Pogled upućen bez obaveza…prema tamo gdje ga nitko nije ni tražio….mislim idem ipak sve mogu sam nadzirati…pogled sada liči na iscjeljivanje samoga sebe kao da je prošlo puno vremena a ne samo 2 sekunde moga života.,,,ipak nije sve tako crno pomislih…ide pogled dalje i događa se nešto ljepo počinjem se malo kao ono brinuti oko toga što mi je ljepo nešto što je na granici dobrog i lošeg….sve je dublji i snažniji sad malo čak i osjetim ljubavi da ima tu….kako sam se sve više opuštao i prepuštao sve mi je bilo teže gledati to sve…ipak prošlo je sad već oko 10 sekunda…sve mi je više i više žao tebe koja nisi kriva za to što u mom životu postoje velike stvari od kojih bjećim i one male kojima se sve više prepuštam ….osjećam se kao da sam zamjenio kraljicu za pješaka a da nisam morao…pogled mičem u stranu i suze poželiše malo me podsjetiti kako je ljepo biti s tobom….sve je više njih koje žele van…..držim dah jer mislim da je sramota da me vidiš kako plačem tu sam na obali gdje me dovela moja domišljatost o potrebnim nepotrebnim stvarima koje se mogu opipati….uz već sad male rijeke suza shvaćam da cijelo vrijeme mijenjam tebe za nešto što nema sjaj ispod površine koja je jako blještava….suze moje ispiru moje grijehe…na obali dobra i zla…mislim koliko mi je malo trebalo da izdam sve što mi je bitno u ovom mom trenutku od života kojeg je već puno prošlo u buđenju iz budnog stanja…vidim a nevidim, ali zato jako dobro osjetim suze koje sad padajući na tlo mi se okreću i smiju i one su se okrenile protiv mene….i poželilie da odu iz mog kraja u kojem nema kraja svim ovozemaljskim stvarim i velikom požudom za istim….mislim da osjetim kako sve što sam imao i želio gubim, a ništa nemogu da učinim…samo sam stojao nakon nekog vremena koje je skočilo na onu istu stranu prekoputa mene…i sve više bilo zadovoljno što mi sve brže prolazi i oduzima ovo malo volje i snage da budem sam sa sobom i da čujem onaj najudaljeni glas koji govori da me voli iako zna da sad nemam ništa osim njega i da sad imam pored svog siromaštva u duši potrebu da je ispunim sa njegovim glasom …koji će svakog tenutka mog budućeg života za svku sitnicu koju budem htio napraviti svome bratu pitati me tri puta “jesi siguran da bi volio da to on tebi napravi”….i nikad više neću moći napraviti ništa što bi njemu bilo žao………ipak sam osjetio,,,a da nisam ni znao…ipak…sve nevidljivo je bitnije od vidljivog…
