Svaki od nas ima nešto od ovoga…bilo u svojim pričama, razmišljanjima, djelima…svatko od nas ima nešto svoje što ga špotiče na neku stranu kretanja…..postoje mnoge riječi koje nemogu zamjeniti djelo…i mnogo djela koja mogu zamjeniti mnoge riječi…..sve je do nas onako kako mi to si želimo….mi si želimo…a drugi nam pomažu ili odmažu….sve je nebitno….bitno je samo da …svako jutro kad se probudiš…prvo pomisliš na Gospodina…kažeš mu jednu riječ, poslije nje mu reci rečenicu, i onda mu ispričaj cijelu priču..to ti traje oko par sekundi….otprilike nešto ovako:
Gospodine……Gospodine molim te da danas hodam tvojim putovima…..i onda mu ispričaj svoju priču…..molim te da mi daš snage i volje da danas tokom cijeloga dana budem pod tvojom zaštitom čineći tebi mila djela i radeći drugima sreću…a ako me što i zadesi tokom dana a da mi se nesvidi ili me ražalosti….neka bude volja tvoja, a ne moja….i točka
Sve svoje poslove dajmo Njemu u ruke…i Njemu na čast…., pa i kad bi nas netko uvrijedio…oprostimo mu ma koliko to teško bilo, jer Gospodin nas nagrađuje svakim našim poniznim djelom….nisu svi krivi…slike nekad ne govore istinu…nemoj zaključivati na brzinu…budi hrabar, odlučan, i mudar,,,…sve ostalo će doći po Duhu Svetom…
Jednom prilikom dok sam pričao sa Njim…rekao sam da Mu zahvaljujem na svemu …i molio ga da me vodi putevim svojim i da me čuva na putevima svim….i navečer…razmišljajući o svome provedenom danu sam uvidio kako me je doveo do jednog mjesta….kroz neka druga polja meni nepoznata do tada…nisam se bojao…proći kroz sve to iako sam u trenucima bio na rubu živčanog sloma…vraćao sam se nekom čudnom voljom…iako sam tokom dana obavio na stotine poziva i razgovora…On mi je slao mir …cijelo vrijeme….taman kad sam mislio da nemogu…evo nekog osjećaja koji me vrati na sretne dane..i nastane sreća…i nastane smijeh unutarnji…najbolji….opet mi dođe energija i tako stalno…jer nas ON uvijek “optereti” baš onoliko koliko treba..nikad više..nikad manje…točno uvijek,,…jer ON zna sve o nama…..jer nas je ON stvorio….i dao nam sve…i ON zna sve…i hvala MU……………………………….!
I tako na kraju cijele ove priče dolazim do sljedećeg zaključka…..:
svi mi smo tu radi nekog razloga…neki žive ovako…neki onako….nekima je dano 100 godina život ovdje, nekima 10, nekima par mjeseci, više manje svi imajuj neku ulogu ovdje, veću ili manju…i treba biti zadovoljan sa svime…jer je sve radi nas i naše okoline..koja nas okružuje…..bez obzira na provedeno vrijeme svi smo pozvani činiti dobro….i samo tako ćemo mu se još više svidjeti i biti MU dragi….tako da nas jednog dana na kraju našeg putovanja…pozove k sebi tako da nam pokaže sve one miline koje smo zaslužili na ovome putovanju…..dobro pazi pri odabiru priče….jer sa većim prohtjevima dolazi i veća odgovornost……NEMOJ DA TI NEKI DAR POSTANE TERET….
GOSPODINE, PODARI SVIMA SREĆE I TUGE ONOLIKO KOLIKO MOGU PODNIJETI, JER SAMO TI ZNAŠ ZA SVE ŠTO NAM TREBA. HVALA TI NA UKAZANOM POVJERENJU I PODARENOM VREMENU KOJEG PROVODIM SVAKI DAN OVDJE. OPROSTI MI AKO SAM NEKAD BIO OHOL PREMA TEBI I DRUGIMA. POMOZI MI DA IDEM PUTEM TVOJIM.
