imamo samo probleme…kupi ovo..kupi ono..daj ovamo..daj onamo…fali…treba još-…treba još….i prođe nam vrijeme a da toga i nismo svjesni…i opet nas on vrati i da nam priliku da osjetimo radost postojanja i našeg života kroz sitnice u skrovitosti…budi tih …budi blag…pomozi bez očekivanja nekakvog čuda…jer je najveže čudo to što možeš nekome pomoći da u tebi vidi nekoga tko mu fali u životu…da mu pomogneš i postizanju njegovoga cilja …kroz pomoć…osmijh i sreća…to je plaća….i vjera uronjena u nadu…koja će nas hraniti bez da uzmemo koru kruha koju smo zaradili onda kad smo radili bez ljubavi…

BOG je blizu nas ponekad tako blizu da toga nismo ni svjesni…jer sama pomisao kako dišemo i hodamo…nas potiče na to…ON je tu u svakom udisaju…smijehu…u svakom otkucaju našeg premalog srca….vidjeti nečiju sreću koju smo mi prouzročili a da samo mi to znamo…je velika sreća i ljubav koja se nemože istrošiti preko noći…od toga osmijeha popraćenog iskrenim suzenjem očiju je znak da smo postigli najveće čudo koje uopće postoji igdje…i da će nam BOG da ti još prilika da postanemo sve veći u njegovim očima …jer on to želi da budemo veliki u njegovim očima…i da čita članke o nama u Svojim novinam… i da vidi naše slike u svoji m albumima…a ne u ovozemaljskim jer je  njemu to nečitko..iako je SVEMOGUĆI…ON je kralj svega…. treba imati to na umu svaki dan…svaki tren proveden na ovome svijetu…kojeg je stvorio samo za nas…mene..tebe, njih svih….bez predrasuda o bilo komu…

Učiniti i biti plaćen osmijehom malim skrovitim…zhnači imat sve potrebno za daljni rast u vjeri i vjernosti Bogu….BOŽE IAKO ZNAŠ DA SAM SLAB I GREŠAN IPAK SI PREMA MENI DOBAR….HVALA TI NA TOM…I OPROSTI MI…

Pronaći razlog

Pronaći razlog za sve što radimo u ovom našem životu…e to je izazov,…!!!…kad se budimo ujutro…čineći sve ono što inače činimo nismo ni blizu svjesni kojiko smo sretni….koliko je to sreća kad možemo sami sebi ujutro oprati lice…hm zvuči smiješno ..a možda i je…!! ali koliko osoba na ovome svijetu nije to u mogućnosti napraviti nikad…sam…nego mu jepotrebna pomoć….puno ih je…!!!…kad radimo sve ono što želimo nismo svjesni toga….svaki dan bi treba izgledati lijepo i je…ali kad se odmaknemo od svih ovih svakodnavnih prilika…..i kad se upustimo u rad u svrhu poboljšanja nas samih i naših postupaka koji se sve osim dobri za nas….posebnost svake osobe je da se može usavršavati u svim pogledima….ne samo tjelesno nego i duhovno…..vrfijeme “leti” i sve ga je manje za prave susrete sa iskrenim osobama …zato se naoružajmo ovime:

kad radiš nešto…bilo što….nemoj to raditi samo da bi zaradio novac nego radi iz razloge da usrećiš onoga kome to daješ što si dobio u posjed i na korištenje

kad sretneš nekog…bilo kogg…nemoj u njemu gledati priliku ili nepriliku, on je kao i ti samo malo drugačiju odoru ima….bio sposobni i manje sposobni….učini susret kao da si se susreo sa samim BOGOM….iako i ne izgleda kao….probaj se smijati i da ti bude drago

kad dobiješ bilo što….pogotovo nešto lijepo podijeli sa svima tebi bliskima u tom trenu….da bio imao snage za nove kušnje

netrebaš nikoga osuđivati nego ga barem na tren pusti u svoj film i neka odigra svoju ulogu…bitna je koliko god nebitna bila…

sve ima svoj neki razlog i živimo tako…nije na nama da budemo najpametniji, najzgodniji, najljepši…itd…nego je na nama da budemo toliko veliki da sve dobro što napravimo…prešutimo ovdje…ponesemo to samo sa sobom…toliko ponizni da su nam svi bitni….toliko brzi da imamo vremena sa djecom praviti kule od pijeska…jer njih to u tom trenutku usrećuje..a nama je poznato ….bilo bi puno razloga da se svaki dan smijemo svima oko sebe jer koliko god mali svi su veliki….i svi imaju nekavu ulogu …stani pred ogledalo i zatvori oči i znaj da ima neko pored tebe…tko te i dalje gleda iako ti sam sebe nevidiš….jer nisi ti bitan sebi …nego drugima…i NJEMU…to je razlog za sve…..

GOSPODINE HVALA TI NA SVIM DAROVIMA KOJIMA ME DARIVAŠ SVAKI DAN I MOLIM TE DA MI OPROSTIŠ ZA SVE ONE ZA KOJE TI NISAM ZAHVALAN

Putovanje kroz prošlu sadašnjost

Postoji mnogo pitanja u sadašnjosti na koja se odgovori nalaze u prošlosti. Sve je povezano sve ima neku malu-veliku vezu. sve što diše, raste, gleda, misli, nemisli,…itd, sve je u nekoj vezi…prošlost koju smo proši se nevraća ….samo postojanjem u prošlosti možemo postići više u sadašnjosti…iskustvo i pamet koju smo stekli nas izgrađuju, podižu, drže budnima…kad bi stalno živjeli u prošlosti nebi se nikada maknuli sa mjesta, prošlost moramo iskoristiti da bi spoznali kako je Bog bio stalno uz nas i vjerovati u to…jer će nam biti lakše prihvatiti sadašnje probleme koje netrebamo  stavljati na prvo mjesto, nego vjerovati Bogu da sve što radi…radi isključivo radi nas…..u nekom prošlom vremenu kada sam se ubijao razmišljajući što je dobro , a što ne…..čuo sam glas …da je najveći problem rješavati tuđe probleme (do kada ćeš rješavati tuđe probleme, a svoje ostavljati za poslije…?????)…jedan savjet…ujutro kad ustaneš , bez obzira kakvo je jutro i kakvi su problemi, sadašnji ili prošli, pomisli na Boga, ali ne kao na neku karikaturu ili neki lik iz bajke….ili nekog tiranina, nego jednostavno pomisli na to kako je ON UVIJEK tu, kako te gleda i čeka da ti pomogne u tvojim problemima…jer tek kad ga budeš gledao kao voljenu osobu tek onda ćeš upoznati MIR i BLAGOST u svom srcu…poslije kiše dođe sunce…tako i kod nas uvijek poslije problema dođe rješenje i moraš znati uživati i zahvaliti UVIJEK NJEMU, …što se trudi oko nas toliko slabih i grešnih…prošlost nas uči, sadašnjosti nas hrani, a budućnost prepustimo BOGU ….ON zna što je za nas bolje i kad nam je teško, zbog čega je to toliko teško…..BOG, OBITELJ, DOBROČINSTVA, PRIJATELJI…ovim redom neka počne tvoja lista prijoriteta, a sve ostalo će se samo posložiti….jer samo je jedan BOG…jedna OBITELJ, samo su DOBROČINSTVA hrana, i PRIJATELJI alat za sve to…UČINI DANAS SVE ŠTO MOŽEŠ…..JER MOŽDA SUTRA NEBUDE….!!!

Boca puna vode

Mislim da to ovako ide….kad se rodimo i kad postanemo ljudi na ovoj zemlji otprilike dobijemo jednu malu bocu vode. S tom bocom možemo raditi što god poželimo…možemo je zadržati za sebe…možemo je proliti…možemo je baciti sve skupa…a možemo i dati drugima da piju koji su svoju bocu nekako nekad izgubili….i sad šta se dešava…ako tu bocu ostavima kao dar samo za sebe, ta boca odnosno voda nemože dugo stojati jer se iz nekog razloga usmrdi..postane mutna i nepoželjna za piće i nama i drugima…ali ako iz te boce damo drugima da piju…bez razmišljanja gdje je njihova voda…na neki poseban način ćemo kad se okrenemo dobiti još veću bocu sa još više vode….i netrebamo nikoga nikad okriviti tko je svoju vodu popio ili prosuo jer samo Bog zna što je njemu potrebno da bude to što je…našu bocu koju smo dobili što je budemo više davali drugima ona će biti sve veća i veća…i moći ćemo sve više ljudi usrećiti bez da razmišljamo dali su oni zaslužili da piju od nas ili ne…jer nismo mi ti koji trebamo suditi drugima…nego im uvijek davati svježu vodu da i oni mogu spoznati ljepotu davanja i djeljenja…ako nam voda bude služila samo da stoji u kutu našeg znanja..ona će se s vremenom pokvariti i neće biti dobra ni nama ni drugima…a ako je budemo dijelili….uvijek će nam dolaziti nova i bolja tako da ćemo uvijek imati i za sebe i za druge…samo je potrebna vjera u onoga od koga smo je i dobili….Gospodine BOŽE ti si KRALJ…svega….!!!

Molitva bez…

Ponekad kad sam sam….pomislim na vrijeme kad je sve bilo drugačije za mene….bilo je to vrijeme kad nisam znao što su to problemi….to je vrijeme kad se dan započinje i završava sa osmijehom na licu….sa stvarnim osmijehom….najlakše bih to usporedio sa prvom ljubavi…onaj osjećaj kad se probudiš sa svojom prvom ljubavi…kad je svaki problem beznačajan u usporedbi sa onim prvim poljubcem nakon kojeg nemožeš zaspati od sreće…to je vrijeme kad smo jak bili sretni jer su ljudi više imali obzira jedni prema drugima…držali su se zajedno…u svakom trenutku…bilo u tuzi ili veselju bili su jedni za druge tu…uvijek…i onda se polako počela dešavati noćna mora…počeo je rat…počeli su problemi….rastjerali su ljude jedne od drugih…u ratu smo još bili malo srčani i nismo marili za sebe nego za druge…ali sve je to bilo uzalud…ipak je to bila igra nekih moćnika koji su htjeli da se to desi…da ljude udalje jedne od drugih i nažalost uspjeli su…danas kad malo zastanem i pogledam ljudima u oči…nema više onoga sjaja kojeg se sjećam iz svojih mladih dana….nema više onoga suosjećanja….sve je manje vremena za ljude koji su nam blizu, a tako daleko…većina ljudi je zaluđena..putuje nekim putevima bez cilja…svaki dan im je umor…nema vremena za odmor….lete između neba i zemlje…danas je novac sve..ako ga imaš imaš sve….ako ga nemaš…nemaš ništa…..i tu bih malo zastao i pogledao što to imaju ljudi koji imaju novac…imaju sve…hrpu lažnih prijatelja, hrpu zgrada, cigala i blokova posloženih u savršenom obliku, hrpa problema, hrpa jada, hrpa limova jako lijepo oblikovanih, i još puno kojekakvih hrpa od kojekakvih materijala….i sve to samo da budu u centru pažnje…i sad bih se vratio na nas “obične”…radimo za plaću ako je dobijemo…radimo svaki dan iz tog razloga da nismo kod kuće jer tamo nemamo ništa…naoko…ali kao i uvijek izgled vara…..iz priča ljudi koji su obišli pola svijeta, vidjeli sve te kojekakve hrpe ničega…iz njihovih priča da se zaključiti da im je najljepše kod kuće…i to onaj dio dana kad sve naprave i kad počnu uživati u plodovima svoga rada…ovako je rekao jedan od tih….cijeli dan sam radio kod kuće i na polju i onda sam svoje životinje koje uzgajam nahranio i stojao pored njih na kraju svog napornog dana ….stojao,gledao kako jedu hranu koju sam im pripremio i u tome sam uživao više nego kad sam gledao najpoznatije građevine u europi…..gledao sam ih i uživao u svakom trenu…na prvi mah pomislio sam kako laže…sve dok to nisam sam isprobao i mislim da smo tu sa nekim razlogom…..i vidim da to nije onaj razlog kad se probudim i žurim na posao kako bih mogao zaraditi neke vrijednosti sa kojima bih mogao drugim moćnicima platiti njihove usluge…tv,internet,telefon jedan,drugi,treći,gorivo,kazne,umjetnu hranu,umjetno piće,…i još hrpu svih tih nepotrebnih stvari koje mi i onako ne stvaraju sreću…jer sve što nam treba je ljubav, prema svojim bližnjim i prema poštenom radu i sreća nas neće zaobići…jer svi današnji mediji su protiv čovjeka….samo ljubav za čovjeka…..pa bih se vratio na početak kad sam imao ljubavi prema jednoj osobi kako sam bio sretan i kad bi me ignorirala…ja sam bio sretan….zato što sam je volio…kad bih se barem mogao tako zaljubiti u sve one ljude kojima je to potrebno..kolika bi to bila sreća..!!! za mene….i za njih…i za sve…zato se nadam da ću se što prije opet zaljubiti u nekog, pa da opet osjetim onu iskru i onu sreću koja u svakom trenu sve “probleme” pretvara u nebitne probleme….volio bih da se mogu zaljubiti u svoga stvoritelja…jer znam da me ON nikad nebi iznevjerio…truditi ću se…pa onda možeš i ti…se potruditi nepoznati prijatelju pronaći svoju pravu sreću…u ljudima…kojima je potrebna pomoć, jer vjerujem da ćemo se samo tako uspjeti zaljubiti u  NJEGA… i ja …i ti i još mnogi od nekud treba krenuti…budi prvi da bih mogao uživati u plodovima svoga rada i ljubavi………..AMEN

Evo što je potrebno vjerovati.

Evo što je potrebno vjerovati. I točka! – kratka i jednostavna osnova vjere za svakoga

 

Jedna od najtraženijih knjiga o vjeri u posljednje vrijeme knjiga je Manfreda Lütza:  „Bog – mala povijest Najvećega“, nedavno objavljena u izdanju nakladne kuće Verbum. Postoji mnogo knjiga o Bogu, ali ova je različita od svih ostalih. Rijetko koja knjiga o vjeri govori na tako napet, duhovit i mudar način, istodobno dovitljiv i pun poštovanja. Autor se prihvatio pisanja ove knjige jer je vidio da nema knjige o Bogu svima razumljive. Prije objavljivanja su je pročitali i nekoliko teologa i filozofa ali je zeleno svjetlo za tisak dobila tek kad su je kao razumljivu ocijenili i autorov mesar (vjernik) i poznanik električar (ateist). Tako je objavljena ova vrlo važna knjiga o najvažnijoj stvarnosti, koja je postala veliki bestseler, s pravom noseći odrednicu „Obvezno štivo za ateiste, agnostike i vjernike“.  Ekskluzivno vam donosimo jedan dio knjige koji progovara o tome što je bit kršćanske vjere.

Manfred Lutz: Bog - mala povijest Najvećega

„Što je Bog učinio? Najprije nas je stvorio tako da svim svojim silama svjesno ili nesvjesno ne samo da čeznemo za Bogom, nego da također imamo sposobnost čuti ga i zaista ga susresti ako želimo. To ni u kojem slučaju nije samo po sebi razumljivo. On je onda čovjeku u svojoj pedagogiji tisućljećima, korak po korak, u svim još tako primitivnim religijama postupno približavao predodžbu o božanskome. Naposljetku je u svojoj povijesti sa svojim izabranim narodom Izraelom, ne samo Židovima nego svim ljudima koji mogu doživjeti povijest ovoga naroda, priopćio konkretnu predodžbu o sebi. U svojih je svetih deset zapovijedi od svojega naroda zahtijevao ne samo čašćenje Boga nego, pomalo neobično, i poštivanje ljudi. No sve je to u njegovoj pedagogiji bila samo predigra, priprava na jedan gotovo nevjerojatan događaj. Kako se ljudi ne bi pred tim događajem zatekli samo zbunjeni i začuđeni ne shvaćajući baš ništa, nego da bi ga mogli zahvatiti i svojim razumom, nastupali su židovski proroci – i poganske sibile, dodao bi pobožni Michelangelo – koji su proricali određene aspekte toga događaja. To je i bilo nužno jer tko bi kod najosobnijega pojavka vječnoga svemogućeg Boga na ovomu svijetu – mogao očekivati “patnika Slugu Božjega”, slaba “Sina Čovječjega”, “Jaganjca Božjega”, Boga koji dopušta da bude mučen?

I onda se dogodilo. Bog je poslao svojega Sina, Isusa Krista. Tako je Bog postao čovjekom. Za nas. On sam. Ništa manje. Posve osobno. Ne baš potpuno neočekivano. Ali svakako iznenađujuće. Veličanstveno. Jedinstveno. Kao i svaki izričaj ljubavi. On se nije objavio kao demon. Bog Staroga zavjeta objavio se je konačno kao Bog ljubav. Kao Bog neograničene, pouzdane, strpljive ljubavi. Trebamo ga zvati svojim Ocem, Isus ga čak nježno i s puno strahopoštovanja naziva tata, Abba. I nije bilo tako jako važno ono što je on rekao. Bog je već bio puno rekao. Važno je bilo ono što je on, što je Isus činio.

Rođen je u siromaštvu, u štali. Naviještao je nazočnost kraljevstva Božjega koje oslobađa. Govorio je kako Bog želi da ljudi ne budu samovoljni nego nesebični. Govorio je da se Boga časti najbolje tako da se bližnjega ljubi kao sama sebe. Govorio je nešto nečuveno: da se u bližnjemu, u siromahu, bolesniku, patniku, osamljenome, umirućemu susreće samoga Boga. Mi to danas više ne doživljavamo tako neobično jer smo to već toliko puta čuli. Ali ako promislite da ste možda nemarno prošli pored samoga Boga, onda je to možda i danas nešto prilično nevjerojatno. Tu se ne misli na nešto simbolično. Isus sve to kaže posve ozbiljno i prilično izravno. I onda on, Bog, posve osobno pokazuje kako treba živjeti po Božjemu naumu. Ne treba samo dio svojega paketa dionica uložiti za ljude, nego sve; ako treba, i svoj život. On sam to čini. Umire nevin na križu. Dragovoljno. Gotovo nevjerojatan događaj: Bog ponižen na gubilištu. Ničega sličnog nije bilo ni u jednoj drugoj religiji. Bila je to krajnja posljedica njegove ljubavi. Doduše, nije umro kao mnogi drugi prividno slomljeni nevini ljudi: Isus je uskrsnuo treći dan od mrtvih kako bi ljudima pokazao da će i oni, ako ga nasljeduju, biti spašeni i postići vječni život. Isus tada još tumači da je Božja odluka za spasenjem ljudi neopoziva i da će im Duh Sveti, koji i njega pokreće, pomagati do konca vremena da mogu vjerovati, nadati se i ljubiti.

To je bilo to. To je odgovor. I točka.

Ali čemu onda sva kršćanska teologija, ta beskrajna hrpa učenih spisa, te dogme, to vječno pravdalaštvo? Sve to nema što reći. Barem ne ništa stvarnoga. Ništa drugo i osobito, ništa novo. Božjim utjelovljenjem, rođenjem, životom, smrću i uskrsnućem Kristovim objava je definitivno završena. Sve drugo nisu ni produžetci ni jedanaesterci. To naučavaju sve kršćanske Crkve! Mi sada živimo u vremenu odluke. Svatko sada mora odlučiti hoće li vjerovati poput proroka Izaije, Jeremije i Jone, poput apostola Petra, Andrije i Pavla; to znači pouzdati se u utjelovljenoga Boga. Ili će tu Božju ponudu oholo odbiti te ostati sam za sebe i onda jednom u sebi samome nestati u ništavilu.
Crkva tome, po kršćanskomu vjerovanju najvećemu, događaju u povijesti svijeta ne može dodati ništa novo. To kaže ona sama. Ni dogme, teologija i veliki crkveni naučitelji događaju Božjega utjelovljenja ne mogu ništa dodati. Zbog toga ona blaga i nimalo svadljiva stara bakica, koja možda ne zna ni čitati ni pisati, ima potpuno pravo ako samo ide u crkvu, redovito se moli i s puno ljubavi, skromno i nespektakularno vodi brigu o susjedima i obitelji. Ništa više nije potrebno. Na ovomu mjestu sada mogu svi oni koji ne znaju čitati ni pisati prekinuti s čitanjem.

Ipak, apostol Pavao kaže da treba imati razumijevanja i za slabe. Ima ljudi kojima nedostaje samorazumljiva duhovna i ljudska širina stare bakice. To su veoma inteligentni i posve nenadareni ljudi, pretjerano brižni i tvrdokorni, tankoćutni i grubijani. I njima je obećano spasenje. Tim “slabima” pripadao je genijalni Aurelije Augustin, o kojemu smo već čuli. Na početku ga je odbijala jednostavnost biblijskih izvješća, slično kao kasnije Alberta Einsteina. Ali kada je upoznao alegorijsko tumačenje teologa, veliko je bilo njegovo divljenje nad Biblijom. Takvi ljudi trebaju više tumačenja, oni bi onaj jedan odgovor htjeli bolje razumjeti preko puno odgovora za svoj razum, za svoje znanje, za svoju osjetilnost. Vjera traži razum, rekao je Anselmo Canterburyjski u 12. stoljeću.“

Ako i vi tražite odgovore, posegnite za knjigom „Bog – mala povijest najvećega“. Ima li duhovnu i ljudsku širinu stare bakice ili inteligenciju sv. Augustina (ili pak oboje ili ništa od toga) ta knjiga Manfreda Lütza (izvadak iz koje ste upravo pročitali) sigurno će vas obogatiti, jer kao nijedna do sada na jednostavan i duhovit način progovara o  najvažnijim pitanjima – za što zapravo treba živjeti i kako se može ostvariti radost i istinski smisao. Uostalom, kako kaže autor knjige: “Tko ne vjeruje u Boga, treba se u skladu s time i ponašati. Život je kratak, smrt neizbježna. Svaka neodlučnost oduzet će dio neponovljiva životnoga vijeka. Ako, međutim, Bog postoji, ateizam je kobna zabluda – s jednom glupom posljedicom: cijelo ste vrijeme proveli u krivome filmu – sa zastrašujućim posljedicama…  Svijet s Bogom odvija se na drukčiji način nego svijet bez njega. Ova knjiga omogućuje dublju spoznaju te činjenice.” Knjigu možete virtualno prelistati i više o njoj saznati na linku ovdje.

Preuzeto sa Bitno.net

i OPet susreti

Zašto nam se dešavaju naizgled loše stvari..???…zašto se drugima dešavaju loše stvari…???…zašto svaki dan počinje sa jutrom…???…zašto je nešto bolje..nešto manje bolje i za koga je nešto ovako nešto onako….mislima idem prema ovoj strani…kad ti se nešto desi u bilo kojem obliku…sve je radi tebe…sva mudrost ovoga svijeta leži u jednoj maloj-velikoj istini….svi nas susreti mjenjaju…i nas i našu okolinu neki drastično, neki manje…neki su odmah vidljivi, neki tek nakon nekog vremena….ali svaki nas obilježi i promjeni…jedna stvar koju bih želio približiti sebi i svima je ona da veličina naša je u malim stvarima, a idem od ove istine…..

Svemir naš opće poznati…je toliko velik da je beskrajan…”beskrajan” znači da nema kraja…kao i ljubav koja nas drži ovako grešne….kad bi htio približiti trentno vidljivu sliku svemira našeg bilo bi ovako: Putovanjem od 300.000 km/h bi nam trebalo  28.000.000 godina da pređemo da sada nama poznat svemir i tu nije kraj…pitam se od čega se sastoji sav taj prostor..???….od nama okom nevidljivih stvari…od velikih planeta koji su toliko veliki da je recimo naše sunce koje je “ogromno” prema njima nevidljivo…..i sad sva ta čudesa tu postoje sama od sebe…???….hm….da baš…

I sad kad malo promislim dali sam svjestan ja ili ti kolika je ljubav prema nama iskazana jednog dana kad je vladar svega odlučio nas postaviti da  malo vidimo njegovu veličinu, i da nekad kad budemo kretali sa ovoga svijeta preka njemu da mu donesemo punu torbu, lijepih susreta sa ostalim nama sličnim ljudima koji imaju naizgled jako velike probleme, kad se probudimo i shvatimo koliko nas naš BOG voli  kad je čak i svog sina dao da nam pokaže put, tako da ne hodamo u magli, pa čak i onda….kad nam se sve sruši ispred očiju i kad nam je toliko teško…imajmo na umu da svi problemi i svi susreti i sve …sve..ama baš sve je od toga da se bolje upoznamo, sami sebe ponajprije….

Kad bi se mogao ujutro probuditi i shvatiti da je potrebna samo vjera u Gospodina, ali prava vjera , a ne misliti da vjerujem nego znati…da smo stvoreni od Njega iz ljubavi, onda sve susrete bih učinio tako jednostavim i jednostavnim, i uvidjeti kolika je ljubav u nama samo ako je probudimo, a najviše se budi kad pogledamo i pomognemo prvom do sebe koji nije u mogućnosti misliti kao mi….reći mu sve…i znati da mu možemo pomoći sa svojom ljubavi da i on to prenese dalje, jer ljubav od neku mora krenuti….mi smo je dobili i što je budemo više davali sve više ćemo primati….i doći ćemo nakon nekog vremena puni ljubavi pred Njega i moći ćemo mu pogledati u njegovu Beskrajnost…AMEN

Pazi dok govoriš o svojim željama

Jednoga dana čovjek se uputio na put. Put je bio dugačak, pa si je ponio knjigu da može čitati. Knjiga je govorila o čovjeku koji je imao sve u životu. I tako putnik nakon što je pročitao knjigu počne da razmišlja o tome kako je njemu u životu teško, kako mu baš i neide sve u smijeru kojem bi on želio. Nakon dubokog razmišljanja poželi da i njemu počnu ići stvari u boljem smjeru i da ima dosta toga na ovome svijetu, da ne oskudijeva u ničemu. Došavši na svoje odredište dobije priliku za novim poslom. Pomislio je da sve sa tim može riješiti. Javio je svojoj obitelji da će ostati tu dok neriješi sve što ima na umu. Počeo je raditi i štediti. Nakon nekog vremena je imao puno toga što je oduvijek želio. Imao je auto, kupio si je malu kućicu na osami izvan grada gdje je planoirao dovesti i svoju obitelj, sa kojom se redovito čuo. Kako je vrijeme prolazilo, čovjek je sve više želio da ima još sve duplo i počeo je raditi još više i više. I tako napredujući u svojoj karijeri, postade i šef i bilo mu je sve lakše dolaziti do svega što nikad nije imao, a oduvijek je želio. Javljao je redovito svojima da je njemu tamo sve bolje i da jedva čeka da dođe i povede njih sve tamo. I tako je i bilo. Nakon dugog vremena je sve svoje stvari sredio i pošao po svoji obitelj. Putem prema svome rodnom kraju, je naravno opet čitao tu knjigu. I počne se čuditi kako je pisac kao izmjenio priču. Ista knjiga , a priča drugačija. Nakon što je završio sa čitanjem shvatio je da tom čovjeku i nije bilo baš tako sve sjajno. Kad je došao svojoj kući, opazi on da se sve promjenilo, njegova djeca su imala svoje obitelji, njegova žena je bila sva iscrpljena od jako mukotrpnog rada, skoro na samrti, njegovi roditelji su bili već odavno napustili ovozemaljski svijet. Sav izbezumljen, potresen, pomalo i tužan je shvatio. Da sve što vidiš ili čuješ da drugi imaju na ovome svijetu, nemoj poželiti, jer sve lijepe ovozemaljske stvari imaju svoju težinu iako to neizgleda tako dok se sam ne uvjeriš.
Tad u tom trenutku kad je vidio šta je napravio poželio se vratiti na dan kada je odlazio, i kad je napuštao svoju obitelj koja ga je voljela i uvijek mislila na njega. Sam si je rekao …sve što imam ja bih dao samo da počnem ispočetka…od toga dana…

Poruka ove nejasne priče je da:

Sve što imaš…imaš sa nekim razlogom…ako ti je malo u srcu…onda ti je sve malo…
budi sretan sa svim svojim problemima, zahvalan na svemu, ponizan, i pogledaj svoju obitelj jer sve što imaš ili nemaš je iz LJUBAVI

U krugu nije put

Sve…kako mi izgleda…mi neizgleda…! svi mi …počevši od mene…tražimo da vidimo nešto….i kad vidimo …tražimo nešto drugo…imamo sve i u istom trenu nemamo ništa….imamo prijatelja…imamo roditelja,kuma,dijete iamo sve….i idemo dalje tražiti….sve njih zapustimo i ako vidimo da je krivi taj put…mi i dalje mislimo da smo na onome pravome….posao…posao…novac….kuća…daj mi…daj mi….i još misamo ovo…daj….i…još…i…još………………………….i kraj,,…a na kraju hrpa ničega….prijatelj je ostao…roditelj je otišao….kum je isčeznuo…..dijete te nepoznaje…..imaš sve a nemaš ništa…..posao..posao..daj..daj…i eto te sad gdje si želio, a sad ni to neželiš….probaj nekad poslije…DAJ…i zahvaliti…i podijeliti…i zahvaliti….i podijeliti……….pa kad opet dobiješ…opet napravi isto…budi skroman….budi tih….budi uvijek tu…ne trči za onim što vidiš….prijatelja posjeti…roditelju zahvali…danas,…jer možda sutra ode…kuma pozovi na večeru…..dijete svoje nasmij…i daruj mu sve što možeš…a ponajviše vrijeme i ljubav….jer to se pamti…to ostaje….ne novac…ne kuća….sve se sruši i nestane osim…izgrađene ljubavi koja te nosi po svim mogućim morima,olujama,problemima….spoznaja da nisi nikad sam te ojača do srži…svi koji te mrze…moli za njih…..teško je sve ovo, ali je puno lakše nego se na kraju probuditi kraj hrpe zidova…srušenih…nisam dostojan da vam govorim šta da radite…ali osjećam da je ovo put…prema NJEMU…koji nas STRPLJIVO………ČEKA….da mu dođemo sa prijateljem ,roditeljem,kumom i sa djetetom u naručju…i zahvalimo na prigodi da nekog VOLIMO……………AMEN

susreti

Susreti kad kažem, mislim na susrete sa drugim ljudima koji vam na više načina pomognu. malo tko od njih će vam odmoći naravno ako na sve gledate sa duhovne snage. Svaki susret je nešto posebno. Ako vjeruješ u Boga i susretneš čovjeka koji isto razmišlja poput tebe…neće se ništa promjeniti, ali ako vjeruješ u Boga i susretneš osobu koja vjeruje u Boga i u čovjeka…e tek onda osjetiš sve ono što nisi nikad osjetio…prvi glas koji ta osoba ispusti bit će ti jako čudan , čak pomalo nejasan na granici sa nečim ružnim…sve do ne dopustiš da je čuješ onao kako ona to želi…iscjelujuće…a to je zbog one druge strane koja neželi da vaš susret bude ugodan..nego pun nejasnih situacija….kad pustiš tu osobu u svoje misli…postaješ dio te osobe odnosno onoga dijela za odnose sa duhom svetim, a ne onoga za odnose sa javnošću…jer svi čujemo ono što nam treba…i svaki daljni susret sa osobom koja ti želi nešto poručiti naravno u prisustvu duha svetog….koji sve zna…ti postaje sve ljepši, i ugodniji i kad osjetiš kako ti trnci prolaze kroz tijelo nemoj se bojati…opusti se…to duh sveti potvrđuje svoju prisutnost u tom razgovoru…svaki će nas susret pomalo promjeniti …a naj više onaj koji nas uspije uzdrmati u našem uvjerenju…osoba koja nas na tren udalji od duha svetoga i od Boga je živi primjer da smo slabi i neodlučni u svojoj vjeri prema Bogu…Bog traži da budeš jak i vjeran…a kad ga moliš za snagu da se odupreš nebitnim i stvarima on ti da snage onoliko koliko trebaš da shvatiš…da te on voli…jer da si mu nebitan..postoji mogućnost da ni nebi nastao…a kad si već nastao to je znak…da trebaš da budeš zahvalan i da se moliš da možeš i ti nekome promjeniti njegovu sljepoću prema Bogu , koji ga voli onakvog kakav je…susreti će nas sugurno promjeniti i svakako ćemo razmišljati o njima na više načina….i u tim
promišljanjima ćemo se pokušati približavati Bogu koji nas voli…jer smo svi posebni na svoj način. Hvala ti Bože na svim darovima kojima si me podario i oprosti mi za sve one za koje ti nisam nikad zahvalio…