Kako poći putem..koji nam je bio kao nešto što nismo znali ….da postoji..iako smo tradicionalno vjerovali u to….kad kažem tradicionalno mislim na svaku onu Svetu Misu na koju smo otišli onako radi reda…ili samo da vidimo tko je sve tamo….mislim na ono kad u našem društvu netko psuje…dali smo mu mogli reći da to neradi ili jednostavno otići….mislim na ono kad smo bili na nečijem krštenju na kojem smo bili samo radi reda…iz razloga što smo pozvani…..mislim na ono kad idemo okolo ispunjavajući sebi sve želje bez obzira što tamo negdje ima netko tko je gladan kruha kojeg mi nismo niti svjesni..
mislim na ono kad moji roditelji nezaslužuju nimalo moje pažnje jer su dosadni i naporni..
mislim na još puno toga što bih mogao povezati sa sebičnošću, neljubaznošću, ohološću, ogovaranjem, škrtošću, bogohuljenjem, i nevjerom…

Postoji jedan dan u tjednu kad je Bog odredio da želi da dođemo do Njega raskajana i otvorena srca…to je NERADNI dan u tjednu…ime mu je NEDJELJA….odredio ga je za počinak i druženje sa obitelji, ako nam ON nije obitelj…čiji smo onda mi..??…svaki dah udahnut  je od Njega, svako jutro koje osvane je od Njega….pa čiji smo onda mi..???…tko nam može dati nešto slično tome…???..Izbjegavanje činjenica je jako loše za sve…!!
Ima jako puno ovozemaljskih činjenica, ali one su suhe…bez korjena…lažne…nebitne…
oči vide, nos miriše, uši čuju, prsti opipavaju…razum razlučuje…razum je taj koji nam pokušava povezati unutrašnjost i vanjštinu ovozemaljsku….i ponekad mu nedamo da sluša svoga jedinoga saveznika SRCE…koje sve vidi i sve osjeti onako kako nije ovdje prikazano…ovdje se može sve prikazati, ali u dubini našeg srca ima jedna mala duša koja neda mira srcu u traženju onoga pravoga s kim je i povezana…ovozemaljsko je sve samo slika, ali pravi osjet je u dubini srca….pravo ono i ono bitno je tamo…kad bi imali vremena svaki dan  nekoliko minuta ostati u tišini i da čujemo svoje srce kako nam potaknuto dušom progovara…naš razum bi mogao sam razlučiti istinu od neistine….bez nekakvog posebnog dokaza…čuo bi ono bitno ..iako mi nebi mogli to nikome objasniti, ali bi znali u dubini svoga bića da smo mi stvoreni iz Ljubavi..Njegove..AMEN

Svaki od nas ima nešto od ovoga…bilo u svojim pričama, razmišljanjima, djelima…svatko od nas ima nešto svoje što ga špotiče na neku stranu kretanja…..postoje mnoge riječi koje nemogu zamjeniti djelo…i mnogo djela koja mogu zamjeniti mnoge riječi…..sve je do nas onako kako mi to si želimo….mi si želimo…a drugi nam pomažu ili odmažu….sve je nebitno….bitno je samo da …svako jutro kad se probudiš…prvo pomisliš na Gospodina…kažeš mu jednu riječ, poslije nje mu reci rečenicu, i onda mu ispričaj cijelu priču..to ti traje oko par sekundi….otprilike nešto ovako:
Gospodine……Gospodine molim te da danas hodam tvojim putovima…..i onda mu ispričaj svoju priču…..molim te da mi daš snage i volje da danas tokom cijeloga dana budem pod tvojom zaštitom čineći tebi mila djela i radeći drugima sreću…a ako me što i zadesi tokom dana a da mi se nesvidi ili me ražalosti….neka bude volja tvoja, a ne moja….i točka
Sve svoje poslove dajmo Njemu u ruke…i Njemu na čast…., pa i kad bi nas netko uvrijedio…oprostimo mu ma koliko to teško bilo, jer Gospodin nas nagrađuje svakim našim poniznim djelom….nisu svi krivi…slike nekad ne govore istinu…nemoj zaključivati na brzinu…budi hrabar, odlučan, i mudar,,,…sve ostalo će doći po Duhu Svetom…

Jednom prilikom dok sam pričao sa Njim…rekao sam da Mu zahvaljujem na svemu …i molio ga da me vodi putevim svojim i da me čuva na putevima svim….i navečer…razmišljajući o svome provedenom danu sam uvidio kako me je doveo do jednog mjesta….kroz neka druga polja meni nepoznata do tada…nisam se bojao…proći kroz sve to iako sam u trenucima bio na rubu živčanog sloma…vraćao sam se nekom čudnom voljom…iako sam tokom dana obavio na stotine poziva i razgovora…On mi je slao mir …cijelo vrijeme….taman kad sam mislio da nemogu…evo nekog osjećaja koji me vrati na sretne dane..i nastane sreća…i nastane smijeh unutarnji…najbolji….opet mi dođe energija i tako stalno…jer nas ON uvijek “optereti” baš onoliko koliko treba..nikad više..nikad manje…točno uvijek,,…jer ON zna sve o nama…..jer nas je ON stvorio….i dao nam sve…i ON zna sve…i hvala MU……………………………….!

I tako na kraju cijele ove priče dolazim do sljedećeg zaključka…..:
svi mi smo tu radi nekog razloga…neki žive ovako…neki onako….nekima je dano 100 godina život ovdje, nekima 10, nekima par mjeseci, više manje svi imajuj neku ulogu ovdje, veću ili manju…i treba biti zadovoljan sa svime…jer je sve radi nas i naše okoline..koja nas okružuje…..bez obzira na provedeno vrijeme svi smo pozvani činiti dobro….i samo tako ćemo mu se još više svidjeti i biti MU dragi….tako da nas jednog dana na kraju našeg putovanja…pozove k sebi tako da nam pokaže sve one miline koje smo zaslužili na ovome putovanju…..dobro pazi pri odabiru priče….jer sa većim prohtjevima dolazi i veća odgovornost……NEMOJ DA TI NEKI DAR POSTANE TERET….

GOSPODINE, PODARI SVIMA SREĆE I TUGE ONOLIKO KOLIKO MOGU PODNIJETI, JER SAMO TI ZNAŠ ZA SVE ŠTO NAM TREBA. HVALA TI NA UKAZANOM POVJERENJU I PODARENOM VREMENU KOJEG PROVODIM SVAKI DAN OVDJE. OPROSTI MI AKO SAM NEKAD BIO OHOL PREMA TEBI I DRUGIMA. POMOZI MI DA IDEM PUTEM TVOJIM.